subota, 2. svibnja 2026.

Prvomajska TRNova

 


Pozvani smo na prvomatski roštilj u uvali Trnova blizu krčkog mosta, ipak daleko od prometnica.


Parkirali smo kod Uvale Scott, turističkog naselja, gdje u stvari i završava cesta, dalje vodi staza kroz prirodu, prečica s malo skakanja i preskakanja te nešto duža, bez prepreka, ali sa puno stepenica gore dolje.


Stigli smo, silazimo do našeg cilja, malo dalje od kraja ove fotografije. Mjesto gdje se roštiljalo opisao i fotografirao u jednom od arhivskih postova, jučer tamo nisam fotografirao, nisam bio siguran kako će funkcionirati fotoaparat iz prethodnog posta, koji eto nije dočekao objavljivanje na listi blogova. Uglavnom nisam se želio ponavljati.


Već smo u Trnovi, na prvoj plaži i kod prvih kuća se već sunčaju domaći, nisam fotografirao, to ćete ovaj put vjerovati na riječ. Smijali smo se jučer kad je Dolores, koja je prvi put išla tamo, pitala hoćemo li nositi kupaće. Da je ponijela, veli, sigurno bi otvorila sezonu kupanja na plaži tik uz kuću naših domaćina.

Roštilj se već uvelike pripremao, društvo je bilo i veće od očekivanog, djeca su se odmah rastrčala oko Jina, nas dvojica smo odmah našli optimalno mjesto s nešto hlada vani.

Sve je kao po špagi konce vukla kći naše prijateljice Ana, njen muž je bio meštar od roštilja uz starijeg sina, kojima se pridružio i naš Ivan kad smo stigli, mi penzići ovaj put nismo smetali.

I Anino slatko je bilo odlično, kao i kolač koji je večer prije napravila i donijela Dolores, usprkos napomeni organizatora da se ništa ne treba donositi. Primjećen je izostanak dvije šesnaestogodišnjakinje, Anina kao kći njene prijateljice Tanje, koja je isto svugdje bile prisutne, imale su prirodno i razumljivo pametnije posla, ali eto spominjene su u kontekstu jedne od tema razgovora, devastaciji hrvatskog školstva.


Poslije odličnog ručka Ivan, Jin i ja smo odšetali dalje, dugačka je to staza uz more. Ivan je mlađi Marcelin sin, koji je kao i ona, uz Dolores, došao našim autom. Planirao sam unaprijed da Ivan snimi Jina i mene s mostom u pozadini na ovom mjestu, ja zatim Ivana, ali mjesto je već bilo izloženo jakom suncu i Jin je samo projurio tražeći bilo kakav hlad, a Ivan je odmah kao ipak domaćin tu, koji brine za sigurnost svojih gostiju, požurio za njim.


Na povratku u "bazu" naš heroj je bio usprkos suncu znatno sporiji, bilo je i nošenja i maženja.


Ja sam jedini cijelu feštu presjedio vani na svom mjestu od početka do kraja, unutra sam ušao samo preuzeti ručak, bio je aranžiran maštovit švedski stol s namazima i salatama uz roštilj, Jin se pak kod premještao ispod stola za kojim sam sjedio ovisno o kretanju sunca. Zanimljivo, uspio sam sa svima, uključujući i sveprisutnu Anu raspraviti neku temu. Osim mog "punkta" ispod jedinog drveta s pogledom na more, roštilj je bio na terasi uz kat kuće, u najugodnijem hladu kuće prizemno gdje je sve i servirano je isto uvijek bilo društvo, par stolica je bilo na suncu tik uz more i barke, a bilo ih je i na plaži, svi su praktično rotirali osim oca Aninog muža i mene, drugaricu Jin i ja skoro da nismo cijelo popodne vidjeli.

