To je bio pakao. Pakirali se jesmo, ništa novo, kad smo negdje, kao što smo mi bili u Virovitici, čim se otpakiramo praktično počne novo pakiranje. Od početka je bio nesporazum o danu povratka, ovaj put još malo žešči, ali što je tu je, bit će nesporazuma sve više što god budemo slabije čuli i vidjelo, što stvarno, što dodatno, recimo to u polu namjeri. Uglavnom drugarica je jučer popodne, ja sam se upravo obrijao i završavao za jučer planirani post, počeo sam gomilati skice, kad je drugarica onako usput napomenula da bih mogao spakirati neseser. Ja se putovanjima odavno ne radujem, ali sam za put uvijek spreman. Završno pakiranje i nošenje stvari do auta, krenuli smo oko 17.30, biramo put preko Kutine, lakše zaobilaziti kamione na cesti, istina dodatno plaćanje jednog cestovnog harača. Prvi šou pred Zagrebom, kartice je negdje odletjela, mi se toplo nadamo, po autu, bilo je srećom tako. Sljedeći šou, oboje ionako slabije vidimo, naplatne kućice, mi bismo naravno najradije platili čovjeku, treba rasitniti 20 eura, svi jure, nigdje znaka s tom fucking rukom, zbunjuju svugdje natpisi cash, ulijećemo s cashom, super, samo neki automat, srećom dojurio čovjek shvativši našu ludu namjeru švercanja s autom u rikverc, ubacuje papirnatu u govnerski automat, koji nešto više od 14 eura valjda, vraća sve u kovanicama, valja meni ispipati deset i nešto sitno, jer te oznake 1,2,0,50 ne vidim za naplatne do Rijeka, ajde i to sam nekako organizirao, ovaj put ja i karticu i kovanice za platiti u jedan zakopčani džep.
Pratili smo vremensku prognozu, u unutrašnjosti mogućnost kiše, ništa zato, prilagodit ćemo te dvije tri pauze nebeskom st(r)anju. Maglu nitko ne spominje, a pred Delnicama je bila tolika, sa smo, kad nas je tutnjeći prešišao jedan ludi kamiondžija tik uz nas, čiji smo dolazak jedva primijetili u zadnji tren, počeli razmišljati o skretanju i noćenju u Delnicama, mada bi nam to izuzetno zakompliciralo sve, naročito Jinov inzulin. Jin je inače herojski podnio vožnju, ali zato noć nije bila laka, ali ni to nije sve. Ja sam stigavši pohitao otvoriti vodu, ništa od toga. Kad smo već napustili Rijeku sjetili smo se da nismo zatvorili vodu, točnije ono što mi nazivamo glavnim ventilom u stanu. Drugarica je javila susjedi, koja nas je odmah umirila da su oni zatvorili. Nadamo se da jesu, ali očito glavni ventil koji se nalazi na stubama, a mi majstori ne znamo od dva koji je naš, poruka susjedu je poslana, još smo bez vode, eto jedino ispala sretna okolnost da ne pijemo vodu iz pipe, pa nismo bez.
