Stoti post

Zahvaljujući činjenici da mi je ovaj blog služio kao rezervni foto blog dospio sam eto i do stotog posta ovdje, prekjučer sam u jednom komentaru krivo napisao da sam na 99., jedan post je trajna skica, da se ne pogubi. Jasno da ovdje neće biti ni govora o tisućama kao tamo negdje prije, jednostavno prisutan je zamor materijala, a čini mi se da smo svi mi koji smo ostali probirljiviji, zreliji i zahtjevniji. Kako je da je nastavljam bilježiti stvari koje me vesele, kao i sve više one koje me iritiraju, jer prostor za ispušne ventile se sve više sužava.

U društvima sam sve asocijalniji jer su mi teme koje se nameću nezanimljive, naporne i dosadne, ratovi, sport, politika, Tomsonovi koncerti, ako u našim virovitičkim druženjima dođe do seksa, ne možemo se ne vratiti na nezavršenu priču o posvajanju afričke djece i transseksualnosti, što mi je također naprobavljiva tema i vidljivo ignoriram, nitko ionako neće promijeniti svoje mišljenje.

Tek kad smo došli na imanju prijatelja u okolici Virovitice. uspjeli su me ipak uvući u besmislenu raspravu o tim temama. Drugarica ne izbjegava svaki put malo provocirati konzervativnu mlađu rodbinu spominjanjem Kate Peović i Marka Perkovića, svaki je na svoj način crvena krpa za njih, meni je to nezanimljivo i obično se isključim, jer niti sam titoist, a još puno manje ustašoid.

Ne možeš se ipak u širem društvu stopostotno isključiti i baviti samo Jinom, što obično radim, on je zaspao uz moje noge i čuo sam spominjanje kako Izrael koka civile, onda po Libanonu i odgovor:"Nema ti tamo nevinih, taj teroristički Hezbolah je na izborima dobio 97 posto glasova.", to što su pobrkani Hamas i Hesbolah nije me bilo briga i što nije bio taj postotak, najbolje još da ću braniti religioznu kopilad, konstatirao sam, radio sam u Jablancu, bilo baš dobrih ljudi, možda i veći postotak glasovao za HDZ, znam dobru raju iz Like, u Dalmaciji oko Omiša, politički sve zadrto, ali ima dobrih ljudi, nije njima lako tamo živjeti, gdje je oltar često jedina utjeha, isto kao što u Berlinu nije lako ne uživati u životu.

Nisam htio provincijskim raspravama prljati svoj blog prostor, nego podijeliti svoj doživljaj pri snimanju ove fotografije koja konačno eto doživljava blog premijeru. Snimljeno je kod fontane na Alexanderplatzu. Jedna od stvari koja me uvijek iritira je prepotencija religioznih ljudi bilo gdje i neovisno koje vjere bili, naravno ni ateisti koji ih ismijavaju nisu mi simpatični. Par puta sam tražio od mladih Muslimanki u muslimanskim dijelovima Berlina informaciju, obično o najbližoj stanici podzemne željeznice, meni da je pred nosom natpis U-Bahn" često ga ne vidim, nijedna me nije prevarila, starije pak često ne znaju njemački jezik.

Vratimo se pak na fenomen sad aktualan, mladih školovanih Iranki odraslih na Zapadu, odnosno dijela njih koji se drže islamske tradicije i kulture, često su odjevene u vrlo kvalitetnu i skupu tradicionalnu odjeću i nerijetko mi se čini da malo s visine gledaju na polugole zapadnjačke cure.

Uvijek se s jednog bloga sjetim opisa s jedna plaže u Maleziji kad zakrabuljene domaće klinke dođu točati noge na plaži između turistica u oskudnim kostimima, došaptavajući se i smješkajući se jer one su eto valjda svoje na svome.

Nadrealno, kao što je i nadrealno da algoritmi par milijarderskih medijskih magnata usmjere javno mnijenje ponosne svjetske demokracije na izbor evidentnog luđaka i manijaka za predsjednika moćne sile.

S druge strane ohrabruje vidjeti onu drugu i drukčiju mladež, koja podsjeća na nepokorene nas i umorna obilazi svijet u maniri lumpenproletera (snimka s drugog kraja Alexanderplatza, pored ulaza u U-Bahn.)

Ili možda one koje su se već udomaćile i s entuzijazmom ujutro putuju na robovska radna mjesta...

 

Referentica i ured

 Ludimo zadnjih dana, nitko nije dobro, rasturaju promjene vremena, danas povremeno zaudara i na ljeto, jutros je pak bilo hladno. Nakon ručka kod prijatelja pokušali smo se rashladiti kod virovitičkih ribnjaka, ništa od toga. Jučer smo isto bili u jednom društvu, komunikacija mi baš ne ide, sve mi iritira oči i živčan sam.

Ipak savladao sam skidanje putujućih slika sa svoje stare web stranice, link sam objavio u postu prije par dana, te sam uspio slike konvertirati i to besplatno iz AVIF u JPG format i to sve i bez prijave (svi uvjetuju ili Google prijavu ili ograničenje maksimum deset slika), sjetio sam se nekih uputa mrežne aktivistice i vanstranačke referentice berlinske Piratske stranke iz nekih davnih godina, nakon tog susreta sam i stranicu napravio i dosta je uostalom zanimljivih slika iz tog perioda.

