Vrt se opet, kako priliči proljeću, rascvjetao, dominiraju ruže, ali nisu same. Mi budni uživamo u njima, ovu zimu zasad opet nisu preživjeli neki drugi (sjećanje na Dinaju ma gdje spiritualno bila).
Ove godine sam se posebno trudio oko zalijevanja one u neuglednijem dijelu vrta, za razliku od života, u vrtu se trud najčešće nagrađuje, naravno i u njima se ciklički ponavljaju razorna nevremena.
Ove dvije ljepotice su prve startale.
Dok mi sjedimo i čavrljamo s gostima, ljude manje snimam, dok ne usavršim usmjeravanje aparata na slijepo, moj najbolji prijatelj odmara, najčešće ispod spomenutih ruža.
Trenutno su se rascvjetali i mirišu baš blizu mjesta za moju vrtnu meditaciju jasmini. Uljepšavaju pogled usmjeren prema gradu, koji, kako kažu, teče...
Iako su mi davno prorokovali da ću se u starosti promijeniti, neki čak da ću poput Dylana tražiti svog Isusa, iako mi je dotični za razliku od većine "praktičnih"vjernika jako drag, još uvijek, barem u razmjenama mišljenja, branim tezu da je moguć radikalno bolji i pravedniji svijet.
Nebitno je što sam osobno skeptičan oko mogućnosti bilo kakvih promjena, koje bi, nama sadašnjoj generaciji umirovljenika, onih normalnih, ne te hrpe privilegiranih, omogućila dostojanstveno preživljavanje. Schiller je davno izrekao da narod treba prvo odgojiti, pa onda "osloboditi", nije ga se slušalo i imamo što imamo.
