Kad sam daleke 2013. samovoljom i jednim potpisom tadašnjeg ravnatelja preko noći pedagoški nespojivim spajanjem razreda ostao na pola radne norme zavrištao sam i na blogu (link) znajući zdravorazumski da je to zadnje što mi može pomoći. Začudo nije bilo tako, uspostavilo se da imam puno prijatelja i u uvaženijim profesijama uglavnom među bivšim učenicima, najprije je slijedio poziv poznate novinarke na razgovor, u tišini je paralelno priča išla dalje i ostalo je povijest, ako još uvijek netko od upletenih kojim slučajem prati ovaj blog, još jednom hvala, u državi loše uređenog sustava ima još nepotkupljivih dobrih ljudi.
Svejedno sam istovremeno uz rad aktivno tražio posao što dalje od kaljuže, odnosno u Berlinu. Odmah su se iskrastilizirale dvije trenutne mogućnosti zaposlenja bez problema, jedna čak u struci, u školi za djecu migranata, takozvanim onda popularnim "razredima dobrodošlice". Zanimao sam se, nikakvih problema oko zaposlenja nema, meni uz to odmah intelektualni, stručni i ljudski izazov. Uvijek sam radio na gimnazijama te najboljim strukovnim i dobrim osnovnim školama, među u velikoj mjeri razmaženom djecom, koja su svojim roditeljima bili središte svijeta, ovdje se radi o mladeži kojoj su razumijevanje i pomoć itekako bili potrebni. Ipak pojavila se za mene ogromna prepreka, Hrvatska još nije bila član EU te bi moralo slijediti administrativno mučenje traženja ovjerenih papira po Zagrebu i Sarajevu u kojem sam završio germanistiku i zanimljivo, sarajevska diploma je u Njemačkoj bila priznata prije zagrebačke, nisam vjerovao kad sam to saznao. Oduševili su ih i tečajevi i volontiranja koja sam spomenuo, no za sve bih trebao imati pečat i potis i kako su mi kratko objasnili, svaki novi papir posredno diže plaću. Ipak stvari su se i kod nas promijenile, ravnatelj je bio susretljiv i sugerirao mi da provjerim, ako sam i jedan mjesec dobio umanjenu plaću da to samo tajnica može biti kriva, te sam, lijen kakav jesam, a i osvjedočeni domoljub, odlučio ostati ovdje.
Posao smo predložili mladoj gimnazijskoj profesorici, koja me je mijenjala za vrijeme jedinog bolovanja do tada u karijeri i to dužeg, nakon loma ramena u Gorskom kotaru. Odmah je prihvatila i sve je išlo brže od zamislivog, stvar je olakšavalo što je imala i osiguran privremeni smještaj kod roda svog u berlinskom socijalnom stanu. Našli smo se u Berlinu dvije godine kasnije, mnogo je lakše raditi tamo nego kod nas i s mnogo manje birokracije, kontrola i pritisaka, posebno za rad u razredu, sasvim ozbiljno je rekla da joj je najveći problem upamtiti sva ta neuobičajena imena i prezimena, jako su uvredljivi ako se pogriješi. Svaka tri mjeseca ti učenici se testiraju jedinstvenim testovima, te nastavničko vijeće na osnovu rezultata istih i profesorskih preporuka eventualno odlučuje o prebacivanju učenika u redovni njemački školski sustav ili do daljnjeg nastavku školovanja u toj školi.
Svakom promjenom demokratskih vlasti dolazi do sukoba preporuka struke i trenutne političke volje, koju uglavnom vodi tumačenje aktualnih statistika. Od početka je pedagoška struka uočila problem na koji ona ne može uticati. Naime kod znatnog broja učenika, ma kako dobri ili pristojni bili, postoji neizvjesnost o rezultatu zahtjeva njihovih roditelja za odobrenje stalnog boravka u Njemačkoj, sve češće im aktualno nad glavom visi mogućnost deportiranja u svakom trenutku, normalno je i bez struke lako shvatljivo da to odmah ruši motivaciju učenika za svakodnevni rad i pristojno ponašanje.
Razredi dobrodošlice su od početka zahvalna meta istraživačkih projekata stručnjaka za različita područja. Svaka vlast prezentira ona istraživanja koja se poklapaju s njihovom političkom voljom. Danas je eto prezentirano otkrivanje tople vode, dokazano je da njemački jezik mnogo brže i bolje savladavaju djeca onih stranaca, koje je moguće odmah integrirati u razrede s njemačkom djecom nego ona koja idu u razrede dobrodošlice bez njemačke djece.
Kako je moguće zloupotrijebiti vijest plasiranu jutros u provladine medije, nije teško pogoditi onim rijetkima neispranih mozgova... |
