Zanimljiv dan i teška noć. Baš sam se udubio u meditaciju kako sam izuzetno rijetko preuzimao ulogu glasa razuma, a uvijek bio spreman podržati sve moguće ludosti osim tobogana smrti, kad me oslovila poznara žena, dosta mlađa kolegica iz moje struke. Jin je već duboko zaspao okružen gomilom ljudi, koji su se tiskali oko ulaza u market, jer je upravo pljusnulo. Dolazila je s dežurstva na maturi, u učionici bez klime. Već sam zaboravio na te draži posla. Ovi maruranti će se s pravom moći hvaliti da su se, kao i profesori uostalom, dobro oznojili na maturi.
Pričala je između ostalog, kako je muž, inače moj radni kolega iz prošlog života, iz vedra neba predložio da onsj duži vikend skoknu aurom do Amsterdama. Ključni argument je da su sad, uključujući kćerku, troje vozača u kući. Nakon što sam izrazio oduševljenje, dodala je odmahujući glavom, naravno, on je odvozio cijeli maraton. Konstarirao sam da se tamo bojim samo biciklista, inače muzeji, ljusi, kanalu, shopovi, sve pet. Kaže baš tako, čim je izašla iz auta oborio je hedan i razbio joj novi fotić, ali je sišao tren pitati je jel dobro, što će, veli, i ona je bila malo kriva.
Uglavnom nekoliko puta je ponovila, mladi ste vi još, idete, to se ne propušta,idete, sretan put za Berlin!