Stoti post

Zahvaljujući činjenici da mi je ovaj blog služio kao rezervni foto blog dospio sam eto i do stotog posta ovdje, prekjučer sam u jednom komentaru krivo napisao da sam na 99., jedan post je trajna skica, da se ne pogubi. Jasno da ovdje neće biti ni govora o tisućama kao tamo negdje prije, jednostavno prisutan je zamor materijala, a čini mi se da smo svi mi koji smo ostali probirljiviji, zreliji i zahtjevniji. Kako je da je nastavljam bilježiti stvari koje me vesele, kao i sve više one koje me iritiraju, jer prostor za ispušne ventile se sve više sužava.

U društvima sam sve asocijalniji jer su mi teme koje se nameću nezanimljive, naporne i dosadne, ratovi, sport, politika, Tomsonovi koncerti, ako u našim virovitičkim druženjima dođe do seksa, ne možemo se ne vratiti na nezavršenu priču o posvajanju afričke djece i transseksualnosti, što mi je također naprobavljiva tema i vidljivo ignoriram, nitko ionako neće promijeniti svoje mišljenje.

Tek kad smo došli na imanju prijatelja u okolici Virovitice. uspjeli su me ipak uvući u besmislenu raspravu o tim temama. Drugarica ne izbjegava svaki put malo provocirati konzervativnu mlađu rodbinu spominjanjem Kate Peović i Marka Perkovića, svaki je na svoj način crvena krpa za njih, meni je to nezanimljivo i obično se isključim, jer niti sam titoist, a još puno manje ustašoid.

Ne možeš se ipak u širem društvu stopostotno isključiti i baviti samo Jinom, što obično radim, on je zaspao uz moje noge i čuo sam spominjanje kako Izrael koka civile, onda po Libanonu i odgovor:"Nema ti tamo nevinih, taj teroristički Hezbolah je na izborima dobio 97 posto glasova.", to što su pobrkani Hamas i Hesbolah nije me bilo briga i što nije bio taj postotak, najbolje još da ću braniti religioznu kopilad, konstatirao sam, radio sam u Jablancu, bilo baš dobrih ljudi, možda i veći postotak glasovao za HDZ, znam dobru raju iz Like, u Dalmaciji oko Omiša, politički sve zadrto, ali ima dobrih ljudi, nije njima lako tamo živjeti, gdje je oltar često jedina utjeha, isto kao što u Berlinu nije lako ne uživati u životu.

Nisam htio provincijskim raspravama prljati svoj blog prostor, nego podijeliti svoj doživljaj pri snimanju ove fotografije koja konačno eto doživljava blog premijeru. Snimljeno je kod fontane na Alexanderplatzu. Jedna od stvari koja me uvijek iritira je prepotencija religioznih ljudi bilo gdje i neovisno koje vjere bili, naravno ni ateisti koji ih ismijavaju nisu mi simpatični. Par puta sam tražio od mladih Muslimanki u muslimanskim dijelovima Berlina informaciju, obično o najbližoj stanici podzemne željeznice, meni da je pred nosom natpis U-Bahn" često ga ne vidim, nijedna me nije prevarila, starije pak često ne znaju njemački jezik.

Vratimo se pak na fenomen sad aktualan, mladih školovanih Iranki odraslih na Zapadu, odnosno dijela njih koji se drže islamske tradicije i kulture, često su odjevene u vrlo kvalitetnu i skupu tradicionalnu odjeću i nerijetko mi se čini da malo s visine gledaju na polugole zapadnjačke cure.

Uvijek se s jednog bloga sjetim opisa s jedna plaže u Maleziji kad zakrabuljene domaće klinke dođu točati noge na plaži između turistica u oskudnim kostimima, došaptavajući se i smješkajući se jer one su eto valjda svoje na svome.

Nadrealno, kao što je i nadrealno da algoritmi par milijarderskih medijskih magnata usmjere javno mnijenje ponosne svjetske demokracije na izbor evidentnog luđaka i manijaka za predsjednika moćne sile.

S druge strane ohrabruje vidjeti onu drugu i drukčiju mladež, koja podsjeća na nepokorene nas i umorna obilazi svijet u maniri lumpenproletera (snimka s drugog kraja Alexanderplatza, pored ulaza u U-Bahn.)

Ili možda one koje su se već udomaćile i s entuzijazmom ujutro putuju na robovska radna mjesta...