Sad se tek vidi smislenost mog načina vođenja bloga i kamo će me taj svakodnevni ludistički pristup (kako sam to definirao u kratkoj kvazi polemici s ikonom blogerske intelektualne lijeve scene Perom u šaci), opet pišem po sjećanju, možda sam upotrijebio i neki drugi izraz, uglavnom Pero je tupio i dalje po svome, bio je naravno u pravu da se sa mnom ne može voditi dijalog na njegov način, i tu sam ja u situaciji, opet karikiram, sto njegovih argumentiranih riječi na mojih deset zaigranih, prekinuo blog dijalog. Sva sreća pa me je barbarsko uništenje servisa blog.hr potaklo na sistematizaciju djela prošlosti, pa sam tako saznao da mi je hrvatski prijevod meni najdraže kknjige uopće uz "Dnevnike" Thomasa Manna i "Kritike ciničkog uma" Petera Sloterdijka, sveti triumvirat, darovao moj drug Matija za rođendan ljeta gospodnjeg 2012. Knjigu sam ja iščitavao i njom se prirodno bavio u originalu, prema prijevodima s njemačkog i na njemački sam sumnjičav, ako tu ja nisam imao prste, ako se ne radi o boljim i od mojih, prepjevima poezije Gustava Krkleca (onako usput, ja sam bolji od Nazora) ili nije potpisana vrsna Alida Bremer (mislim na umijeće prevođenja, netko mi je rekao da ima neke neke problematične društvene stavove, nemam pojma niti pratim, niti me previše zanima, Sloterdijk je katastrofalan s navodnim političkim stranputicama). Jako me obradovao dar, pokazuje dar umijeća slušanja, a eto zahvaljujući blogu znam i kad sam prevedenu knjigu, koju sam listao tražeći odlomak za blog post i jedva ga našao. Ma sam prijevod naslova mi je dao naslutiti pristup prevođenju drukčiji od mog.
Inače poklopilo se da mi baš kad sam češljao blog arhivu stigne uobičajeni, zadnjih godina, nakon jednog događanja, putem posrednika zajedničkog prijatelja, ovaj put s razumljivim zakašnjenjem, Matijin redovit uskrsni paket. Odmah prilažem isto u arhivi pronađenu fotografiju našeg "poštara" (fotkao NF), inače sad liječnika po struci.
U mojim društvima postojala je tradicija darivanja svim mogućim povodima i praznicima, ne kao obveza, kako to npr. smatra blogerica s kojom sam prekinuo sve kontakte 2009, nego onako, čisto kao znakić pažnje ili razveseljavanja, te simboličkog pokazivanja bliskosti s nekim. Ja sam tu loš, često fulam, kao što znam to napraviti i s provokacijama na blogu, tako sam se u Berlinu nakon 40 godina dopisivanja našao s Anke Weber, jasno, kao da smo se oduvijek znali, s tim da je jedan od mojih darova bila i bombonjera, mada sam trebao znati da ne smije slatko, nema što sve nismo inače "ispipali"u dugogodišnjem klasičnom dopisivanju, ovo drugo nije nakon toga predugo trajalo, mada joj FB profil nije bio javan, imala je samo mene i jednu prijateljicu, pronađena je i morala ga zatvoriti, u međuvremenu je i moj hakiran, a uz njega i gmail koji saam tek nedavno vratio, ona se i razboljela, kad smo se našli bila je u prijevremenoj mirovini i sve je otišlo neumitnom kraju, ovdje ovo navodim kao ilustraciju moje česte nikad zlonamjerne površnosti. Nas dvoje (isto s bloga)
Vratimo se naslovu posta i knjige, glavni junak ima svoj statički ured, prekinuo je obiteljsku tradiciju arhitekata koju je ipak nastavio njegov sin, svako jutro u isto vrijeme napušta svoj biro i odlazi na partiju biljara i čašicu konjaka i razgovora s momkom iz hotela, do 11 i povratka u kancelariju je nedostupan i koliko god klijenti uvjeravali tajnicu da se radi o nečem izuzetno vaažnom, ona ih sasluša i informira da će gospodin u 12 biti na poslu. Tako sam ja sve te godine ujutro njegovao higijenu ili prljavštinu bilo kakvog blog posta. O sadržaju i svom iščitavanju izuzetnog romana sam pisao i pisat ću opet, zato me jako razočaralo kad sam upisao u tražilicu nachtfresser i biljar u pola deset, ništa nije pronađeno, znam da blog servisa više nema, ali mene je samo zanimao datum kad sam o tome pisao na crknutom portalu...
U tom postu je spomenuta i druga knjiga dobivena za rođendan te godine, e Any je bila poznata svima i na njenu smrt "koje se eto ispada nije mogla spriječiti" se zanimljivo osvrnulo više komentatora, koliko se sjećam, je li itko mogao pomoći našoj Amy, nisu se mogli složiti...
