Bikini

Jučer sam malo povezano s trgovačkim centrom "Bikini" smještenim uz berlinski najveći zoološki vrt, malo istraživao povijest i nastanak riječi, koja označava ženski dvodijelni kupaći kostim, pročitavši da je ovaj u vrijeme kad se pojavio izazvao javni skandal i zgražanje u javnosti, tražio sam od AI da mi navede primjere modnih skandala u povijesti, usput mi je palo u oči da riječi, posebno glagoli koji se u njemačkom, a djelomično i u hrvatskom jeziku imaju veze sa spolnim odnosom povezuju, kao uostalom i "bikini" s eksplozijama. Zanimljivo da sam ja u svojoj ogromnoj arhivi slika, od koje mi prijeti raspad starog računala, koje bi zaslužilo mirovinu, ali eto, surov je kapitalistički sustav prema umirovljenicima i onima koji imaju posla s njima, znači jedva sam našao tri fotografije dama u bikinijima, meni je kao odjevni detalj potpuno trivijalan i povezujem ga s ljetnim gužvama na plažama od kojih se grozim.Zato mi je prva fotografija jedna antologijska, povijesna, nađena na netu:

To je fotografija Birgitte Bardot snimljena u Cannesu 1953, koja je u ono vrijeme skandalizirala javnost, iako je sam dvodijelni kupaći kupaći kostim predstavljen javnosti  još 1946, nedugo nakon probe termonuklearne bombe bačene iz aviona na atol Bikini. Otkrivanje pupka je bio šok u svijetu u kojem je golo tijelo, uostalom kao i danas, izazivalo sablazan, odjeknulo je poput bombe, no sve do ovog hrabrog ispada mlade glumice, moglo se samo sporadično vidjeti.

Mene kao filologa zanimaju riječi, znači danas uobičajena oprava za kupanje nazvana je po otočju na koje je bačena termonuklearna (atomska) bomba, pojava bikinija je djelovala poput eksplozije u javnosti, a Birgitte je proglašena u skladu s tim prvom javno proglašenom seks bombom. U njemačkom jeziku se po onomatopeji "bum!" raširio glagol "bumsen"kao vulgarni direktan glagol za vršenje spolnog čina, nešto kao kod nas "prasnuti se" od imenice "prasak".

Inače javnost je skandalizirala i Marlene Dietrich u hlačama (prva je ipak počela, koliko ja znam, u javnosti se pojavljivati meni i najvećim misliteljima onog doba (Nietsche, Freud,Rilke, Tolstoj) jako draga intelektualka Lou Andreas Salome, ali ona široj javnosti nije bila dovoljno atraktivna, o pojavi mini suknje neću ni govoriti, kao ni seks revoluciji kasnije, neslavno konačno ugušenoj u današnje vrijeme.

Završit ću s jednom od tri svoje fotografije bikinija, koje su mi ipak bile dovoljno zanimljive sa sačuvati, druga je od drage mi političarke objavljena na ovom blogu, a treća po današnjim mjerilima nepoželjna jer se usprkos velikim tamnim naočalama razaznaju nos i usne, te kosa i oblik lica :P

Pavijani s kolodvora Zoo

Šest godina nakon ujedinjenja Njemačke dobio sam stipendiju Goethe instituta za Berlin i vlakom doputovao na kolodvor Zoo, kolodvor iz knjige naše mladosti "Wir Kinder vom Bahnhof Zoo" ("Mi djeca s kolodvora Zoo") Davno prije sam odlučio, da će mi prva stvar, kad jednom stignem u zapadni Berlin biti popiti pivo na tom kolodvoru pa sam se odmah čim sam stigao, nakon što sam ruksak spremio u jedan od brojnih prtljažnih pretinaca, uputio u prostrani market unutar njega.

Inače kao što sam već pisao na blogu, bio sam višekratni DDR stipendist, stipendije za Zapadnu Njemačku su uglavnom dobivali najbolji studenti na osnovu ocjena, meni je to bilo nedostižno, a za DDR stipendije bila je važna preporuka njihovih lektora. Jednom sam se za stipendije uspio nakon provjera ukrcati na vlak i jednodnevni izlet u Berlin, baš preko kolodvora Zoo, ali eto, granična policija je procijenila da je Ukrajinac iz naše grupe pijan i da ne može takav na Zapad, netko iz grupe je do povratka grupe ostati s njim u Istočnom Berlinu i ja sam se dobrovoljno javio i ostao bez kolodvora Zoo. Bila je to pak godina kad je Danijel ostvario povijesni uspjeh za Jugoslaviju na natjecanju za pjesmu Eurovizije s pjesmom "Džuli", ta je pjesma bila najpopularnija pjesma te godine u DDR-u i mi smo vrijeme do povratka za naš Greifswald proveli u baru nasuprot ambasade tadašnjeg SSSR-a ispred koje su šetali naoružani vojnici.

