Tri bijenala

 Namjera ovog posta je čitateljima kratko iz osobne perspektive predstaviti vam tri autoru ovog posta  najzanimljivija europska bijenala suvremene umjetnosti. Kao što je blogerima koji me prate barem dva desetljeća poznato, u svim europskim prijestolnicama koje smo obišli obilazili smo muzeje moderne i suvremene umjetnosti, život je prekratak, a umjetnost bezgranično široka da bi se svaštarilo. Naravno klasika je temelj svega, dio opće kultura koji treba savladati, i dokaz, ako povijest tumačimo kao proces stalnog razvoja i napretka, da umjetnost nema povijest, jer sve najkvalitetnije već je stvoreno. Ipak moderna umjetnost počev od dvadesetog stoljeća drznula se pomicati granice i po Europi se afirmiralo više periodičnih manifestacija obično u formi bijenala (Bienalle), koje prikazuju najnovija dostignuća na tom području.

Počet ću naravno od naših i bijenala industrijske umjetnosti u Labinu. S umjetničkim direktorom Damirom Stojnićem, sveučilišnim profesorom, sam u stalnom FB kontaktu, on me pronašao nakon što mu je poznati kustos i moj prijatelj Branko Cerovac skrenuo pozornost na moj post na blogu o posjetu ekipe u dva auta toj manifestaciji. Zanimljivo je da su tamo izložbeni prostori na više lokacija, između ostalog u bivšem rudniku i volonteri ih dolaze otključati na poziv mobitelom, barem tako je bilo u vrijeme mog posjeta. U svijetu je dovoljno reći da imaju i Josepha Beuysa i znalcima je sve jasno. U rudniku koji je isto izložbeni prostor obavezni su šljemovi (kacige) redom za male glave.

Drugi bijenale na koji vam želim skrenuti pozornost je Bienalle Venezia. Na tom bijenalu sam više puta bio, pisao na pokojnom blogu srećom prisutnom na svjetskom internet arhivu, prikazao najzanimljivije izloške i što je najvažnije muving, to mislim nema nigdje, opuštena atmosfera među posjetiteljima iz cijelog svijeta, hoddočasnicima suvremene umjetnosti, prostor je ogroman, raspršen i nije se lako snaći, razmišljao sam o ponudi pomoći ovoj zbunjenoj majci i kćeri, meni ipak nije bilo prvi put.

Treća manifestacija koju želim predstaviti je Documenta Kassel. Te godine kad smo mi bili je bio predstavljen projekt "Kolodvori kao mjesto susreta", odnosno nešto u tom smislu. I Kassel je živio kao mjesto susreta vodećih svjetskih umjetnika, svuda su bile primjetne umjetničke instalacije i skulpture na otvorenom. Mi smo odlučili spavati na kolodvoru u vrećama, ruksake smo nekako utrpali u pretince, uz nas ostavili samo torbu s priborom za osobnu higijenu. Cijelu noć je odjekivala glazba i galama iz kolodvorskog diska, svejedno smo dobro spavali. Mene su pažljivo probudila dva policajca:"Dobro jutro! Jeste li dobro spavali? Kreće novi dan, uskoro će prvi vlakovi, morate dalje." Sjeli smo na kolodvorsku klupu, rutinski razgibavao vrat, pogledao u visinu i imam što vidjeti, instalacija iz ratnog Dubrovnika, potpisan meni do tad slabo poznat Slaven Tolj, kasnije prvi ravnatelj preseljenog muzeja moderne i suvremene umjetnosti u sklopu Art Kvarta Benčić u Rijeci, ravnatelj koji je stvarao čuda u svom mandatu...

Roštilj naš svagdašnji

Prekrasan je sunčan dan jučer bio. Nisam pratio vremensku prognozu pa me iznenadilo kad je drugarica nakon Jinove redovite jutarnje injekcije odmah predložila preseljenje u vrt, pogotovo jer Jin odmah malo odrijema, no od reći nešto pa do akcije zna kod nas potrajati, nikud ne žurimo, pa sam ja čekao da se Jin probudi, dok je drugarica već bila gore. Naime kod nas je sve neuobičajeno pa se tako u vrt penjemo iz hodnika kod glavnog ulaza, koji je isto na katu, brodskim stepenicama.

