Znam da je Bregović volio "krasti" balade, ni ova mi baš ne sliči njegovom senzibilitetu proračunatog poslovnog glazbenika, ali mi, doduše u verziji Zorana Predina i Matije Dedića, izuzetno liježe, "Bijelo dugme" nikad nisam naročito volio.
U stvari pjesma mi se nametnula za post koji sam namjeravao napisati jučer, nakon što sam imao gadne probleme s očima. Bili smo u nabavkama autom, jer sutra je nedjelja, Jin je jako dahtao i malo smo pretjerali junačenjem s otvorenim prozorom, a ispostavilo se da sam spakirao još jedne naočale za vid umjesto sunčanih, koje očima pružaju bar prividnu zaštitu.
Kad smo stigli doma katastrofa, nije zaslijepljenost od sunca što mi se znalo događati, ne, vidim uobičajeno konture, ali bez oštrine, na tv ne vidum čitati titlove, na portalima vidim samo velike naslove, napamet se ulogiram u blog, slova mi isjeckanja prazninama, sjetim se legende o našoj Dinaji, da je naprasno prestala postati, jer je izdao vid, imam post u glavi, nisam sposoban pisati.
Guglam oftamologija Virovitica, nekako uspijevam skužiti da su zajedno s ginekologijom i još nečim, moš misliti ako mi bude potrebna pomoć, u Rijeci odlično funkcionira hitna jbga.
U goste nam je došla prijateljica, zasvrbilo me jedno oko, pali se lampica, možda ipak upala, ostati cool, sačekati, ionako je vikend, ništa se ne može napraviti. Prijateljica spominje prezimenom tog nekog njihovog privatnika, muka mi od države privatnika, pa SAD i njihovo zdravstvo nikad nisu bili naš izbor, odnosno kad su to odjednom postali?
Nakon odlaska prijateljice kao da je ipak išlo nešto na bolje, shvaćam da ne mogu pisati temu o kojoj moram u hodu razmišljati, biram šah, jednostavna priča i jednostavno naći fotke.
Nakon odlaska prijateljice kao da je ipak išlo nešto na bolje, shvaćam da ne mogu pisati temu o kojoj moram u hodu razmišljati, biram šah, jednostavna priča i jednostavno naći fotke.
Znači, ako me par dana ne bude na blogu, a nisam na putu, ili je crklo računalo, to je bilo prvi put kod naše drage već spomenute, ili je nešto u uvodu spomenuto, što zaudara na katastrofu.
Danas je već nešto bolje, ipak napamet biram fotografiju, gle slučaja, jučer sam, mislim u komentaru kod Livie ili možda čak Regine, spomenuo djevojku s balkona iz vijetnamskog trgovačkog centra u Berlinu, koja me pokušala dozvati, to je ta ;):
Broj komentara: 5:
Ti si sa svojim fotkama oduševio. Ne brini za oči. Godine. Treba i potrefiti dioptriju kod iskusnog čitača poput tebe. Ja imam + - 50, a niš ne vidim. Glupo mi ići očitavati dioptriju, kad čitam slova bez jebemti napamet. Vidim jedno, i znam cijeli red.
U 11. mj. sam bila u Školi nepušenja i skužila da ja doktorici u maloj dvoranici uopće ne vidim lice jasno. Niti išta vidim na projektoru.
Poznato, još mi pogoršao tu navadu tečaj brzog čitanja na jednom seminaru.
Ja šok kao jučer još nisam imao, drž mi se i ti i traj, trebaš...
Mene danas oči peku od jutra i slabije vidim, kapam cijeli dan vizolom al baš ne pomaže, nadam se da će se tvoji problemi s očima uskoro riješiti
Objavi komentar