četvrtak, 11. lipnja 2026.

Nakon sparine

 Nakon sparine obično pljusne, ja sam svejedno neposredno prije zalio vrt, nakon izbora Trumpa za predsjednika, nepovjerljiv prema svim logičnim zakonitostima od jučer. Produžio sam godišnju penzionersku kartu za bus znarno prije isteka, ne podnosim gužve, a strepim od svake moguće nove "stabilizacije", najprije se ukidaju sve povlastice siromašnima i obespravljenima, ekonomisti nužnost odricanja objasne na TV i mirna raja uz Tomsona i nogometne kockice. U autobusima je klimatizirano, mada je na vrelom asfaltu često ljepše.



Završavam post jutros guštajući na balkonu s Jinom, zanimljivo koliko je samo optičkih varki na fotografiji maloprije uslikanoj, a ljudi eto slijepo vjeruju svojim očima.




srijeda, 10. lipnja 2026.

Godinu stariji...

 "Mi znamo da smo privremeni
I nakon nas će doći: ništa što je vrijedno spomena." Bertolt Brecht


Zanimljive su mogućnosti dijametralno različitih perspektiva usmjerenih k stvarima i ljudima. Nietzschea uglavnom deklariraju kao nihilista, ja sam ga u svom diplomskom radu pokušao predstaviti kao optimističnog filozofa. Potpuno dručije od većine kritičara sam gledao na Brechta, on mi je pak rušio sve iluzije.
Jedno od mojih omiljenih berlinskih mjesta mi je trg s njegovim spomenikom, uz Berliner Ensemble, kazalište koje je osnovao i uz svoju Weigel vodio, na gornjoj slici Jin stoji uz jedan od kazališnih prozora.


Arhivska slika njih dvoje, njega uostalom poznajete s naslovne slike ovog bloga kao mog boksačkog sparing partnera :P


Inače uz najmračnije stranice Brechta jučerašnje meditacije sam uglavnom dijelio između budizma i ludizma, u svakom slučaju ni utjeha bloga ne vodi nikamo.




ponedjeljak, 8. lipnja 2026.

Druga vremena

Jako sam tužan zbog svega što se događa oko filma Wim Wendersa "Pogrešan pokret", ne toliko zbog Wendersove odluke da jedan dobar svoj film, milijun put prikazan, povuče iz distribucije, nego onog što je do toga dovelo. Ukratko ću pokušati obrazložiti, imam osjećaj, da jedno od najbjednijih razdoblja u ljudskoj povijesti, dvadesete godine ovog stoljeća, pokušava moralno docirati u svemu superiornim sedamdesetim proteklog stoljeća i to kroz usta aktera onog vremena. Najodvratniji mi je dio intervjua Nastassje Kinski, kad crta Wendersu, kako treba prikazivati maloljetnice na filmu i navodi primjer filma "Taksist", ništa gluplje dugo nisam pročitao. Ako se slike vade iz konteksta, to danas svi čine, jasno je da je tad dvanaestogodišnja Jodie Foster uspješno predstavljena kao objekt seksualne požude, uostalom nominirana je i za Oscara, dok je u tom kontekstu uloga godinu starije Nastassje beznačajna i rezanjem spornih scena s njom, film ne bi u kontekstu današnjeg vremena ništa izgubio, jer ionako nitko ne kuži da ona u filmu igra nijemu maloljetnu cirkusku akrobatkinju,  u "Taksistu" svi i te kako razumiju da se radi o prostitutki i uživljavaju se u to. Pogotovo je žalosno ovo navoditi kao primjer kad se zna da je ta uloga promijenila život od Jodie, a Nastassja  je bez problema nastavila suradnju s Wendersom, te postala nedodirljiva super zvijezda nakon uloge u njegovom filmu "Pariz Teksas". 

Podsmjehuje se i Wendersovoj tvrdnji da su to bila druga vremena. Naravno da su bila druga vremena, po današnjim mjerilima bi znatan dio ondašnje umjetnosti trebao na lomaču poput "Entartete Kunst " u Hitlerovo vrijeme. Danas je normalno, gadi mi se i pisati, pogledajte samo Trumpa, izraelsku vladu i iranske vlastodršce, molitelje, burke... 
 

Najvažnije da se raji sve i svašta zabranjuje, drži je se u pokornosti i štiti od pogubnog uticaja neprijatelja koji nas okružuje.

Ne smiju nam se događati slučajevi kao na trulom Zapadu, ovdje u gradu marcipana Lübecku, da panker postane ravnatelj osnovne škole, antikristi najprije udaraju po svetinjama, djeci i domovini, ali neće uspjeti, ovdje svi napamet znaju što je bilo :P (fotografija s neta)

Berlin 3.2 (Tagebuch)

  15.07.2026 Anarhist u Bismarckovoj ulici Psihologija / #berlin / #deutscheoper / #shakespearepark Jučer smo išli razgledati stan u u...