Dan počinje kao i uvijek tamnom čokoladom, ovaj put dar dalmatinske blogerice, naravno nakon limunade južnohrvatskog limuna.
Najdraži pas dolazi, izlazimo u šetnju, usput fotografiramo one koje nemaju vremena dangubiti.
Samo smo na još jednom pakovanju pet poop bagsa, valja lagano do centra, kosa narasla, treba se vratiti na image red skinsa. Dizalice u pogonu, grad se obnavlja.
Kiša nas ne ometa, kao sve u današnjem modus vivendiju, light rain.
Vašem bloggeru je dovoljna i zgužvana kapa, koju vadi iz džepa jakne.
Dan se gasi, neboder osvjetljava, zadovoljstvo izdvojenosti u kući ispod ma koliko trošna bila.
Ne mora se dan baš nešto događati, ups., stigao mail, budi se nova mogućnost Berlina.
U nedjelju je riječki karneval, a život moj je kako Šobić pjeva maskenbal:
4 komentara:
Život je stvarno maskenbal:))
Slažem se , postoji li u kojoj pjesmi princeza s psicom? ;)
hm, sad si me dobio na pitanju....
Meni sad na pamet padaju Arsenova o čovjeku i psu, a i jedna o malom bijelom psu (Moj mali bijeli pas i ja?), ne znam autora, a nije toliko dobra da bih je tražio, upamtio sam samo zbog Jina ;)
Objavi komentar