Kad smo stigli sve sam shvatio, inače otkako sam u mirovini ljenije razmišljam i sporije kopčam, drugarica je već čistila roštilj i primijetila usput da je to kao i samo pečenje uostalom, uobičajeno muški posao, naravno odmah sam se ponudio, ali znalo se tko kod nas bolje peče, naravno samo kad se radi o roštilju, a i da će s prvim dimom moj prijatelj Jin krenuti u bijeg, a ni on ni ja ne volimo sami bježati.

Obavili smo sadržajnu šetnju, prestalo se dimiti i nazirali su se obzori budućeg ručka. Kad sam sjeo prva asocijacija mi je bila:"Qu'ils mangent de la brioche", odnosno "Ako nemaju za kruh, neka jedu kolače.", rečenica koja se pogrešno pripisuje Mariji Antoaneti i bila je dio, kako je objasnio Jean-Jacques Rousseau, dio ratne propagande. Usput već se opet naljutilo na mene par prijatelja, jer sam konstatirao da ipak treba sačekati vidjeti tko je razorio tu djevojačku školu u Iranu, jer u ratovima neprijatelj uvijek ubija djecu, siluje žene i uništava vjerske objekte. Nije fer, kao što nije fer npr. kad domaći dirigirani mediji pripisuju Katarini Peović da su joj draži ajatolasi od ubijene djece, a ona se čujem iz prve ruke, još nije ni oglasila o tom ratnom zločinu, nego je njena stranka ograđujući se od iranskog režima pružila punu podršku iranskom narodu od američko izraelske agresije. 

Lako za to, na mene se ljute i drage poznanice kad ne osjećam sažaljenje za njihovu sudbu kletu, to me više boli, u govnarskim sustavima je sva raja u govnima. Nismo svi mi za baš sve krivi, unutar EU se prije nešto više od deset godina vodila kampanja za "universal basic income" iliti "bezuvjetni temeljni dohodak" i Hrvatska je bila jedna od prvih država koja je skupila dovoljan broj (postotak) potpisa odraslog stanovništva za uvođenje istog u EU, zakazale su neke veće i bogatije zemlje, znam jer sam s Piratskom strankom sudjelovao u kampanji. Naša mikrozajednica koja sad ima dvije mirovine ipak pokušava svakodnevno kolače, prkoseći milijarderskoj bandi koja je preuzela kontrolu nad svijetom i nesmetano divlja, odabrana od većinske rulje ispranih mozgova.

 Jin je ipak s distance, dovoljno udaljen od vatre, čekao da sve bude gotovo, sve češće učimo od njega.

Trebam li naglasiti da je okus bio perfektan, nije bilo ni preslano ni prezačinjeno kao što zna biti kad se kupuje u mesnici.

Sunce je maksimalno iskorišteno, povlači se, a mi se sad spuštamo na rezervne položaje, nakon što se i ohladio i kad smo spremili roštilj. Naravno dolje nas čeka prekjučer ispečen čokoladni kolač, s narančom u receptu je ovaj put još dobio na sočnosti.

Za dva dana valjda mirovina, predosjećam tko će u svijetu biti prve ekonomske žrve ovog rata..

Moć fotografije

Puno je primjera u povijesti kad su fotografije, koje se obično promatraju kao sredstvo za stvaranje uspomena i proizvođenje nostalgije za friziranim i boljim vremenima, jer prošlo je uvijek bilo bolje, te ulični grafiti, izuzetno uspješno uticali na promjenu svijesti širokih slojeva stanovništva. 

Tako je u Berlinu, odmah nakon pada berlinskog zida, simbola podjele Istoka i Zapada, na istočnoj, bivšoj socijalističkoj strani zida, uz rijeku Spree, već godinu nakon ujedinjenja Njemačke, otvorena 1990 East Side Gallery, jedan od simbola novog vremena. Naime dok je Berlin bio podijeljen zidom zapadni dio je bio sav išaran grafitima, dok se istočnoj strani nije moglo priči od bodljikave žice i naoružanih vojnika koji su nadzirali tampon zonu. Netko se dobro dosjetio i pozvani su kao simbol novog "slobodnog" grada umjetnici odslikati istočnu još očuvanu stranu zida, nakon prvog naleta "rušitelja".

