Jučerašnje šetnje

Još jedan dan u ono slobodno vrijeme, ritualne šetnje s Jinom ne ubrajam u slobodno vrijeme, prisilno provodim na platformi koja se skoro gasi, blog jesam, koliko pouzdano ne znam dok ga se ne ugasi, pospremio, živcira me doduše, što se tamo već sad sporo otvaraju slike, pa barem one sebi važnije ručno skidam. Ne znam odakle mi je samo u jutarnjoj šetnji i meditaciji bila prva asocijacija "Jučerašnji svijet" Stefana Zweiga, istina živimo isto kao što je on živio u predapokaliptičnom svijetu, s amoralnim vjernicima na čelu bitnih država, koji će po svaku cijenu braniti istinske vrijednosti, koliko god članove tuđih obitelji to koštalo.

Zanimljiv je Jin, pravi urbani pas, suvereno silazi i penje se, niz i uz stube, kojima je Rijeka ispunjena, kao i usponima i silascima. Opet sam neku tipku krivo stisnuo i tekst mi se pokazuje na neželjen način, ah ta prisilna uvijek nova učenja.

Barem su pogledi široki i duboki.

 Nevjerojatne vijesti čujem u jučerašnjoj komunikaciji s blogericama, koliko su ljudi, podređeni manipulativnim bićima i koliko ovise o masovno izazvanim psihozama luđaka poput Trumpa i Putina. Naime i države poput Australije i SAD tresu algoritamsko laboratorijski izazvani virusi nacionalnih preporoda, koje i nikad potpuno prihvaćene doseljenike tjera, da bi opstali, u njihove nacionalne torove iz kojih su, neki riskirajući i egzistenciju, svojevremeno pobjegli. Tako se organiziraju ekskluzivni karaoke teferiči na kojima se naši urbani junaci krevelje izvodeći nekad toliko omraženu seljačiju. Ako pokušavaš ostati svoj, riskiraš ludilo, koje logično završava poput Zweigovog tragičnog kraja.

Dođe tako nakon dvije-tri šetnje, jutarnje, jedne ponekad i prije, a obavezno poslije ručka, slijedi zajednička večernja. I tu, dok drugarica pokušava motivirati Jina na malo duže hodanje, jer pred večer je on u njenoj nadležnosti, kombiniram slike popodnevnih chatova, tužan sam zbog predvidivosti svojih počinjenih grešaka, naime blogerica koja mi je dugo prve dvije godine bila jedina komentatorica, i opet se srdačno zahvalila na obavijesti i javila da je "pospremila na sigurno svoju mladost" je pisala i 2008. i 2009. i to, vidim, odlične zrele postove, za poneki ima samo jednog stalnog komentatora, a taj nisam ja, u stvari mene nema nigdje, ja sam tad bio u drugoj ekipi, a budući da očito nije prokomentirala neki moj svakodnevni post, bio sam siguran da je napustila blog, a nikad se nisam orijentirao po naslovnici, koja mi je svojom glupošću uvijek predstavljala crvenu krpu, još je ova,  za i nekon Ribe, mila majka, kakva je bila za vrijeme Dariusa, čiji je duh primitizma na blogu ostao do kraja. Međutim to nije smio biti moj problem, previše je površnosti uvijek bilo u mom pristupu, kako životu, tako i blogu, tako to biva kad nikad nisi siguran da će svanuti to sutra.

Drugi ljudi su se suočavali s drugim dramama, kojih zahvaljujući nonšalantnosti svog pristupa ja očito takve nisam imao, suočavali su se sa stvarnim problemima i blog im je postao očito suvišan teret. Ne mogu reći da im zavidim na toj zrelosti, razvodima i novim počecima, te pokušajima samoubojstava u užoj obitelji, meni su se ubijali samo prijatelji

Približava se suton, još jedna nepredvidiva noć za nas za koje izvjesnosti odavno više nema, neboder me bistrinom međuzraka mami na vađenje fotoaparata, sjećam se jedne svoje uspjele pjesme dok promatram paljenje svjetala, koja valjda počinje "Milijuni poput nas...", očito na tragu "Pobratimstva lica u svemiru" najvećeg među nama koji je hodao ovim nesretnim prostorima, Tina Ujevića.

Baš me zanimalo, jer kroz objektiv to ne mogu vidjeti, hoće li se nečija silueta nacrtati uz staklo, čini mi se da nije, ali nije ni meni nikad za vjerovati, gle, koja ljepota jezika zatrpanog negacijama...