Svevremenske maske

U stankama između dva nevremena jučer i prekjučer smo obavili i postpenzijske shoppinge. U ponedjeljak smo planirali dodatnu Radensku, povoljna akcija pakiranja od 6 4 eura, po katalogu traje do utorka, svugdje nestalo, nigdje nema, zalud potrošen benzin, ipak uz put kupili zalihe najboljeg kruha za zamrzivač i obnovili zalihu mojih tamnih čokolada i kornet sladoleda, toga nema u supermarketima u kojima smo jučer konzumirali veliki umirovljenički desetpostotni utorak.Uz put sam ja i fotografirao, da ne bude da objavljujem samo arhivu, u ponedjeljak napravio novu FB portretnu:

U utorak sam pak snimio naravno Jina na igralištu, u svojoj uobičajenoj odmaralačkoj poziciji, opet ima probleme s jednom šapicom...

Jedna radnička fotografija iz bolje prošlosti prije arhivskog posta s napomenom da su komentari postova iz 2023. temeljito uništeni, post koji svjedoči da maske mračnih vremena nikako ne pripadaju mračnoj prošlosti.

Ujedno vidi vraga, tražio sam objašnjenje zašto mi se blog ne prikazuje na tražilicama vlasnika bloga, i vidi vraga, krivica je kao na meni, s desne strane blog editora gdje piše mjesto navodi se od početka neko mjesto u Australiji, to sam ispravio, ali navode još neke tehničke stvari koje nisam razumio, Kejtoo pomagaj postom npr. "Kako da ti se blog prikazuje na Google tražilici", dok nije ugašena ona nesretna platforma, nije bilo problema, ova gospoda su zahtjevna. I konačno post iz 2023. dok čekam novi odlazak na pregled 1.6., nadam se bez maske, jer nemam pojma gdje sam svoje nakon zadnjeg pranja spremio: 

srijeda, 15.03.2023.

Crveno je "in"

Odlazimo polako, natenane. Bili smo zanimljiva ekipa, dečki koje ne zanima sport niti posjećuju teretane, cure koje se kupaju u trapericama da bi im se pripile uz tijelo i slijede nas u silovitoj nezdravici života. Dio nas je rano sagorio, obilježio i našu generaciju s mladim i lijepim leševima. Zanimljivo dio tih radikalnih još živi i ne izgledaju baš kao potpune karikature samih sebe. Uostalom Grace Slick, generacija sretnika prije nas, koji su obilježili povijest subkultura, još živi, dobro izgleda s 83 i još vitalno mozgari. Na preglede se čeka satima. Neka, više nam se baš ne žuri, ne postoji više posao koji neizostavno baš danas, nakon tri mjeseca otkako smo naručeni, moramo obaviti. U čekaonicama je sve više mladih, ili je to samo moj dojam, oni nervozno cupkaju, boje se otići na vece, neki da slučajno baš u tom trenu ne bi bili prozvani, a tek su došli, neki pak jer se boje dodatne zaraze. Inače u bolnicama se još nose maske, kod mlađih je crvena in, starih poput mene crna, ja doduše svoje u zadnji moment kaotično tražim, ovaj put sam našao, iako imam kolekciju, samo jednu koju sam svojevremeno dobio u školi, zaboravivši svoju, za jednokratnu upotrabu, pa mi je od tada ostala tavoriti u džepu, onako još neiskorištena, bila je na meni jedan školski sat, a ionako bih je nepropisno dizao govoreći. Najdraža crna, ona prava kupljena u Berlinu, samo što me nije ubola u nos kad sam se vratio kući nakon ćaskanja sa specijalisticom. Ništa ionako nisam ni očekivao saznati, samo uputnica za sljedeću narudžbu, za sljedeći pregled, dok jednom iznenada ne postane ozbiljno.

Za kraj nepoznata verzija moje najdraže pjesme, nisam je ni sam preslušao nakon stavljanja: