Priznanje, Auschwitz i prosvjedi 2012.

Poznat je moj stav prema državama i realiziranim društvenim sustavima, niti jedan posebno ne poštujem, kao ni priznanja organizacija i države, naravno radujem se kad ih dobije netko tko mi je blizak i misli da je to zaslužio.

Fotografija je iz 2012, ja sam razrednik, ravnatelj predaje nagradu mojoj učenici kao najboljoj, fotografiju nisam kvario obradom, jer ju je snimila djevojkina mama, vrsna fotografkinja, iako su je ometali zvanični fotografi, preko kojih se morala dovijati, a naravno, bolja je.

Sinoć kasno nakon Jinove injekcije, sasvim slučajno sam otkrio način kako najefikasnije češljati fotografije, posebno iz onih godina kad su blogovi poharani, najviše su me razveselile neke koje sam zauvijek otpisao. 

Destinacije za maturalac su bila Aušvic (Auschwitz) i Krakow (Krakau), rezultat kompromisa, jer razrednik nije želio Prag, grad inače jako mu drag, no ne za opijanja sa zlatnom mladeži, da ne bi djeca bila zakinuta za željenu Češku, prvo noćenje je bilo u Brnu.

U Krakowu smo noćili u židovskoj četvrti zgodnoj za učenički provod, sve smješteno na jednom trgu, a Auschwitz bi zaslužio poseban post, no ne vjerujem da postoji preveliko zanimanje, posebno sad kad Izrael vodi zločinačka vlada, a njihove protivnike islamski zločinci, a obje strane podržavaju moćni nasilnici.

U Zagrebu sam jedan od predvodnika prosvjeda, sve dokumentira fotografijama bloger Alexxl, na sindikalnim izborima nakon prosvjeda sam na opće iznenađenje izabran s glasom prednosti za jednu od čelnih funkcija, nekoliko puta se brojalo, navečer je zbog proceduralne greške izbor poništen, preko noći je kako se saznalo cijela jedna županija promijenila mišljenje, a i ja sam izvukao pouke.

Produžili smo i čim smo stigli u Virovitici, mladi te godine rođeni revolucionar je u prvoj šetnji demonstrirao što misli o proteklim događanjima.

Zaslužio je na kraju godine usprkos neslaganju vodstva sindikata odlazak na sindikalni skup u Vodice na kraju te burne godine.

Čemu služi zmijica?

 Važno pitanje koje sam odmah postavio na vrlo uspješnoj obrani svog diplomskog rada jedne davne godine kad je Sarajevo bilo olimpijsko selo, a Kirk Douglas orgijao po unajmljenoj gradskoj vjećnici, jer sve svoju cijenu ima, hir je hir, a đir je đir, bilo je:"Čemu Nietzsche u ova i ovakva vremena?", isti bi i danas bio odgovor kao i onda, filozof volje za moći je opet izuzetno aktualan. Naravno to neće biti tema ovog posta, niti vječna ponavljanja istih povijesnih gluposti, ti ratovi i prozirna opravdanja za njih su toliko prožvakani, samo su žrtve i budale koje ginu za ideale novi, tema će biti nešto nama čudacima koji vrijeme ulupavamo na blogovima originalnije i zanimljivije, jedna baš originalna zeleno ljubičasta zmijica.

I na blogu kao u životu postoje osobe s kojima se vremenom više zbližiš nego s ostalima, dok s drugima ostaješ na trajnoj hladnoj distanci, a prednost je bloga što one treće, kakve nikad ni u realnom svijetu najradije nikad ne bi sretao, a to je nemoguće, jer su se toliko namnožili da ih po teoriji vjerojatnoće ne možeš izbjeći osuđen na socijalne kontakte na radnom mjestu. Njih možeš na blogu ignorirati, a svoje afirmativne postove posvetiti prvospomenutima s kojima ponekad skreneš s paralelnih blogersko životnih puteva i sretnete se.

I blogeri se ponekad kao i ljudi u realnom životu darivaju, ne mislim na ona toliko uobičajena darivanja kao bon ton standard, pa te onda blogerica, ako za prvi susret ne doneseš cvijeće ili barem bombonjeru, kao da ćete se odmah igrati doktora, blokira za vijeke vjekova, mislim na ono kad te se pažljivo čita i tvoje filozofiranje o Daliju i Picassu i vezano uz njih, ide li bolje uz ljubičastu žuta ili zelena, a ti se istovremeno prvi put počneš diviti nečemu do tad tebi toliko dosadnom, strpljivom ručnom radu novopečene prijateljice, koja svoju kreativnost opisuje i u postovima, ispada naknadno ništa normalnije, da za dar dobiješ potvrdu podrške tvojoj obojanoj radosti, u vremenom posvećenim izradi ljubičasto zelene zmijice.

