COVID-19 i Zid slavnih u Opatiji

Skidajući slike s uskoro pokojnog bloga.hr (imam ja sve skinuto, ali se slike jako sporo otvaraju kad otvaram cijeli blog), sjetio sam se kritične godine svog življenja i onog što joj je prethodilo.

2019. je bila godina intenzivnog življenja, kao da sam slutio da će nešto u godini koja je obećavala, i u kojoj se svašta trebalo događati, jer je 2020. Rijeka bila europska prijestolnica kulture, krenuti u krivo. 

Proslava rođendana koja se pamti, imao sam čak gošću iznenađenja iz Londona, odlazak na Hvar tragom ostavštine jednog pokojnog nonića, s kojom se totalno razmrvljenom i posvađanom rodbinom ništa ne može napraviti, nakon tri i pol desetljeća smo se uputili prema Sarajevu u povratku, odmah nas na granici umjesto dobrodošlice opalili po džepu, jer smo se odvikli od nošenja zelene karte...Moj razred je u glasovanju između Beča, Budimpešte i Sarajeva odabrao Sarajevo za školski izlet, uz posjete prijateljima išao sam i provjeriti hotel u kojem smo trebali odsjesti, hotel u skelama, renovira se, nigdje radnika, na prvu mi se svidjela hotelska bašta uz Miljacku, ali mi nešto sumnjivo bilo, znam ja nas, te me nije iznenadio poziv vlasnice agencije, mjesec dana kasnije, da ako se slažem, obavijestim roditelje, nude bolji hotel za istu cijenu, guglao sam i oduševio se, hotel Saraj odmah iznad Baščaršije, o tome ne znam više, je li foto reportaža na nachtfresser.tumblr.com blogu, znam da nešto ima i na ovom gasećem, a imam ja i wordpress pa zbilja ne mogu garantirati lokaciju na kojoj sam izvještavao. Ispalo je fenomenalno.
 

Te 2019. smo zadnji put naizgled potpuno zdravi putovali tradicionalno u Berlin. Bili smo i gosti u frankfurtskim vrtovima kod Matijinog oca, iako ima kuću u okolici Rijeke on je i u mirovini nastavio tamo živjeti pomalo boemski, u tim vrtovima se nastanila šarolika međunarodna kolonija, puno ih je iz svih država bivše Jugoslavije, većina zaposlena na stadionu nogometnog bundesligaša, svi na svojim kućicama imaju nacionalne zastave, na ovoj slici su majstor roštilja Srbin i majstor gurman naš domaćin Hrvat, koji nas je uvjerio da je teletina super i na roštilju. O tome imate post na spomenutom blogu.

E onda je došla nesretna 2020., COVID-19 i histerija oko njega su došli i do Hrvatske. Prešlo se na tu nesretnu nastavu na daljinu, stizale su nebulozna upute kako zaobilaziti prepisivanje, bio sam jedan od rijetkih koji nije koristio online video učionice ni video pozive, strogo sam pazio da se što je manje moguće zadire u privatnost, to je sve psihički iscrpljivalo, naporna ministrica počela nam je nuditi testiranja i zaradu znački za napredovanje, neki su samo to rješavali, malo nas je bilo koji su to ignorirali, ja sam ipak zbog ravnatelja, koji je očito bio izložen pritiscima, odradio par znački reda radi. Online nastava se smjenjivala s nastavom pod maskama, zakačio me težak oblik COVID-a, završio sam i na hitnoj s izuzetno lošim nalazima, prijatelj koji se vratio iz Švicarske, kupio šahovski klub u svom rodnom mjestu, drugar mu bio Anatolij Karpov, slao mi materijale "stručnjaka" o svjetskoj COVID zavjeri na FB porukama, on je u međuvremenu preminuo, a u jednom momentu sam bio siguran da sam na njegovom putu, ali eto, bilo je to prvo duže bolovanje nakon jednog loma. Iako malaksao počeo sam opet raditi i vidi vraga, uoči odlaska u Berlin, COVID drugi put. Ne pristajem na odgađanje puta, noćimo u Bavarskoj, žestoki napadi gušenja, dobivamo srećom mobitelom doktoricu iz Hrvatske, nikako zaspati u ležećem položaju, vježbe za smiriti se, noć užasa. U Berlinu već drugi dan znatno bolje, krećemo Jin i ja u standardna jutarnja lutanja.

