Pozvani smo na prvomatski roštilj u uvali Trnova blizu krčkog mosta, ipak daleko od prometnica.
Parkirali smo kod Uvale Scott, turističkog naselja, gdje u stvari i završava cesta, dalje vodi staza kroz prirodu, prečica s malo skakanja i preskakanja te nešto duža, bez prepreka, ali sa puno stepenica gore dolje.
Stigli smo, silazimo do našeg cilja, malo dalje od kraja ove fotografije. Mjesto gdje se roštiljalo opisao i fotografirao u jednom od arhivskih postova, jučer tamo nisam fotografirao, nisam bio siguran kako će funkcionirati fotoaparat iz prethodnog posta, koji eto nije dočekao objavljivanje na listi blogova. Uglavnom nisam se želio ponavljati.
Već smo u Trnovi, na prvoj plaži i kod prvih kuća se već sunčaju domaći, nisam fotografirao, to ćete ovaj put vjerovati na riječ. Smijali smo se jučer kad je Dolores, koja je prvi put išla tamo, pitala hoćemo li nositi kupaće. Da je ponijela, veli, sigurno bi otvorila sezonu kupanja na plaži tik uz kuću naših domaćina.
Roštilj se već uvelike pripremao, društvo je bilo i veće od očekivanog, djeca su se odmah rastrčala oko Jina, nas dvojica smo odmah našli optimalno mjesto s nešto hlada vani.
Sve je kao po špagi konce vukla kći naše prijateljice Ana, njen muž je bio meštar od roštilja uz starijeg sina, kojima se pridružio i naš Ivan kad smo stigli, mi penzići ovaj put nismo smetali.
I Anino slatko je bilo odlično, kao i kolač koji je večer prije napravila i donijela Dolores, usprkos napomeni organizatora da se ništa ne treba donositi. Primjećen je izostanak dvije šesnaestogodišnjakinje, Anina kao kći njene prijateljice Tanje, koja je isto svugdje bile prisutne, imale su prirodno i razumljivo pametnije posla, ali eto spominjene su u kontekstu jedne od tema razgovora, devastaciji hrvatskog školstva.
Poslije odličnog ručka Ivan, Jin i ja smo odšetali dalje, dugačka je to staza uz more. Ivan je mlađi Marcelin sin, koji je kao i ona, uz Dolores, došao našim autom. Planirao sam unaprijed da Ivan snimi Jina i mene s mostom u pozadini na ovom mjestu, ja zatim Ivana, ali mjesto je već bilo izloženo jakom suncu i Jin je samo projurio tražeći bilo kakav hlad, a Ivan je odmah kao ipak domaćin tu, koji brine za sigurnost svojih gostiju, požurio za njim.
Na povratku u "bazu" naš heroj je bio usprkos suncu znatno sporiji, bilo je i nošenja i maženja.
Ja sam jedini cijelu feštu presjedio vani na svom mjestu od početka do kraja, unutra sam ušao samo preuzeti ručak, bio je aranžiran maštovit švedski stol s namazima i salatama uz roštilj, Jin se pak kod premještao ispod stola za kojim sam sjedio ovisno o kretanju sunca. Zanimljivo, uspio sam sa svima, uključujući i sveprisutnu Anu raspraviti neku temu. Osim mog "punkta" ispod jedinog drveta s pogledom na more, roštilj je bio na terasi uz kat kuće, u najugodnijem hladu kuće prizemno gdje je sve i servirano je isto uvijek bilo društvo, par stolica je bilo na suncu tik uz more i barke, a bilo ih je i na plaži, svi su praktično rotirali osim oca Aninog muža i mene, drugaricu Jin i ja skoro da nismo cijelo popodne vidjeli.
Sve teme smo pretresli, od cjelodnevnih vrtića, dalje vertikalom školstva do domova za starije osobe, sve razmjene često konfrontiranih stavova, ali ne kao na pokojnom blogu, više kao u parlaonici ovdje, svak kaže svoje, pokušamo se čuti i idemo dalje. Naravno nije mogla biti izbjegnuta apsurdnost suvremene politike, kad svima sudbinu kroji par suludih staraca na pragu biološkog odlaska, te jedan posto onih koji posjeduju ogroman postotak svjetskog materijalnog bogatstva, a dotaknut je i vječni sukob Isusa i Sotona, i tu je crno bijeli pogled na stvar problematiziran, ja sam iz rukava izvukao podatak da je suvremena sotonistička crkva revitalizirana 6.6.1966. te usput napomenuo da se meni odmah svidjela pjesma koju su mediji (i snaga medijske manipulacije je bila tema) proglasili sotonističkom himnom "Hotel California" i s tom pjesmom ću završiti...
