Paradoksalno, kad sam definitivno saznao da će nam pogubiti (izvršiti egzekuciju) blogove panika me uhvatila zbog nečeg na prvu manje važnog, fotografija. Svi su bili svjedoci kako nemarno snimam, kontra svih pravila i ne marim o kvaliteti. Osim toga ako sam učio učio sam promatranjem i metodom pokušaja i pogrešaka, nikad nikakav barem tečaj. O kvaliteti foto aparata ne treba puno pričati, jednom sam dobio kvalitetniji, ali je relativno brzo završio u moru. Fotografije su služile kao ilustracija mojih skitnji i čekanja, svaka je imala svoju priču, a sve te sitne priče plele su mozaik jednog skitačkog života lika, kojem se živo fućkalo što se većini činio zgubidanskim i besmislenim.
Ovdje ja sjedim na klupici unutar trgovačkog centa tik uz U-Bahn i S-Bahn stanice Frankfurter Tor u Berlinu, lijevo su pokretne stepenice koje vode na gornji kat, ništa fotogenično u njima nema, no eto mene je baš nešto na njima zanimalo, a ne dama u bijelom, koja se stalno vrtjela. Onda sam fotografiju smatrao neuspjelom, jer dami nisam snimio lice, no dolazi vrijeme kad će biti dopuštene samo usputne fotografije bezličnih žena.
Zadnja fotografija ima isto svoju predhistoriju. Ulazeći u autobus prva asocijacija mi je bio jedan tad još friški berlinski seminar, naime iz predavaonice su nas po grupama poslali na berlinske ulice, sa zadatkom prezentacije, na kakav nam god način drago i kako se dogovorimo, zvukova velegrada. Pomislio sam da bi u Rijeci trebalo prezentirati mirise malog grada i ukazao mi se motiv. Odmah ću vam otkloniti primisli, drugi su me natjerali na početno razmišljanje, ja sam samo pomislio da bi bilo neprimjereno za mene taj dan dignutii ruku na taj način, naime, kako samo ja znam, taj dan sam se pogrešno odjenuo...
1 komentar:
Pozdrav od posljednjih blog mohikanaca ili samo tejnika opet šteka, nemam večeras vremena nasumice provjeravati...
Objavi komentar