četvrtak, 23. travnja 2026.

Umjetnost narodu

Taj sažetak nije dostupan. Kliknite ovdje da biste vidjeli post.
at 3 komentara:

srijeda, 22. travnja 2026.

Heinrich Böll "Biljar u pola deset" i simbolika darivanja

 



Sad se tek vidi smislenost mog načina vođenja bloga i kamo će me taj svakodnevni ludistički pristup (kako sam  to definirao u kratkoj kvazi polemici s ikonom blogerske intelektualne lijeve scene Perom u šaci), opet pišem po sjećanju, možda sam upotrijebio i neki drugi izraz, uglavnom Pero je tupio i dalje po svome, bio je naravno u pravu da se sa mnom ne može voditi dijalog na njegov način, i tu sam ja u situaciji, opet karikiram, sto njegovih argumentiranih riječi na mojih deset zaigranih, prekinuo blog dijalog. Sva sreća pa me je barbarsko uništenje servisa blog.hr potaklo na sistematizaciju djela prošlosti, pa sam tako saznao da mi je hrvatski prijevod meni najdraže kknjige uopće uz "Dnevnike" Thomasa Manna i "Kritike ciničkog uma" Petera Sloterdijka, sveti triumvirat, darovao moj drug Matija za rođendan ljeta gospodnjeg 2012. Knjigu sam ja iščitavao i njom se prirodno bavio u originalu, prema prijevodima s njemačkog i na njemački sam sumnjičav, ako tu ja nisam imao prste, ako se ne radi o boljim i od mojih, prepjevima poezije Gustava Krkleca (onako usput, ja sam bolji od Nazora) ili nije potpisana vrsna Alida Bremer (mislim na umijeće prevođenja, netko mi je rekao da ima neke neke problematične društvene stavove, nemam pojma niti pratim, niti me previše zanima, Sloterdijk je katastrofalan s navodnim političkim stranputicama). Jako me obradovao dar, pokazuje dar umijeća slušanja, a eto zahvaljujući blogu znam i kad sam prevedenu knjigu, koju sam listao tražeći odlomak za blog post i jedva ga našao. Ma sam prijevod naslova mi je dao naslutiti pristup prevođenju drukčiji od mog.

Inače poklopilo se da mi baš kad sam češljao blog arhivu stigne uobičajeni, zadnjih godina, nakon jednog događanja, putem posrednika zajedničkog prijatelja, ovaj put s razumljivim zakašnjenjem, Matijin redovit uskrsni paket. Odmah prilažem isto u arhivi pronađenu fotografiju našeg "poštara" (fotkao NF), inače sad liječnika po struci.


U mojim društvima postojala je tradicija darivanja svim mogućim povodima i praznicima, ne kao obveza, kako to npr. smatra blogerica s kojom sam prekinuo sve kontakte 2009, nego onako, čisto kao znakić pažnje ili razveseljavanja, te simboličkog pokazivanja bliskosti s nekim. Ja sam tu loš, često fulam, kao što znam to napraviti i s provokacijama na blogu, tako sam se u Berlinu nakon 40 godina dopisivanja našao s Anke Weber, jasno, kao da smo se oduvijek znali, s tim da je jedan od mojih darova bila i bombonjera, mada sam trebao znati da ne smije slatko, nema što sve nismo inače "ispipali"u dugogodišnjem klasičnom dopisivanju, ovo drugo nije nakon toga predugo trajalo, mada joj FB profil nije bio javan, imala je samo mene i jednu prijateljicu, pronađena je i morala ga zatvoriti, u međuvremenu je i moj hakiran, a uz njega i gmail koji saam tek nedavno vratio, ona se i razboljela, kad smo se našli bila je u prijevremenoj mirovini i sve je otišlo neumitnom kraju, ovdje ovo navodim kao ilustraciju moje česte nikad zlonamjerne površnosti. Nas dvoje (isto s bloga)