Vratimo se na 1995, u marketu na kolodvoru opet nevjerojatan susret, već sam se s nekoliko limenki mutnog plavog Paulanera uputio prema blagajni kad sam osjetio pogled zadržan na sebi, hitro se okrenuo i imam što vidjeti, zgodna djevojka, koju je to naglo okretanje očito iznenadilo, čak i malo izgleda i prestrašilo, skrenula je pogled i hitro, na tečnom njemačkom rekla prijateljici:"Idemo brzo, objasnit ću ti." Ja sam na sebi imao reklamnu majicu slovenskog piva "Zlatorog", ona na sebi majicu s natpisom na ćirilici "Jedina prava, demokratska partija Srbije", negdje daleko je tutnjao rat, o rock glazbi u Rijeci u ratno vrijeme sam ja držao tamo kasnije zapaženo predavanje predzadnjeg dana seminara, i o tome sam pisao na blogu. Ništa mi pak nije moglo taj dan pokvariti, popio sam s guštom svoje piće gledajući i slušajući ples i glazbu, perfomans neke afričke mlade grupe nasred velikog kolodvora.

Dosta nakon tih povijesnih godina na moju žalost kao i sve, i moj omiljeni kompleks zgrada "Zentrum am Zoo" je renoviran i pretvoren u veliki trgovački centar "Bikini". Svako zlo ima i svoje dobro, tako s kata u centru imaš besplatan pogled na pavijane i njihove nastambe, unutar inače velikog i skupog zološkog vrta po kojem je i kolodvor dobio ime, a u sklopu centra se nalazi i hotel na čijem vrhu je terasa s najboljom osmatračnicom, tkz. "Monkey Bar".

U skladu s vremenom, skrenut je pogled s nesretne djece, koje doduše naravno još ima, na mnogo atraktivnije i privlačnije pavijane.

Tri bijenala

 Namjera ovog posta je čitateljima kratko iz osobne perspektive predstaviti vam tri autoru ovog posta  najzanimljivija europska bijenala suvremene umjetnosti. Kao što je blogerima koji me prate barem dva desetljeća poznato, u svim europskim prijestolnicama koje smo obišli obilazili smo muzeje moderne i suvremene umjetnosti, život je prekratak, a umjetnost bezgranično široka da bi se svaštarilo. Naravno klasika je temelj svega, dio opće kultura koji treba savladati, i dokaz, ako povijest tumačimo kao proces stalnog razvoja i napretka, da umjetnost nema povijest, jer sve najkvalitetnije već je stvoreno. Ipak moderna umjetnost počev od dvadesetog stoljeća drznula se pomicati granice i po Europi se afirmiralo više periodičnih manifestacija obično u formi bijenala (Bienalle), koje prikazuju najnovija dostignuća na tom području.

Počet ću naravno od naših i bijenala industrijske umjetnosti u Labinu. S umjetničkim direktorom Damirom Stojnićem, sveučilišnim profesorom, sam u stalnom FB kontaktu, on me pronašao nakon što mu je poznati kustos i moj prijatelj Branko Cerovac skrenuo pozornost na moj post na blogu o posjetu ekipe u dva auta toj manifestaciji. Zanimljivo je da su tamo izložbeni prostori na više lokacija, između ostalog u bivšem rudniku i volonteri ih dolaze otključati na poziv mobitelom, barem tako je bilo u vrijeme mog posjeta. U svijetu je dovoljno reći da imaju i Josepha Beuysa i znalcima je sve jasno. U rudniku koji je isto izložbeni prostor obavezni su šljemovi (kacige) redom za male glave.

Drugi bijenale na koji vam želim skrenuti pozornost je Bienalle Venezia. Na tom bijenalu sam više puta bio, pisao na pokojnom blogu srećom prisutnom na svjetskom internet arhivu, prikazao najzanimljivije izloške i što je najvažnije muving, to mislim nema nigdje, opuštena atmosfera među posjetiteljima iz cijelog svijeta, hoddočasnicima suvremene umjetnosti, prostor je ogroman, raspršen i nije se lako snaći, razmišljao sam o ponudi pomoći ovoj zbunjenoj majci i kćeri, meni ipak nije bilo prvi put.

Treća manifestacija koju želim predstaviti je Documenta Kassel. Te godine kad smo mi bili je bio predstavljen projekt "Kolodvori kao mjesto susreta", odnosno nešto u tom smislu. I Kassel je živio kao mjesto susreta vodećih svjetskih umjetnika, svuda su bile primjetne umjetničke instalacije i skulpture na otvorenom. Mi smo odlučili spavati na kolodvoru u vrećama, ruksake smo nekako utrpali u pretince, uz nas ostavili samo torbu s priborom za osobnu higijenu. Cijelu noć je odjekivala glazba i galama iz kolodvorskog diska, svejedno smo dobro spavali. Mene su pažljivo probudila dva policajca:"Dobro jutro! Jeste li dobro spavali? Kreće novi dan, uskoro će prvi vlakovi, morate dalje." Sjeli smo na kolodvorsku klupu, rutinski razgibavao vrat, pogledao u visinu i imam što vidjeti, instalacija iz ratnog Dubrovnika, potpisan meni do tad slabo poznat Slaven Tolj, kasnije prvi ravnatelj preseljenog muzeja moderne i suvremene umjetnosti u sklopu Art Kvarta Benčić u Rijeci, ravnatelj koji je stvarao čuda u svom mandatu...