Otpisani (Totgesagte leben länger)

 

„Totgesagte leben länger“ "Otpisani (oni koji za koje su rekli da su blizi smrti) žive duže", veli meni vrlo draga njemačka političarka, tek u četvrtom desetljeću života, leaderica preporođene stranke "die Linke" (Ljevica) i miljenica društvenih mreža, Heidi Reichinnek, u zanimljivom intervjuu uoči lokalnih izbora u Njemačkoj, najprije u pokrajini u kojoj njena stranka nikad nije zaživjela, a sad ona očekuje 8 posto i prolaz: 

https://www.kontextwochenzeitung.de/politik/776/genossin-courage-10725.html

Baš jutros, u jutarnjoj šetnji s najdražim mi i jedinim psom, razmišljam koliko često su nas dvojicu otpisivali, a eto mi još uvijek teturamo životnom stazom. Istina i nama je kako Heidi dalje veli: ""Das hier ist ein reiches Land, warum merke ich das nicht?"ili "Ovo ovdje je bogata zemlja, zašto ja to ne primjećujem"

Kaže da ljudi iz očaja i beznađa linijom manjeg otpora biraju naciste, sama se iznenadila da joj otvoreno i ljudi iz njenog sindikata vele da će iz protesta zaokružiti AfD (krajnje desna stranka), zaboravljajući da ako ovi pobjede u doglednoj budućnosti neće ni imati pravo glasa.

Ovo za sindikalne čelnike posebno za tkz. "ljude iz naroda" me ne iznenađuje. I  sam za dugo bio u vodstvu sindikata i jedna od omiljenih teza u neformalnim druženjima je bila da strani radnici snižavaju cijenu rada, tu onda nije problem dolaziti do jednostavnih "zdravorazumskih" rješenja koja će i vladajući mediji poticati i prigrliti.

Uvijek sam upozoravao na te manipulacije i često dolazio u nemilost i čelništva vlastite organizacije. Naravno uvijek kad si u nemilosti ljudska psihilogija nalaže da te dotuku, bace do dna "Konje ubijaju, zar ne?"Ako ipak odlučiš postupno padati i izboriš se za održanje "nešto niže društvene pozicije" to iscrpljuje.

Nas su rekuperirala ljeta u Berlinu. Odmah kad bismo stigli tamo kupovao bih nam pokazne karte, koje vrijede za sva prevozna sredstva, i ja bih znao prešaltati mozak na pašu i kružiti Ringbahnom, tramvajima i inim, šetati, pomalo i fotografirati.

I uskrsnuo bih poput Fenixa iznova, iako svjestan da ću tu priču ponavljati do jednog nesretnog ili možda sretnog trena, krhko je znanje. Vraćam se jutrošnjoj šetnji sa svojim najboljim prijateljem, koji je poput mene, i još više, došao u neke godine, kad je sve teže izdrživo i kad je potrebno sve više energije za održanje status quo statusa.

U rujnu prošle godine je prošao tešku operaciju, prije toga se i kronično razbolio, ali moj mali borac se ne da, istina ne juri više poput mladića, mada se zna zanijeti za zgodnom kujicom. Jako iritira kad u prolazu vidimo (koliko vidimo) "ljubiteljice životinja" koje brižno komentiraju:"Joj, vidi ga, jadan."Mi borci ne trpimo kvazisažaljenja. Evo jedne rujanske arhivske:

I za kraj kratak odlomak iz kultne serije "Povratak otpisanih":