Zadnje vrijeme je eto igra primanja"paketnog"darivanja kod mene spala na dva slova, draga dalmatinska blogerica koja je, shvativši da dan počinjem s limunadom od svakakvog limuna, poslala mi najprije za provu preko Tiska paket sa svojim nešpricanim, usput pride par tamnih čokolada, jer napisao sam i da to konzumiram na početku dana, te Matiju koji održava uskrsnu tradiciju sa šunkom, koja ovaj put još čeka provjeru, ali je naravno s roquefortom bezgrešno pogodio, Jin svoje isto prilagođeno još nije testirao. Zanimljivo da iako blogerica i Matija šalju tamne čokolade, i iako su zadnji put oboje pogodili s meni najdražih sedamdeset posto, nije bilo poklapanja, nisam ni znao da je toliki izbor na tržištu, iz zadnje Matijine ture sam eto po prvi put probao bio čokoladu, iako sam bio skeptičaan zbilja je bila dobra, jutros sam startao sa standardnom i Lindt palete, te čokolade ne mogu biti loše.

Vratimo se naslovu posta i knjige, glavni junak ima svoj statički ured, prekinuo je obiteljsku tradiciju arhitekata koju je ipak nastavio njegov sin, svako jutro u isto vrijeme napušta svoj biro i odlazi na partiju biljara i čašicu konjaka i razgovora s momkom iz hotela, do 11 i povratka u kancelariju je nedostupan i koliko god klijenti uvjeravali tajnicu da se radi o nečem izuzetno vaažnom, ona ih sasluša i informira da će gospodin u 12 biti na poslu. Tako sam ja sve te godine ujutro njegovao higijenu ili prljavštinu bilo kakvog blog posta. O sadržaju i svom iščitavanju izuzetnog romana sam pisao i pisat ću opet, zato me jako razočaralo kad sam upisao u tražilicu nachtfresser i biljar u pola deset, ništa nije pronađeno, znam da blog servisa više nema, ali mene je samo zanimao datum kad sam o tome pisao na crknutom portalu...


U tom postu je spomenuta i druga knjiga dobivena za rođendan te godine, e Any je bila poznata svima i na njenu smrt "koje se eto ispada nije mogla spriječiti" se zanimljivo osvrnulo više komentatora, koliko se sjećam, je li itko mogao pomoći našoj Amy, nisu se mogli složiti...


at Broj komentara: 37:

ponedjeljak, 20. travnja 2026.

Camp nou

 Još od meni dragih George Best vremena nogomet pratim samo povremeno i to svoju Rijeku ili reprezentaciju te međusobne susrete Njemačke i Brazila. Evo ne ide mi ni s drugim za redom "nogometnim" postom, koji naravno kao ni prošli to nije, ja pišem samo o stvarima koje bar djelomično osjećam ili razumijem (sigurno sam npr. mnogo jači na području ženskog umjetničkog klizanja nego nogometa ;)), nadam se da se objava neće otegnuti i na treći dan.

Dakle jedno od ponajboljih maturalnih putovanja kao razrednika mi je bilo u Španjolsku s meni kao razredniku najneuspješnije vođenim razredom, u stvari to mi je bilo i jedino takvo razredništvo, iako je i tu bilo izuzetnih učeniika, ali ostali su u drugom planu.

Putovanje je bilo brodom Genova-Barcelona, pa onda neuobičajeno Calella, dvije stvari na kojima sam ja inzistirao, brod, a ne avion i nikako Lloret de Mar. Sve ostalo je bilo siva zona. Kolega razrednik razreda koji je putovao s nama i ja smo putovali bez blagoslova, odnosno čak i uz negodovanje bivšeg ravnatelja uz podršku, potpise i borbu roditelja koji su jedinstveno stali iza nas. Sporan je bio brod na kojem sam ja inzistirao, jer ne podnosim avion, a autobusom u oba smjera nema smisla, cijelo putovanje je bilo rezultat čudnih nesporazuma i kompromisa i ispalo je dobro, svi ostali su čoporativno po želji šefa putovali zajedno u Prag, koštalo je otprilike isto, što je malo čudno, ali mladosti je sve dobro.