E sad dolazimo do za dio čitatelja ključnog pitanja, čemu služi zmijica?

Idem možda lakšim pitanjem meni često postavljanim, čemu služi njemačka književnost na germanistici, koja korist od nje, nećeš se s njom snalaziti u nepoznazom gradu u Njemačkoj, a i u školi, ako se djeca znaju točno predstaviti i reći odakle dolaze i gdje žive, te reći što trebaju i gdje ih boli puna kapa brade, ako će raditi bauštela je isto, cement se svugdje isto kaže i isto je težak, danke, bitte, nema tu filozofije, a kamo li literature, ni većina Nijemaca nije čitala ništa ni od Goethea, a kamo li Thomasa Manna, Brechta nećemo ni spominjati, osim što su neki po blogeru Eurosmijehu upamtili da je rođen u Augsburgu, a po NF-u da u Berlinu ima spomenik uz koji su se Jin i NF naslikavali pored kazališta u kojem je živio i radio.

Gramatiku i pravopis amo, koga briga za Fausta i prodaju duše vragu.

Jedino što ponekad imamo istinski na raspolaganju je vrijeme, kad to shvatimo shvatii ćemo i koliko treba cijeniti vrijeme što drugi potroše samo za vas, ovdje te druge odavno više nema, ali eto, zmijica se svako malo pojavi u nekom novom blogerskom kontekstu, i sve je zamršenije objasniti, što je ona sve trebala simbolizirati, ona što ju je stvorila samo je kratko predajući je izustila, ako ne znaš što ćeš s njom, zahvalna je za popuniti rupe, na primjer, ako prozor ili vrata ili nešto treće dobro ne dihta... 

MIKI_LIKI I NEPOZNATA (posudba od D.R.)

 Još jedan post nastao prije dvadeset godina. Motivacija za post je objašnjena ispod priče o Miki- Likiju i vrijedi i danas.

-Miki-Liki? -Da? Vi ste Miki-Liki? -Da. -Pođite sa mnom. Ovaj razgovor vođen je u avionu, sred nepreglednih prostranstava neba. Ispod je bilo more. Prvo nepoznata žena a zatim i Miki-Liki provukoše se kroz uski prozor i nađoše na glatkom krilu aviona. -Imate li padobran Miki-Liki? -Nema potrebe, dole je voda. -Skačite! Miki-Liki je lako skočio. Nad njim se otvorila kupola padobrana nepoznate žene. Ponovo su se našli u moru. -Plivate li Miki-Liki? -Radije ronim. -Ronite za mnom! Nepoznata žena je plivala a Miki-Liki ronio za njom , kroz meku plavu vodu. Na dalekoj obali čekala su ih dva osedlana konja. -Jašete li Miki-Liki? -Radije trčim. -Trčite za mnom! Nepoznata je jahala a Miki-Liki trčao kroz nisku travu, punu ptica i jaja. U sumrak stigoše na široku visoravan, osvetljenu mjesečinom. Nepoznata se uspravi u sedlu i viknu: -Stigao je Miki-Liki!...Miki-Liki je stigao! Nitko se nije odazivao. Stigao je Miki-Liki! Visoravan je ćutala pod zvjezdanom kupolom neba. Bili su sami na kraju sveta. -Miki-Liki- prošapta nepoznata na mesečini-volite li nebo, tihi kutak, oazu sreće? -Da. -Samo cvrkut ptica, zrikavci i žubor zvezda? -Da. Samo zlatno oko Meseca na plavom licu neba? -Da. -To sam htela!-grcala je nepoznata-Zato sam vas dovela! To je bio moj san! -I moj!-reče Miki-Liki i probudi se. p.s. U Srbiji, bivšoj Jugoslaviji, živio je veliki pjesnik i pisac Dušan Radović. Na blogu sam saznao da je ipak negdje tamo dobio svoju aleju, netko od beogradskih prijatelja je to spomenuo, da se nakon neke fešte, vraćao njegovom alejom. Nikad ne ostajem ljudima dužan, nekad davno mi je napisao poduže pismo s jako pozitivnim osvrtom na par mojih pjesama, pa evo, i ja bih skrenuo pozornost mojim prijateljima ako na bilo koji način mogu nabaviti njegov "Plavi žaket", izdalo Znanje ZG 1983.,da to svakako naprave, tu su i priče o Miki-Likiju, jednu sam sad predstavio, do dolaska našeg blogera Ponija taj tip nije imao u tom žanru nikakvu konkurenciju, nisam nikakav nostalgičar, al Miroslav Antić i on, za razliku od npr.đubreta Đorđevića, ostaju "moja ekipa"(Đorđevića sam svojevremeno kao upoznao, Antića nikad, život je nepravedan) Još spašavam svoje stare fotografije, živjeli!