Dakle od 2012-14 smo između ostalog posjećivali naše piratske kolege po njihovim uredima. Svatko od 15 zastupnika je imao pravo na dvoje stalno zaposlenih djelatnika po uredu, stranka je također imala po područjima pravo na referente za cijelu stranku, imali su pravo na mjesta po raznim odborima i pododborima, ukratko dobili su više plaćenih mjesta nego što je stranka, čiji je prosjek godina bio 30, uopće imala članova, a 9 posto berlinskih birača ju je 2011 biralo. Upamtio sam zanimljivu igru brojki, imao sam 52 godine, a najviše sam se družio s Juliom Schramm koja je imala 25. Anne junakinja današnjeg posta s druge fotografije je bila "mrežna" referentica i savjetnica za cijelu stranku.

Bili smo u kontaktu preko tad popularnog twittera, uvijek je istog momenta odgovarala na poruke, što baš i nije bilo uobičajeno za očito jako zaposlenu osobu, te za Nijemce pokazivala natprosječnu duhovitost, nije bio problem okvirno dogovoriti posjet njenom uredu.

"Tu smo u ulici u blizini."

"Odlično, baš sam na pauzi, marendam. Samo uđite, otključano je."

"Ne smetamo? Možemo mi i kasnije, Jin je s nama."

"Ako ste tu, uđite."

Zanimljivo, bili smo već u nekoliko piratskih ureda, za razliku od ureda drugih stranaka koji su uglavnom bili jednoobrazni, piratski niti jedan nije sličio drugom, osim zastava, plakata i ostalog propagandnog materijala. 

Virkali smo malo izvana, izgledalo je da nikog nema unutra.

"Tu smo, da sačekamo?"

"Vidjela sam vas, Jin je baš sladak i radoznao, uđite."

Ušli smo, veliki prostor, više vrata, sva osim jednih širom otvorena, vidim dobro kroz ta s imenom naše referentice na njima, ni tu ne vidim nikog.

"Gdje si?"

"Ma unutra, samo uđite, pospremala sam."

Ušli smo i srdačno smo se pozdravili, palo mi je na pamet, stvarno je istina što je nekoliko puta twittala, uredila si je prostor ispod pulta kad joj dosadi biti "vidljiva" :D

Pasija

 

Ili Tinovo "Pati bez suze/Živi bez psovke/I budi tiho nesretan/Tašte su suze, a jadikovke/Ublažit neće gorak san." Nagle promjene vremena nas iscrpljuju, jučer je Jinu opet bilo loše, a onda automatski nitko nije dobro, za danas najavljuju 24 stupnjeva, ako to nije perverznije od načina na koji Lusty Libertine svojim pratiteljima na Bluesky mreži čestita Uskrs ne znam što je. Sve se okrenulo pa su perverzna postala sva gledišta koja slve slobodan nesputan život u svoj svojoj punini. Čitao sam da su teolozi i katolički filmofili izabrali Pasolinijevo "Evanđelje po Mateju" kao najbolji biblijski film svih vremena, zanimljivo i ohrabrujuće, što je u ovoj priči nebitno, da je u privatnom životu Pasolini bio poznat kao promiskuitetni homoseksualac. Naslov ovog posta mi se prigodno nametnuo sam po sebi, "Pasiju" smatram jednim od najperverznijih filmova ikad snimljenih, i ako na koji film treba staviti oznaku da se ne preporučuje mlađima od 16 godina to je taj.

Ajmo malo o nama, na Veliki petak predvečer je nas dvojicu vizualno ulovio jedan virovitički pratitelj mojih blogova. Jako me iritira što sam onemogućen u svakodnevnom fotografskom dokumentiranju stvarnosti, u državi u kojoj kažu da vi većina nikad niste bolje živjeli, pa ću objaviti tu najaktualniju fotografiju, iako ja na prvu na njoj ništa nisam razaznavao, pa sam je malo posvijetlio i vjerojatno pokvario za vas, opet većinu, koji normalno vidite.

"Muke Velikog petka, blogeri Jin i NF" snimio S.C.

Čitao sam i da se životne stanice kod ljudi u prosjeku regeneriraju svakih sedam godina, ja sam to preveo da svakih sedam godina postajemo potpuno drugi ljudi, s tih par temeljnih crta što smo sami sebi dogmatski odredili. Prije nekoliko godina je jedan njemački književni kritičar objavio vrlo zapaženu tamo knjigu o "Znakovima pored puta" Ive Andrića, iz te knjige je uvodni citat sa stjuardesom. Ne bih želio pogriješiti, znam da postoji jedan suvremeni kritičar prezimena Martens, prezime sam mu iz nekog razloga upamtio po marki cipela omiljenih kod mojih nekadašnjih prijateljica, možda sam ga upamtio po Andriću, a možda i ne. 

Spominjem ga jer je spomenuo nešto što sam dobro upamtio, knjiga je objavljena nakon Andrićeve smrti, ništa nije dirano u njegovim bilješkama, da je Andrić živ vjerojatno dosta toga ne bi dopustio objaviti. Meni je to možda baš zato jedna od najzanimljivijih Andrićevih knjiga.

O tome sam razmišljao prisilno spašavajući fotografije s nestajućeg bloga.Neka razdoblja bloganja kao ni osobnog života mi se ne sviđaju, neke godine bih radije da nisu zabilježene, da ih nije ni bilo, ali to sam bio ja i bilo ih je. Odmah ću se ograditi, ne mislim da sam išta promašeno radio, ništa nije bilo loše ni zlonamjerno što su mi šovinističke svinje spočitavale, međutim dvije godine su današnjem meni estetski nepodnošljive, ali možda bez njih ne bih sazrio u tako dobrog prepoznavatelja istinski lijepog :P