Slavu najpopularnijeg i najpoučnijeg grafita ponio je čuveni grafit sa strasnim poljupcem nekadašnjih moćnih šefova država Brežnjeva i Honeckera. Izvorna fotografija je bezazlena, bratski poljubac dviju šefova država nakon potpisivanja ugovora o dodatnom naoružavanju DDR-a, tada socijalističke države i članice istočnog saveza. Umjetnik je temeljnu fotografiju promijenio, drugarski poljubac pretvorio u strasni dvojice starih odraslih muškaraca i u prvom nazivu grafita pisanom na ćirilici, spominje se i smrtonosni poljubac s opisom što je umjetnik želio reći, to svijet je posvojio taj grafit, ostao je u nazivu samo "kiss", a grafit je dobio značenja o kojima umjetnik vjerojatno nije mogao ni sanjati. Grafit je osim mirotvoraca posvojila između ostalih čak i LGBT zajednica, a postao je između ostalog simbol inkluzivnosti grada Berlina.

Bratski poljubac na berlinskom zidu

Druga mnogo moćnija i slavnija fotografija, za koju mnogi tvrde da je čak značajno uticala na brži završetak američkog bombardiranja i kraj vijetnamskog rata pokazuje djevojčicu koja gola panično bježi  od sijanja napalm bombi koje šire smrt, ideju snimatelju je najvjerojatnije dao Munchov "Krik" barem negdje iz podsvijesti, kao što je ova fotografija inspirirala najpoznatijeg svjetskog grafitera nadimkom Banksy, da intervencijom u originalnu fotografiju, doda dodatne konotacije i stvori potpuno novo umjetničko djelo. Mickey i clown su ovdje majstorski (zlo)upotrebljeni za kritiku zapadne civilizacije.

Ništa, od do sad u ovom tekstu predstavljene umjetnosti, u današnje licemjerno, puritansko i patrijahalno vrijeme više praktično moguće,  kršilo bi se mnoštvo zakona i umjetnici opet završavali, ne kao nekad vizionari na lomačama, nego samo u prenapučenim zatvorima. Kršio bi se silan broj zakona, od zakona o autorskim pravima, zaštiti privatnosti, zaštiti djece i maloljetnika do zaštite prava pokojnika i vječnog mira. Mogao bih navesti još niz kaznenih postupanja pri stvaranju umjetničkih djela, koga zanima sjetit će se, sloboda nam je temeljito propisana.

Opet odlazim u za blog neubičajene epske širine, evo kratim, dvije već odabrane fotografije idu ća, završit ću s fotografijom s riječkog prosvjeda krajem prošle godine, samo da se ne stekne dojam da se sve događa u svijetu, ništa kod nas. Prije nego što krenemo na razmišljanje o ovom ipak najuspjelijem i najviše fotografiranom transparentu s prosvjeda, pokušat ću teoretski nabaciti što je bloger ovim postom htio reći.

Umjetnost (posebno grafiti i plakati) mora biti subverzivna, pokušati raditi na promjeni svijesti pojedinca, navesti ga na promišljanje o patologiji i klišeiziranoj, medijski manipuliranoj, slici svakodnevnog života, te potaknuti da uzme stvar u svoje ruke :P

Kod nas je kao samo od sebe razumljivo, propagandno unisono, predstavljeno, uvođenje obaveznog vojnog roka. Čak je s oduševljenjem prihvaćeno i stajalište smrtnih neprijatelja režima, nekih feralovaca, o onima koji se pozivaju na prigovor savjesti kao pičkicama, neki titoisti još uvijek žale za moćnom doktrinom naoružanog naroda.

Ipak i glasovi mirotvornog tabora su postali vidljivi, Igor Bezinović, redatelj jednog od najuspješnijih hrvatskih filmova ikad "Fiume O Morte!" je u govorima na dodjelama brojnih domaćih i stranih priznanja uvijek isticao antimilitarističku poruku svog filma i nagrade posvećivao hrvatskim prigovaračima savjesti. Zadnje je novčanu nagradu grada Rijeke u cjelini donirao za mirovne edukacije. To što je to jedva zabilježeno u kontroliranim medijima i nije toliko važno, i kršćani su počinjali u katakombama. Nije važno ni ono što je trijumfalno zabilježeno da je postotak ročnika prve generacije, koji su odabrali prigovor savjesti jednocifren, to samo znači da su komisije, koje su birale, tko će prvi biti pozvan, traljavo odradile svoj posao, jer očekivao se sjevernokorejski odaziv odlasku u oružane snage i služenja domovini.

Ja osobno, što god mislio o pacifistima, nemojte uobražavati da na osnovu ovog posta znate moj stav, čestitam curama i dečkima na angažmanu i hrabrosti u sudjelovanju na ovakvim marševima, hrabrosti za to u ovakvoj državi itekako treba.