Prikazani su postovi s oznakom gospodskiumrijeti. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom gospodskiumrijeti. Prikaži sve postove

subota, 20. lipnja 2026.

Neželjeno ljeto

 


Eto i to sam dočekao, stiglo je jedno ljeto potpuno neželjeno. Ljeto je dugi niz godina, cijelu mladost i srednje godine bilo meni najdraže godišnje doba. Sloboda, i to ona najvažnija, odmor od torture dnevnog rada, s ljudima koje nisam mogo birati, a moram s njima provoditi, najveći dio dana, zarađivati za preživljavanje. Mi smo imali i naslijeđenu starinu u Krku, na fucking papiru fucking kao pravne državr imamo je još, priznajem, nauživao sam se tamo u vrijeme prije nego što je klerikalno kršćansko talibanstvo zavladalo javnim peostorom cijele države. Ipak i tamo još u zlatnim vremenima, sretalo se poznate robove iz radnog okruženja, što je uz nasilne rođake divno uklopljene u sustav koji takve promovira, ukazao na nužnost ljetnij bjegova u dalje destinacije. Svjetsk prijestolnica Berlin pokazala se za nas, uz sve, i germaniste, idealnom. 

Zadnjih godina su nastupili kapitalističko zdravstveni problemi, za prve ovi uglavnom lopovi koji imaju Hrvatsku ne znaju, za druge ih nije briga jer imaju prečace, no eto ni to im nekad ne pomaže pa se sirotinja po bogomolja tješi. Imamo prijatelje tamo, prošle godine je sve bilo dogovoreno, ali eto, naš Jin je prvo dobio diabetes,  onda je i tumor morao biti operiran, svejedno smo bili sretni jer je sve dobro prošlo, Berlin ko Berlin jbga.

Uštedjeli smo i za ovu godinu, a onda se kočnice na autu raspale i ciao đaci, trošak znatno veći i od moje penzije i to po vezi. Mislim ja sam znao da mi više nismo za toliki put, ali lijepo se bilo nadati. Noćas Jinovo teško disanje, čeka nas borba za opstanak dok raja  čeka uz dalekovidnicu proslave kolovoških praznika  i blagdana.



utorak, 19. svibnja 2026.

Sezona dobrih komentara

 


U znak prosvjeda zbog uređivačke robotske politike nastavljam štrajkati arhivom. Malo, nečujno, ljudski,odveć ljudski. Prije dvadeset godina:

nedjelja, 12.02.2006.

Nekad su vagon restorani bili puni, o tome sam pričao s konobarom, kao jedini gost, kad smo obojica osjetili smrad kočnica. Ja sam lagano nastavio ispijati svoje pivo, otporan sam na većinu smradova, konobar je postao uznemiren, na kraju je rekao, samo moment, i odjurio prema susjednom vagonu, vratio se nakon desetak minuta i rekao mi, tamo gori, smrad je užasan, al nitko se neće preseliti u druge vagone, platili su prvu klasu...


20:49 | Komentari (20) | Print | ^ |

Marketing


Berlin 3.2 (Tagebuch)

  15.07.2026 Anarhist u Bismarckovoj ulici Psihologija / #berlin / #deutscheoper / #shakespearepark Jučer smo išli razgledati stan u u...