Očito je da živimo u doba velikih nesporazuma i da je u ovako uređenom svijetu nemoguće ih izbjeći. Odavno sam izgubio iluziju da netko može razumjeti moje namjere i način rada, posebno priznajem, ponekad zbilja djetinjaste provokacije. Uvijek su me zanimale spontanost i prirodnost, više "živa"od mrtve prirode i tako sam došao do žanra danas najproblematičnije od svih, ulične fotografije. Danas i zakoni forsiraju sve umjetno i jedini nedodirljivi radovi su oni zadani umjetnoj inteligenciji. Vrijeme kad je Noritoshi Hirakawa u svojoj mladalačkoj fazi fotografirao slučajnike po tokijskoj podzemnoj željeznici je danas problematizirano, pogotovo ako je u kadar dospjelo neko dijete. Radovi neke nove fotografkinje koji bi se nastavili na one čuvene, djece Sally Mann, u ovom društvu uvrnutih paranoja su nezamislivi, samo se ratovi uzimaju zdravo za gotovo za nešto neizbježno i prirodno.
I ono što se danas naziva uličnom fotografijom su uglavnom drvoredi bez ljudi, pejzaži nebodera i monumentalnih građevina ili panoramski snimci s dovoljne distance. U ovo vrijeme kad se u katotalibanskim demokratskim državama propagira zakopčanost do grla ipak se u turističkim državama otvaraju i nove naturističke plaže, ni ti gosti nisu baš bokci, a novac nema narodnost. Jako me iznenadilo kad sam na jednom turističkom blogu vidio reklamu za novootvorenu FKK plažu u lijepoj uvali s golaćima (istina iz daljine "snimljenim") na njoj. Sitnim slovima negdje na zabitom mjestu stoji: fotografija je AI generirana. I vuk sit i Bosna ostade mirna.Isprobajte jedan eksperiment, gledajte malo u svoj ugašeni mobitel u ruci, pa u osobu s kojom se mimoilazite ili nekoga pokušajte nagovoriti na odlazak na prosvjed u obranu svojih prava, reći ću vam odmah očekivane rezultate, u prvom slučaju riskirate žestok izljev bijesa, jer ugrožavate nečiju "svetu privatnost", u drugom slučaju dočekat će vas, ako ste pogodili pravi moment, ravnodušnost zbog Vaše naivnosti, jer ionako se ništa ne može napraviti...


