Moć treninga

 Nakon očaja od prekjučer jučer nekoliko sati uživao ponosno u rezultatu nekadašnjeg razredništva. Poslao sam jučer rano ujutro na instagramu opširnu poruku nekadašnjoj učenici kako sam se stjecajem okolnosti našao u bezizlaznoj situaciji. Čekao sam jutro jer ujutro bolje razlučujem bitno od nebitnog, ali ispalo je opširno. Dva puta sam pročitao i kliknuo za slanje. Brzo zatim mi se na ekranu pojavilo da je poruka u dalekoj Rijeci pročitana. Odmah je uslijedilo, iako ja nisam tako napisao, "Ako sam dobro razumila ja trebam napraviti to, to i to. Trebam Vaš datum rođenja." Minutu kasnije nakon mog odgovora zvoni mobitel :"Ja sam. Kod X sam i odmah ćemo to riješiti. Vidim na sporo tipkate, pa rekoh da usput čujem kako ste. Odgovara li Vam? Ne, nemate samo mene, imate više nas, samo ne javljate se. Uživajte do povratka, možda se vidimo ovdje!"

Riješeno u nepunih pola sata. Prekjučer regularnim putem po uputama na mailu u slučaju da ne mogu stići na zakazane termine, jedan mail, zatim dva sata na jedan u mailu naveden telefon u navedenom terminu, a zatim dva sata na drugom na netu pronađenom, sve bez odgovora. Jedino sam uspio otkazati preglede u zagrebačkoj centrali, oni se brzo javljaju, razumiju u čemu je problem, ali oni logično ne mogu posredovati oko novih termina.

Da, ne javljam se svojim učenicima, ovo je valjda prvi put, ali što ću, gubim dragocjeni termin na koji fizički ne mogu stići i ne postoji mogućnost nikome u sustavu nikako objasniti zašto je to nemoguće. Osim ako nemaš kontakt najdraže nećakinje neprežaljene tete, blogerice Mayday, zadnji naš razgovor je bio kad sam joj javio da sam imao problema s očima, završio na hitnoj i da je njena nećakinja asistirala pri zahvatu i fenomenalno me smirila. Alida MD je rekla, samo se ti drži nje, uvijek joj pričam kako je sretna bila što je imala tebe za razrednika i divile smo se kako rješavaš probleme.

Ja sam se eto imao jučer zadovoljstvo impresioniran pratiti kako mi učenica kirurški munjevito razdvaja bez greške bitno od nebitnog, vrhunski istrenirana, te mi je to dalo ideju za post.

Usput, prije nego što krenem s uvodom o najuspješnijoj sportskoj trenerici, je li tko u kontaktu, ako se dobro sjećam i blogerica Konobaeica je najavila nastavak bloganja ovdje?

U struci uglavnom postoji konsenzus da je najuspješnija sportska trenerica modernog vremena bila Jutta Müller, kao i da joj u današnje vrijeme ne bi bio dopušten njen ondašnji način treniranja vrhunski sportaša bez obzira na sve postignute uspjehe. Počela je s vlastitom kćerkom iz prvog braka Gabriele Seyfert, od koje je, iako po tjelesnim proporcijama inferiorne glavnim protivnicama, stvorila višestruku svjetslu prvakinju u umjetničkom klizanju, a sebi stvorila pretpostavku za izuzetno uspješnu trenersku karijeru. Dopušteno ju je ranom opsmoškolskom uzrastu selektiranje djece za njenu trenersku školu, samo jedna sličnih mjera poput njene kćerke je prošla strogu selekciju. Kako svjedoči kasnije najpoznatija među njima MKatarina Witt, nenadmašna "Carmen na ledu", tu je prestajao njihov privatni život i svi i sve su odgajani za buduće šampione i međunarodnu slavu socijalističke domovine DDR.

I ja sam jako mlad počeo u provinciji s uspješnom trenerskom karijerom u šahu. No to je u usporedbi s trenerskim školama glavnih gradova bivše države nalikovalo vožnji biciklom uz autoput. Kronična besparica, plasman za prvenstvo Jugoslavije, ne može se naći novac za odlazak i trenera. Kaže mi se koliko novca ima, baš meni za povratnu kartu željeznicom i jedno noćenje, ja zadovoljan student odlazim na daleko jezero, stižem u dvoranu za igru i stižem na zanimljiv kraj prvog kola, moja gubi, ali onda neočekivani preokret i gubi jedna od glavnih favoritkinja te scena koju sam upamtio. Trener poznati šahist znatno jači i stariji od mene bijesno pita:"Zašto nisi razmislila prije poteza topom?" Ona preplašeno:"Ne znam." Slijedi šamarčina koja je gromoglasno odjeknula u akustičnoj dvorani te odlazak bijesnog trenera praćen brojnim pogledima do curica crvenog lica u plaču nastavlja odsutno pakirati figure u platnenu vrećicu, protivnica je pokušava zagrliti, ova joj, nedostupna bilo kome, sklanja ruku ustaje i bez riječi odlazi u istom smjeru u kojem je nestao trener. Zašto sam to upamtio, ova ošamarena je kasnije pobijedila na tom prvenstvo, poslije postala jedna od zadnjih i seniorskih prvakinja bivše države, meni mnogo bitnije za priću, udala se nedugo nakon onog natjecanja za znatno starijeg trenera, dobila djecu s njim, ona su joj usporila europsku karijeru, ostala relativno mlada udovica i nanovo se udala. Putevi su  nam se ponovo ukrstili ne u šahu nego u prevodilaštvu dječje literature s njemačkog jezika.

Bliži se vrijeme Jinove injekcije, dva put sam ovdje već ostao bez skice pa ću naprasno prekinuti i objaviti ovo kao post, imao bih mnogo toga još reći o trenerstvu i povezano osmisliti s uvodnom pričom, ali ovo je samo blog i neka bude kraj posta.

p.s. 

Super, post davno objavljen, nema ga na listama, nema odmah ni posjeta, ponekad se osjetim kao na onom blog servisu ;)