Ajmo se skulirati

 Sve što je jutros moglo krenuti po krivom krenulo je, osim naravno jutarnjeg sunca koje nas je prijatno iznenadilo, i našeg internog sunca, koje je odradilo jutarnju šetnju, kao da napornog puta nije ni bilo. Dakle u Virovitici smo, iako smo ovaj put "na vrijeme"krenuli uvjerili smo se da u Slavoniji još uvijek rano pada mrak, što ima i svoje prednosti kad krivo procijeniš da je Jinu i meni, gospodi u godinama, dovoljna jedna pauza iz Rijeke, meni bi možda čak i bila da nije nošenja teških stvari čim stignemo na cilj. Prednost je da se umjesto motela nađe pokoje proširenje i šumske staze, te se u mraku možeš nesmetano razgibati. E  tu je počelo...Jinovu bočicu za vodu rasporedio sam za dvije pauze, prvi put je sve išlo kako je predviđeno. Drugi put tek što sam u mraku spustio praznu posudicu on je navalio kao sivonja, uspio sam mu odmaknuti njuškicu i točiti, on je halapljivo gutao, u jednom momentu sam primijetio očajnički pogled, odgurao je posudicu, a ja nastavio sipati, malo vrit malo mimo. Ostao me još gledati, ono ja imam rezervnu varijantu za sve, nije bilo toga, nije se dovoljno napio, a mi smo morali dalje, ja sam pio Radensku, a drugarrica još gore, Tonic. Kad smo stigli pukla je ručka najteže torbe, čuveni neporedivi Jysk, poslije i jutros bilo je i gorih stvari, ali dalje neću zasad...

Stigli smo sretno i bez većih problema u vožnji i to je najvažnije, čak je dovršena zaobilaznica oko Virovitice i pristupne ceste, ovaj put smo riskirali i vozili se prema putokazima, koji su valjda prvi put u povijesti naših putovanja bili točni, vani je sunčano, nas troje se držimo, grijanje na plin funkcionira, frižider radi i inzulin je unutra, malo smo se izvrištali i zasad je sve dobro, sve je cool.

Lijepe djevojke će i dalje šetati gradom i sve će biti kako treba i može biti, samo da rata ne bude...