Program u Barceloni mi je bio osim Gaudija bez veze, kao i noćenje u centru uz smrad ulične kanalizacije, a bilo je toplo i nije se moglo spavati zatvorenih prozora. Na brodu je bilo izuzetno, mada sam od pratilaca uglavnom samo ja probdio noć, ali to je bio dio mog ondašnjeg bioritma, zato po Barceloni nisam brinuo ni za što, a i ostao sam vani dok su svi razgledali čuveni stadion Camp nou, a par cura koje su ostale pod mojom odgovornošću vani su ionako zaronile u veliki shopping centar u kojem sam si nabavio samo osnovne rekvizite uz meditaciju i samovanje vani. I tad je nastao i zanimljiv blogpost iz 2008., to je bila jedna od godina kad su zauvijek nestale sve Imagr shack fotografije, a, pazi čuda, ova meni najdraža, ostala spašena na web.archive.org., kao i priča oko nje, samo nažalost komentari iz tog posta nisu sačuvani (19), ispod svih ostalih jesu, pa prenosim komentare iz prethodnog u kojem najavljujem put Genova-Barcelona i uz put navodim tad zanimljiv podatak da su baš tog dana gradske vlasti zabranile u cijelom Amsterdamu pušenje na javnim mjestima, osim marihuane na za to označenim područjima ;).


Još u shopping centru razmijenili su se osmijesi sa simpatičnim Južnokoreankama, koje su prisluškivale konverzaciju trgovkinja s mojim učenicama, mogle su čuti mišljenje domaće žene da Hrvati igraju skoro isto tako lijepi nogomet kao i Španjolci. Prepoznali smo se kad su naletile dok sam ja sjedio vani i meditirao između spomenika na slici i starog spomen autobusa, ispunjenog s figurama nogometaša neke očito uspješne generacije, odlična ideja tko se sjetio.

Jedna, viša i simpatičnija mi se javila, što sam ja naravno iskoristio i pitao je želi li pozirati za moj blog, ja sam naime poznati hrvatski bloger, pristala je uz stalni osmijeh s tim da joj na papir napišem adresu bloga, što sam s radošću napravio. Druga se kao sve oprezne, pristojne i podozrive cure, držala ozbiljno i preplašeno na distanci, samo se nasmijala kad sam na molbu mog modela ptistao njih dvije snimiti s njihovim mobitelima uz spomenik.

Završit ću s isto tako zanimljivom pričom. Nakon toliko godina me konačno zainteresiralo koji je to nogometaš na spomeniku sa zamahnutom nogom u zraku, pitao sam AI, naravno da postoji taj spomenik, jedan od dva ispred stadiona, predstavlja čuvenog Mađara za kojeg ja nisam čuo i bio je miljenik navijača Barcelone, drugi spomenik, ali u drukčijoj pozi predstavlja najboljeg nizozemskog igrača svih vremena, za kojeg sam i ja čuo i igrao je i za Barcelonu, a AI me informira da će uskoro tamo spomenik dobiti i aktualni nogometni velikan Argentinac Messi.

Na tome bi sve završilo i svi sretni i zadovoljni, da me nešto nije kopkalo pa nisam postavio pitanje kad je postavljen stariji spomenik, tom Mađaru. Dobio sam momentalni odgovor 2009. godine. Lagao sam da imam fotografiju datiranu uz spomenik 2008. godine (u stvari imam blogpost iz 2008.), kaže AI da je to nemoguće jer je spomenik svečano otvoren rujna 2009., a prije toga nije bila izložena nikakva maketa, vjerojatno je kod mene krivo datirano, nikad nije postojao sličan spomenik, uostalom ovo je prvi postavljeni, spomenik Nizozemcu je došao znatno kasnije, ispred čuvenog Camp nou stadiona, pa sad ti budi pametan, ni on ne može naći racionalno objašnjenje :D

at Broj komentara: 29:
Pretplati se na: Komentari (Atom)

Umjetnost narodu

Taj sažetak nije dostupan. Kliknite ovdje da biste vidjeli post.

  • Otkup zlata
      Na svojoj zadnjoj školi na kojoj sam radio imao sam izvrsnu voditeljicu nastave, " Katicu za sve ", koja se brinula baš za sve, ...
  • Zabranjena prirodnost
    Živimo u nevjerojatno licemjernom puritanskom društvu u kojem se vodi križarski rat protiv prirodnosti , odnosno prirodne ljepote nagog lju...