Sjedio sam zbunjeno i nesigurno u čekaonici. Sestra je u prolazu naglo zastala kod mene i sačekala da podignem pogled :"Gospodine, da niste možda jutros naopačke obukli Vaše cipele?" Pogledao sam se i nasmijao se:"Hvala Vam puno."
Nakon vijesti o trajnom odlasku blogerice Dinaje i cjelodnevnog šoka i zbunjenosti, drugi dan sam grčevito tražio neke odgovore u arhivi blogova blogerice Levant, koja je napustila ovu dimenziju prije više od 16 godina, distanca valjda dovoljna za kratak osvrt na druženje s blogericom skojom sam se najčešće susretao u Zagrebu za tradicionalnih blogerskih druženja, nakon jutarnjih sastančenja Glavnog vijeća sindikata prvog desetljeća ovog stoljeća.
Blogerica i ja smo bili horoskopski blizanci, rođeni čak istog dana i mjeseca, ona negdje desetak godina mlađa. Za razliku od skoro trideset blogerica s kojima sam se upoznao i ljudovao, ona nikad ništa oko susreta nije komplicirala, uvijek je bila točna, imala odrješite stavove o svemu i posjedovala zavisnu dozu tvrdoglavosti i odlučnosti.
Nisam znao koji bi post izvukao iz njene bogate blogerske arhive (koja za razliku od moje srećom još ne nestaje, te sam poslao upit AI (umjetnoj inteligenciji), nek mi navede neki post na njenom blogu u kojem se spominje bloger NF, t.j. ja i vidi vraga: https://blog.dnevnik.hr/levant/2008/05/1624904398/objasnjenje-proslog-posta-ekskluzivno-za-nfa.html NNa dnu tog posta kliknite na arhivu, ako vas slučajno zanima što je to meni trebalo pojasniti. To nije tema današnjeg posta, tema je da se prije valjda točno 16 godina prebacila na domenu na kojoj sad i ja pišem: https://levant-levant.blogspot.com i taj blog s vremena na vrijeme nastavlja živjeti svoj život, kako, saznat ćete u nastavku posta.
Inače rekla je valjda zadnji put kad smo se našli, ako kad budem pisao post u kojoj se spominje, svakako da prekidam priču slikama golih žena, jer zna da se družim s njom jer šeta svijetom gola i bosa, a po ilustracijama na mom blogu vidi da takve žene volim. Ponavljam fotografiju par Njemica koje žive i studiraju u Rijeci, golih i bosih, snimljenu onaj dan kad sam u KBC-u shvatio da se definitivno ne piše dobro mom vidu, a koliko god ti bilo lijepo , kad učiš vani, kao onomad meni u DDR-u, ostat će taj osjećaj bačenosti u nepoznato.
U jednom postu se ne mogu sažeti naša laprdanja o svemu i svačemu, naša darivanja, ja joj zainteresiranoj pričam kako je Dali tvrdio da Picasso nema pojma o kombinacijama boja i da uz ljubičastu najbolje idu svjetlozelene kombinacije i da je naš riječki stan u tim kombinacijama, ona meni pošalje paket, svjetlozelena pletena zmijica i tako to, ja njoj neke gluposti, poput "Pazi oštar pas", uglavnom darivao svog prijatelja blogerskog junaka Malog psa, kojeg sam imao privilegij zvati po pravom imenu Oblak. Oblak ih je oboje nadživio, nju i njenog Muškarca, kako saznajem u komentarima zadnjeg posta, pet godina nakon Levantice otišao je i njen Muškarac, nismo saznali gdje je završio Mali pas.
Današnji screenshot s bloga pokojne blogerice Levant kao uvod u glavni dio posta:
Dakle što se da primijetiti, i skoro 16 godina nakon njene smrti blogeričina lista živi. Nije ona na počecima tako izgledala, iako je sad konačno definirana. Sve nas koje je eliminirala, imala je dobre razloge. Tad mlada blogerica Daniela i do prije nekog vremena forever young ja smo otpali, jer smo je, kad se već razboljela, glasno navijali u komentarima za pozitivno razmišljanje i bit će bolje, nikad nije trpjela zavaravanja i samozavaravanja. I ja sam je ekspresno obrisao sa svojih listi i, imam na svom matičnom blogu, vječnu listu, nikad je nisam vratio iako mi je možda bila najbliža od svih, ipak sam ja bio stariji, i, ako je tko trebao prekinuti, to sam bio ja ;).
Meni je jednom rekla otprilike, kako voli muškarce, mada su u principu suvišni, iako pravih baš ni nema na blogu, upamtio sam nas pet od onih koje je nabrojala, trojica su ostali na ovom "semaforu", zbilja su to onda bili najbolji prozaisti: Pametni zub, Shelly Kelly i Propheta Nemo, koji je eto prije tri mjeseca objavio post, koji smo, vidi slučajnosti, komentirali jučer pokopana Dinaja i ja, budući da je mlađi od mene, piše teške tekstove i objavljuje u prosjeku jednom godišnje, mogao bi uskoro ostati, usprkos preporukama na naslovnici, ostati bez komentatora.
Završit ću post s tek ovdje prmjećenim oproštajnim postom drage mi Kinky Kolumnistice, post je tekst ove pjesme:
p.s.
Tko zna hoće li i iza mene ostati "semafor", kao što vidimo, zasad samo kod mene, na platformi blog haer "Konje ubijaju, zar ne?!"
Ne pitaj se , nego živiii za taj trenutak, ja živim za taj trenutak, kao da je zadnji..jbg:))
OdgovoriIzbriši