Krivu sam fotografiju prebacio, želio sam dokumentirati iščašen način odjevanja gostiju grada i na slici bi bile jedne izuzetno uske traperice i jedne tajice, ne da mi se sad mijenjati, ovo je fotografija iz Jajca, isto poučna, za ovom curom, koja meni ni po čemu nije bila posebna, svi su se redom okretali, inače ja Jajce pamtim po mnoštvu pasa lutalica i jednog koji me otpratio do autobusa, usput je pojeo više od pola mog hamburgera, tamo jednostavno nisam imao vremena za sjesti nešto pojesti.

Tri su u ovom postu fotografije selfie-ja vezanih uz poznatski opatijski Zid slavnih uz ljetnu pozornicu pozornicu. Fotografija uz Alberta Einsteina je postala zaštitni znak mog bloga, pa sam poslušao sugestiju slovenske blogerice Modrine neba da je ipak kao profilnu zadržim i ovdje, Isadora Duncan je druga na listi slavnih žena koja me impresionirala, prve Lou Andreas Salome nema na Zidu slavnih, sad će moja vjerna komentatorka pomisliti, a Sartrove i Brechtove družice, e one su nešto drugo, njih smatram suborkinjama. Treća je uz Vladimira Nabokova, nju sam ja mislio plasirati kao provokaciju blog babama i dedama, kojima su sve žene na slikama maloljetnice, ali me blogerica kojoj sam iznio tu ideju razuvjerila prasnuvšui u smijeh, ajme meni koliko ti te babe precjenjuješ, pa one nisu ni od Krleže ništa čitale, što je svaki Hrvat u svim režimima morao. 

Prije nego što se zapjenite na Lenjina, pogledajte slušalice na njegovim ušima, to je zaštitni znak jednog piva, i s pićem sam za svagda raskrstio te godine, to, kao i s duhanom, kod mene ide sve preko neke nesretne noći.

Tu godinu pamtim i po okupljanju tri westie legende na Krku, to se iz više razloga, jednog neumitnog sudbinskog, nažalost nikad neće ponoviti...

Jučerašnje šetnje

Još jedan dan u ono slobodno vrijeme, ritualne šetnje s Jinom ne ubrajam u slobodno vrijeme, prisilno provodim na platformi koja se skoro gasi, blog jesam, koliko pouzdano ne znam dok ga se ne ugasi, pospremio, živcira me doduše, što se tamo već sad sporo otvaraju slike, pa barem one sebi važnije ručno skidam. Ne znam odakle mi je samo u jutarnjoj šetnji i meditaciji bila prva asocijacija "Jučerašnji svijet" Stefana Zweiga, istina živimo isto kao što je on živio u predapokaliptičnom svijetu, s amoralnim vjernicima na čelu bitnih država, koji će po svaku cijenu braniti istinske vrijednosti, koliko god članove tuđih obitelji to koštalo.

Zanimljiv je Jin, pravi urbani pas, suvereno silazi i penje se, niz i uz stube, kojima je Rijeka ispunjena, kao i usponima i silascima. Opet sam neku tipku krivo stisnuo i tekst mi se pokazuje na neželjen način, ah ta prisilna uvijek nova učenja.

Barem su pogledi široki i duboki.

 Nevjerojatne vijesti čujem u jučerašnjoj komunikaciji s blogericama, koliko su ljudi, podređeni manipulativnim bićima i koliko ovise o masovno izazvanim psihozama luđaka poput Trumpa i Putina. Naime i države poput Australije i SAD tresu algoritamsko laboratorijski izazvani virusi nacionalnih preporoda, koje i nikad potpuno prihvaćene doseljenike tjera, da bi opstali, u njihove nacionalne torove iz kojih su, neki riskirajući i egzistenciju, svojevremeno pobjegli. Tako se organiziraju ekskluzivni karaoke teferiči na kojima se naši urbani junaci krevelje izvodeći nekad toliko omraženu seljačiju. Ako pokušavaš ostati svoj, riskiraš ludilo, koje logično završava poput Zweigovog tragičnog kraja.

