Otkup zlata

 

Na svojoj zadnjoj školi na kojoj sam radio imao sam izvrsnu voditeljicu nastave, "Katicu za sve", koja se brinula baš za sve, te je škola funkcionirala "kao na violini", onoliko koliko jedna velika državna škola može funkcionirati u sustavu u kojem su ministri patuljci koji pojma nemaju. Ona se dosjetila i zlatnih pločica kao dar za odlazak u mirovinu, tako da i mi imamo neku simboličnu materijalnu vrijednost od sustava kojem smo darovali dušu. Uz nju sam imao sreće i dobio napokon i ravnatelja koji je bio normalan i nije se miješao u autonomiju struke i stvari koje nisu njegova domena, za razliku od svih drugih dvadesetak promašenih karijerista koje sam preživio za radnog vijeka.

Već je prošlo još jedno karnevalsko doba, mada je u društvima poput našeg i onih susjednih država maškarani cirkus konstanta, licemjerje ljudsko granica nema.

Moram barem ovdje opisati vijest, koja me, nećete vjerovati, dobro nasmijala i zabavila. Pjesnik Drago Kuđić je 2025 dobio spomenik, gledam na internetu, čak ni ne izgleda loše, možda zato što ne sliči onom Dragi kojeg sam poznavao za vrijeme studija i života u Sarajevu.

Elem on koji je taj dan napunio veliki klub, u maniri rock zvijezde, na predstavljanju svoje poetske zbirke "Sex ponto" i poslije se zapio s Abdom Sidranom, isto pjesnikom i budućim akademikom, mojim tadašnjim prijateljem Velimirom Remetićem Ljovetom, koji je u kasnijem životu nakon povratka iz Švicarske kupio šahovski klub negdje u Republici Srpskoj, s najboljom omladinskom školom za njegova života, u kojoj je gostovao i Ljovetov prijatelj bivši svjetski prvak u šahu Anatolij Karpov, i sa mnom, koji sam zauvijek ostao nitko i ništa, jedan rubni bloger. 

E taj Drago koji se tu večer nekoliko puta nakon ovacija publike vraćao na čitanje repete i koji eto sad i spomenik ima, nije imao gdje prenoćiti pa je završio u mojoj negrijanoj studentskoj sobi podno Trebevića, Sidran je za jedne od prethodnih tura otišao u WC i nije se vratio, Ljove je naručio taksi i odvezao se svojoj tadašnjoj dragoj u Ilijaš, te smo ostali nas dvojica. U sobi ništa nisam imao osim piva pa je brzo, on koji je redao kratke zaspao, a ja sam ostao bdjeti uz svoj nespokoj. Probudio se oko tri u noći i rekao: "Ne spavaš. Što te mori, ljubav?", ja sam odgovorio :"Ostavila me zbog nekog bogatog Slovenca što ima veliku farmu, uzgaja piliće." Slijedilo je nešto što nikad nisam zaboravio, umio se, obrisao, otpio iz otvorene pive i izrecitirao:"Imaš olovku, napiši joj:

Ne prodaje se ljubav draga,

nisu to pilići,

ja imam farmu ljubavi,

ne možeš joj nikad prići."

Maestro Kuđić, veliki pjesnik, koji eto sad ima svoj spomenik, skončao je u neimaštini, ne zna se ni točan datum smrti, tijelo mu je pronađeno u stanju raspadanja. Kako bismo se nekadašnji on i nekadašnji ja samo zabavljali slikama toliko desetljeća poslije, da smo ih mogli predvidjeti.

Jedna slika iz arhive prethodnih karnevala svjedoči da je bilo ljepše i bolje ili smo samo mi znali prepoznati ljepotu. Slika je iz arhive drugog bloga, koji je trajao 22 godine i kojem su novi vlasnici bloga.hr najavili gašenje prvog ožujka i ponudili velikodušno skidanje tekstova u zip formatu, ja nemam više ni to jer mi je valjda unutrašnji neprijatelj, kojem admini vole tepati Bug, desetkovao blog editor. 

Ukrali su mi nasljedstvo i još puno toga, ali postoji nešto čemu se ti veliki poduzetnici, duhovni bogalji nikad neće moći približiti...