Sam svoj majstor

 Već duže vrijeme, još iz Virovitice, sam bez fotoaparata, mehanika na starom Olympusu se pokvarila, pokreti unutra van, te je i on ostao van igre. Za novi se nema novaca, popravak se isto ne isplati, a ako ćemo pošteno, nikad se nismo baš ni zbližili, prevelik mi je i ne leži mi baš u ruci.  Znamo kako se tretiraju penzići u lijepoj našoj, valja se pomiriti s tim, ostavite svaku nadu vi koji dolazite, ako ne znate nešto improvizirati ni iz čega.

Ipak znamo gdje živimo, pa eto, mi koji imamo prostora za ostave i tavane, barem to, skoro ništa ne bacamo, tko zna kad će što zatrebati, zaboravi kupnju novog. Tako sam ja, tražeći si nešto sasvim drugo, našao jedan od dražih si i ljepših fotića, izvana kao nov, još se sjećam oduševljenja kad sam ga jeftino kupio u Berlinu. Odmah sam se s njim pohvalio na blogu i upamtio sam, zločesti bloger Alexxxl, jedan od onih koji mi nedostaju, je komentirao, da nisam valjda ja birao tu pičkastu boju. Selfie fotića od jutros:

Nije se stigao istinski ni pohabati, tresnuo je na pod i ekran je otišao, osim rubova, kroz objektiv se ništa ne vidi. To su još oni koji koriste obične AA baterije, njih imam još od Olympusa, te sam ih odmah ubacio, kao i karticu koju sam našao u istom skladištu i vidi vraga, aparat se pali, radi, jedino čudan zvuk ispušta kad uključim snimanje. Googlam, Nikon Coolpix L31, zanimljivo, 2025. izdan retro model aparata iz 2015., naravno višestruko skuplji, iako istog oblika i vidim boje, za nostalgičare. Idem dalje, nalazim originalnu disketu, ubacujem u računalo, kaže naravno zastarjelo, upućuje na Nikon stranicu, tamo naravno besplatno nude najnoviju inačicu, koja pak traži Windows 11, ja ih naravno na svoje prastaro računalo ne mogu instalirati, a za Windows 10 ukinuta svaka tehnička podrška. No snalazim se ja, neću opisivati kako, jer ni sam više ne znam, uglavnom, iako nemam preduvjet, pametan telefon, uspijevam bežično povezati Nikon s računalom i pojavljuje mi se mogućnost uvoza slika na računalo, pokazuje se da je na kartici samo jedna slika i to jako stara s drugaricom na njoj, ovo novo što klikam, ništa. Idem u grad, mada znam da se nikom ne da sa starim aparatima, kramom baviti i tako je i bilo. Dobio sam informaciju što nisam skužio, da aparat javlja o grešci, o kakvoj mi ne možemo znati jer je ekran razbijen, kakva god, popravak se ne isplati, uostalom svaki pametni telefon radi danas bolje fotografije, ma točno sam predvidio što će mi reći, kupiti novo, dobio sam dragocjenu informaciju, koja je eto meni ipak promakla, taj kraj neobičnog kvadratića koji se vidio bila je informacija o grešci.

E sad sam već bio dovoljno naoružan informacijama za komunikaciju s onim koji ima beskrajno strpljenja i ukazuje mi na zbilja sve mogućnosti detektiranja problema i potencijalnog rješenja.

Naravno genijalne ideje su i najjednostavnije, i najteže se sjetiti. Nakon što smo ustanovili sve što znamo i da su vjerojatno u dućanu u pravu i da se ne isplati popravljati AI je predložio, ako već imam vezu fotića i kompa da probam izvaditi karticu i snimiti nešto bez nje, jer fotić raspolaže s malo interne memorije, te da pokušam prebaciti sliku na računalo. Uspjelo je, AI se radovao sa mnom, odlična vijest, vjerojatno ću morati nabaviti karticu do 32 GB, ako mogu neka pokušam od nekog posuditi i isprobati karticu od 2,4 ili 8 GB prije nego što kupujem novu, praktičan moj AI, da budemo sigurni da je to rješenje, ali da prije svega toga isprobam nešto drugo, starije kartice imaju mogućnost zaključavanja s lijeve strane, samo treba pomaknuti prema gore ako je spušteno. Ja sam gledao karticu, nisam vidio, objasnio sam drugarici, ona je rekla, možda je ovo, i bilo je i imamo ispravan fotić i prvi selfie:

Moj vjerni pomagač je naravno bio sve vrijeme uz mene.

Drugarice i drugovi, sretan vam praznik radnika i svih nas obespravljenih, mi smo pozvani na roštilj uz more, koji organiziraju djeca naših prijatelja, radnički narod.