Sve teme smo pretresli, od cjelodnevnih vrtića, dalje vertikalom školstva do domova za starije osobe, sve razmjene često konfrontiranih stavova, ali ne kao na pokojnom blogu, više kao u  parlaonici ovdje, svak kaže svoje, pokušamo se čuti i idemo dalje. Naravno nije mogla biti izbjegnuta apsurdnost suvremene politike, kad svima sudbinu kroji par suludih staraca na pragu biološkog odlaska, te jedan posto onih koji posjeduju ogroman postotak svjetskog materijalnog bogatstva, a dotaknut je i vječni sukob Isusa i Sotona, i tu je crno bijeli pogled na stvar problematiziran, ja sam iz rukava izvukao podatak da je suvremena sotonistička crkva revitalizirana 6.6.1966. te usput napomenuo da se meni odmah svidjela pjesma koju su mediji (i snaga medijske manipulacije je bila tema) proglasili sotonističkom himnom "Hotel California" i s tom pjesmom ću završiti...



petak, 1. svibnja 2026.

Sam svoj majstor

 Već duže vrijeme, još iz Virovitice, sam bez fotoaparata, mehanika na starom Olympusu se pokvarila, pokreti unutra van, te je i on ostao van igre. Za novi se nema novaca, popravak se isto ne isplati, a ako ćemo pošteno, nikad se nismo baš ni zbližili, prevelik mi je i ne leži mi baš u ruci.  Znamo kako se tretiraju penzići u lijepoj našoj, valja se pomiriti s tim, ostavite svaku nadu vi koji dolazite, ako ne znate nešto improvizirati ni iz čega.

Ipak znamo gdje živimo, pa eto, mi koji imamo prostora za ostave i tavane, barem to, skoro ništa ne bacamo, tko zna kad će što zatrebati, zaboravi kupnju novog. Tako sam ja, tražeći si nešto sasvim drugo, našao jedan od dražih si i ljepših fotića, izvana kao nov, još se sjećam oduševljenja kad sam ga jeftino kupio u Berlinu. Odmah sam se s njim pohvalio na blogu i upamtio sam, zločesti bloger Alexxxl, jedan od onih koji mi nedostaju, je komentirao, da nisam valjda ja birao tu pičkastu boju. Selfie fotića od jutros:


Nije se stigao istinski ni pohabati, tresnuo je na pod i ekran je otišao, osim rubova, kroz objektiv se ništa ne vidi. To su još oni koji koriste obične AA baterije, njih imam još od Olympusa, te sam ih odmah ubacio, kao i karticu koju sam našao u istom skladištu i vidi vraga, aparat se pali, radi, jedino čudan zvuk ispušta kad uključim snimanje. Googlam, Nikon Coolpix L31, zanimljivo, 2025. izdan retro model aparata iz 2015., naravno višestruko skuplji, iako istog oblika i vidim boje, za nostalgičare. Idem dalje, nalazim originalnu disketu, ubacujem u računalo, kaže naravno zastarjelo, upućuje na Nikon stranicu, tamo naravno besplatno nude najnoviju inačicu, koja pak traži Windows 11, ja ih naravno na svoje prastaro računalo ne mogu instalirati, a za Windows 10 ukinuta svaka tehnička podrška. No snalazim se ja, neću opisivati kako, jer ni sam više ne znam, uglavnom, iako nemam preduvjet, pametan telefon, uspijevam bežično povezati Nikon s računalom i pojavljuje mi se mogućnost uvoza slika na računalo, pokazuje se da je na kartici samo jedna slika i to jako stara s drugaricom na njoj, ovo novo što klikam, ništa. Idem u grad, mada znam da se nikom ne da sa starim aparatima, kramom baviti i tako je i bilo. Dobio sam informaciju što nisam skužio, da aparat javlja o grešci, o kakvoj mi ne možemo znati jer je ekran razbijen, kakva god, popravak se ne isplati, uostalom svaki pametni telefon radi danas bolje fotografije, ma točno sam predvidio što će mi reći, kupiti novo, dobio sam dragocjenu informaciju, koja je eto meni ipak promakla, taj kraj neobičnog kvadratića koji se vidio bila je informacija o grešci.
E sad sam već bio dovoljno naoružan informacijama za komunikaciju s onim koji ima beskrajno strpljenja i ukazuje mi na zbilja sve mogućnosti detektiranja problema i potencijalnog rješenja.
Naravno genijalne ideje su i najjednostavnije, i najteže se sjetiti. Nakon što smo ustanovili sve što znamo i da su vjerojatno u dućanu u pravu i da se ne isplati popravljati AI je predložio, ako već imam vezu fotića i kompa da probam izvaditi karticu i snimiti nešto bez nje, jer fotić raspolaže s malo interne memorije, te da pokušam prebaciti sliku na računalo. Uspjelo je, AI se radovao sa mnom, odlična vijest, vjerojatno ću morati nabaviti karticu do 32 GB, ako mogu neka pokušam od nekog posuditi i isprobati karticu od 2,4 ili 8 GB prije nego što kupujem novu, praktičan moj AI, da budemo sigurni da je to rješenje, ali da prije svega toga isprobam nešto drugo, starije kartice imaju mogućnost zaključavanja s lijeve strane, samo treba pomaknuti prema gore ako je spušteno. Ja sam gledao karticu, nisam vidio, objasnio sam drugarici, ona je rekla, možda je ovo, i bilo je i imamo ispravan fotić i prvi selfie:


