Pasija

 

Ili Tinovo "Pati bez suze/Živi bez psovke/I budi tiho nesretan/Tašte su suze, a jadikovke/Ublažit neće gorak san." Nagle promjene vremena nas iscrpljuju, jučer je Jinu opet bilo loše, a onda automatski nitko nije dobro, za danas najavljuju 24 stupnjeva, ako to nije perverznije od načina na koji Lusty Libertine svojim pratiteljima na Bluesky mreži čestita Uskrs ne znam što je. Sve se okrenulo pa su perverzna postala sva gledišta koja slve slobodan nesputan život u svoj svojoj punini. Čitao sam da su teolozi i katolički filmofili izabrali Pasolinijevo "Evanđelje po Mateju" kao najbolji biblijski film svih vremena, zanimljivo i ohrabrujuće, što je u ovoj priči nebitno, da je u privatnom životu Pasolini bio poznat kao promiskuitetni homoseksualac. Naslov ovog posta mi se prigodno nametnuo sam po sebi, "Pasiju" smatram jednim od najperverznijih filmova ikad snimljenih, i ako na koji film treba staviti oznaku da se ne preporučuje mlađima od 16 godina to je taj.

Ajmo malo o nama, na Veliki petak predvečer je nas dvojicu vizualno ulovio jedan virovitički pratitelj mojih blogova. Jako me iritira što sam onemogućen u svakodnevnom fotografskom dokumentiranju stvarnosti, u državi u kojoj kažu da vi većina nikad niste bolje živjeli, pa ću objaviti tu najaktualniju fotografiju, iako ja na prvu na njoj ništa nisam razaznavao, pa sam je malo posvijetlio i vjerojatno pokvario za vas, opet većinu, koji normalno vidite.

"Muke Velikog petka, blogeri Jin i NF" snimio S.C.

Čitao sam i da se životne stanice kod ljudi u prosjeku regeneriraju svakih sedam godina, ja sam to preveo da svakih sedam godina postajemo potpuno drugi ljudi, s tih par temeljnih crta što smo sami sebi dogmatski odredili. Prije nekoliko godina je jedan njemački književni kritičar objavio vrlo zapaženu tamo knjigu o "Znakovima pored puta" Ive Andrića, iz te knjige je uvodni citat sa stjuardesom. Ne bih želio pogriješiti, znam da postoji jedan suvremeni kritičar prezimena Martens, prezime sam mu iz nekog razloga upamtio po marki cipela omiljenih kod mojih nekadašnjih prijateljica, možda sam ga upamtio po Andriću, a možda i ne. 

Spominjem ga jer je spomenuo nešto što sam dobro upamtio, knjiga je objavljena nakon Andrićeve smrti, ništa nije dirano u njegovim bilješkama, da je Andrić živ vjerojatno dosta toga ne bi dopustio objaviti. Meni je to možda baš zato jedna od najzanimljivijih Andrićevih knjiga.

O tome sam razmišljao prisilno spašavajući fotografije s nestajućeg bloga.Neka razdoblja bloganja kao ni osobnog života mi se ne sviđaju, neke godine bih radije da nisu zabilježene, da ih nije ni bilo, ali to sam bio ja i bilo ih je. Odmah ću se ograditi, ne mislim da sam išta promašeno radio, ništa nije bilo loše ni zlonamjerno što su mi šovinističke svinje spočitavale, međutim dvije godine su današnjem meni estetski nepodnošljive, ali možda bez njih ne bih sazrio u tako dobrog prepoznavatelja istinski lijepog :P