Dođe tako nakon dvije-tri šetnje, jutarnje, jedne ponekad i prije, a obavezno poslije ručka, slijedi zajednička večernja. I tu, dok drugarica pokušava motivirati Jina na malo duže hodanje, jer pred večer je on u njenoj nadležnosti, kombiniram slike popodnevnih chatova, tužan sam zbog predvidivosti svojih počinjenih grešaka, naime blogerica koja mi je dugo prve dvije godine bila jedina komentatorica, i opet se srdačno zahvalila na obavijesti i javila da je "pospremila na sigurno svoju mladost" je pisala i 2008. i 2009. i to, vidim, odlične zrele postove, za poneki ima samo jednog stalnog komentatora, a taj nisam ja, u stvari mene nema nigdje, ja sam tad bio u drugoj ekipi, a budući da očito nije prokomentirala neki moj svakodnevni post, bio sam siguran da je napustila blog, a nikad se nisam orijentirao po naslovnici, koja mi je svojom glupošću uvijek predstavljala crvenu krpu, još je ova,  za i nekon Ribe, mila majka, kakva je bila za vrijeme Dariusa, čiji je duh primitizma na blogu ostao do kraja. Međutim to nije smio biti moj problem, previše je površnosti uvijek bilo u mom pristupu, kako životu, tako i blogu, tako to biva kad nikad nisi siguran da će svanuti to sutra.

Drugi ljudi su se suočavali s drugim dramama, kojih zahvaljujući nonšalantnosti svog pristupa ja očito takve nisam imao, suočavali su se sa stvarnim problemima i blog im je postao očito suvišan teret. Ne mogu reći da im zavidim na toj zrelosti, razvodima i novim počecima, te pokušajima samoubojstava u užoj obitelji, meni su se ubijali samo prijatelji

Približava se suton, još jedna nepredvidiva noć za nas za koje izvjesnosti odavno više nema, neboder me bistrinom međuzraka mami na vađenje fotoaparata, sjećam se jedne svoje uspjele pjesme dok promatram paljenje svjetala, koja valjda počinje "Milijuni poput nas...", očito na tragu "Pobratimstva lica u svemiru" najvećeg među nama koji je hodao ovim nesretnim prostorima, Tina Ujevića.

Baš me zanimalo, jer kroz objektiv to ne mogu vidjeti, hoće li se nečija silueta nacrtati uz staklo, čini mi se da nije, ali nije ni meni nikad za vjerovati, gle, koja ljepota jezika zatrpanog negacijama...

Piratske tetovaže (RI-ječkom Piratu Rubi)

 Posvetio sam već jedan post Piratskoj stranci, koja je u Hrvatskoj djelovala 2012-2015, jedna od rijetkih stranaka za koju se požurilo da se i izbriše iz registra političkih stranaka, umjesto da se odgovorne osobe za financijske makinacije sankcioniraju.

Današnji post ću posvetiti riječkoj urbanoj legendi, prerano preminulom piratu Rubi, na slikama okrenut leđima i dijelu outfita većine članova riječkog ogranka stranke, tetovažama, mislim da smo samo drugarica i ja, te Matija, koji doduše nikad nije postao član, ali je aktivno sudjelovao u idejnom radu, bili bez i jedne.

Ovu foto seansu sa mnom kao fotografom s nesretno lošim fotićem, smo osmislili s mogućim dijelom kampanje za europske izbore koji će uslijediti, no zbog svoje nedovoljne kvalitete objavljeni su samo na mom blogu servisa blog.dnevnik.hr, koji novi vlasnici, navodno iz bliskog nam inozemstva gase kao prvi korak ka spašavanju medijskog giganta Nove TV. Odlučan znalačkipotez velikih balkanskih poduzetnika, o njihovoj vještini zgrtanja novca i imovine pisat će ekonomski udžbenici ovih prostora.

Tetovaže nisu slučajnost, gro riječke piratske ekipe okupljao se oko Tatoo studija "Točka", ako se ne varam prvog u Rijeci, vlasnika studija i jednog od prvih pirata Vladimira Vlade Šandola.

Za kraj u svakom pogledu provokativna akcija naše maštovite i drske članice kodnog imena Alice, umjesto kazni za brisače stavlja piratske letke na policijske aute, i oni su glasači, zar ne...