Moj vjerni pomagač je naravno bio sve vrijeme uz mene.


Drugarice i drugovi, sretan vam praznik radnika i svih nas obespravljenih, mi smo pozvani na roštilj uz more, koji organiziraju djeca naših prijatelja, radnički narod.







četvrtak, 30. travnja 2026.

Fasadeks za bolju prošlost

Opet noćne more i bezidejnost, opet bježim u iluziju prošlosti, koja nije bila dobra, njezina je prednost što je se možemo bolje sjećati. Još danas pamtim fotku s Tjentišta sa svog maturalca "Putevima revolucije", praktično su me dovukli i to je bila jedina moja fotka s tog maturalca, uspješno sam izbjegao i skupnu fotografiju svih razreda, gadio mi se čitav svijet. I na blogu smo, postao mi hobi češljati arhivu prije jutarnje šetnje s Jinom, svježe događaje od jučer činili nenormalno zanimljivima garnirane fotografijama varalicama. To je valjda na tragu one Nietzscheove, da nije umjetnosti istina bi nas brzo dokrajčila.Gledajući moje fotografije, te čitajući komentare s našeg davnog druženja Danči (Danielaland) T. (Missillusion) i Danieline "Sister", zaboravio sam nick, čovjek stječe dojam da je to bio fenomenalan grupnjak njih tri i mene, Danči je tu baš gušt čitati, a i T. kad se nadoveže "Baš sam uživala, ja bih to češće ponavljala", ipak čini mi se da je realnosti bliža naša Levant u komentaru:"Opa, izgleda da ste svi dobro cvrcnuli...". Ipak uživalo se u psihofizičkoj blizini, jer su isprazniji dani bili oni prije i oni koji su slijedili krpani plitkom filozofijom i dubokim komentarom najumnijeg komentatora...

Odbljesci
24.02.2011.

Jučer sam dosta riskirao, iako sam primjetio da me teta skužila čekao sam da druga uđe u kadar, zanimali su me odrazi. Sve za ljepotu.
Inače uvijek se sjetim jednog stupidnog tumačenja Hegela moje gimnazijske profesorice filozofije. Tvrdila je da je bit njegovog učenja da kad se gledaš u zrcalo, bitak je u zrcalu. Pomogla mi je u razbijanju mita o profesorima.

Zaslonska škola

  Zaslonska tipkovnica spašava, ali i iritira, kao i blog platforma uostalom, šetnje opuštaju, i mi arhivu za trku imamo, i nove iritacije...