četvrtak, 12. ožujka 2026.

Ajmo se skulirati

 Sve što je jutros moglo krenuti po krivom krenulo je, osim naravno jutarnjeg sunca koje nas je prijatno iznenadilo, i našeg internog sunca, koje je odradilo jutarnju šetnju, kao da napornog puta nije ni bilo. Dakle u Virovitici smo, iako smo ovaj put "na vrijeme"krenuli uvjerili smo se da u Slavoniji još uvijek rano pada mrak, što ima i svoje prednosti kad krivo procijeniš da je Jinu i meni, gospodi u godinama, dovoljna jedna pauza iz Rijeke, meni bi možda čak i bila da nije nošenja teških stvari čim stignemo na cilj. Prednost je da se umjesto motela nađe pokoje proširenje i šumske staze, te se u mraku možeš nesmetano razgibati. E  tu je počelo...Jinovu bočicu za vodu rasporedio sam za dvije pauze, prvi put je sve išlo kako je predviđeno. Drugi put tek što sam u mraku spustio praznu posudicu on je navalio kao sivonja, uspio sam mu odmaknuti njuškicu i točiti, on je halapljivo gutao, u jednom momentu sam primijetio očajnički pogled, odgurao je posudicu, a ja nastavio sipati, malo vrit malo mimo. Ostao me još gledati, ono ja imam rezervnu varijantu za sve, nije bilo toga, nije se dovoljno napio, a mi smo morali dalje, ja sam pio Radensku, a drugarrica još gore, Tonic. Kad smo stigli pukla je ručka najteže torbe, čuveni neporedivi Jysk, poslije i jutros bilo je i gorih stvari, ali dalje neću zasad...


Stigli smo sretno i bez većih problema u vožnji i to je najvažnije, čak je dovršena zaobilaznica oko Virovitice i pristupne ceste, ovaj put smo riskirali i vozili se prema putokazima, koji su valjda prvi put u povijesti naših putovanja bili točni, vani je sunčano, nas troje se držimo, grijanje na plin funkcionira, frižider radi i inzulin je unutra, malo smo se izvrištali i zasad je sve dobro, sve je cool.


Lijepe djevojke će i dalje šetati gradom i sve će biti kako treba i može biti, samo da rata ne bude...



srijeda, 11. ožujka 2026.

Ekspresije i depresije

Neke fotografije nose i priče kao dio svoje prtljage, posebno za autora to jest sebe samoga.


Sjećam se točno kako je ova nastala, osjećao sam se taj dan jako loše, ništa mi nije išlo od ruke, na poslu najneugodniji problemi, krađa unutar razreda, u zbornici podmetanje klipova, sa svih strana se osjećam izdan, povrh svega i na blogu iritiraju sranja patrijahalnog gurua i podređene mu babe. Dan prije ništa nisam objavio, ispast će da odustajem zbog budala, nitko ne zna što se događa u realnom životu. Odlučujem napisati brzi post, obraditi temu "jeans", i u nastavi uvijek pali, samo mi treba autentična ilustracija, ja ne kradem s neta. I ona dolazi, nisu baš levisice, ali...


U Berlinu razmišljam o upravo pročitanom Mandićevom oproštajnom obračunu s Krležom, mislim kako bi se i ja mogao obračunati sa svojim Brechtom, ideja za fotku, u Berlinu sam, idem skoknuti do spomenika na trgu kod Berliner Ensemble :D


U Pragu smo kod prijatelja, oni taj dan rade, on je već otišao na posao na akademiju i snimaju nešto, ona će oko devet, mi isplanirali svoj obilazak grada, no nijedno ni drugo se ne osjećamo dobro, sve miriše na odustajanje, idem ja obaviti što se mora, ranojutarnji izlazak s Jinom. Jin je u obližnjem parku bio brz i efikasan, vidim pomalo nestvarne cure, sjedam na prilično udaljenu klupu, ne primjećujem odmah pivo, tek u jednom momentu ova s tetovažom na nozi, koju nisam uspio dobro zumirati, podiže pivo i ispija iz staklene boce, pokušavam brzo izvaditi fotić iz torbice, rano je, spetljam se, ova druga je očito primijetila da se nešto neobično događa. Jin se u svom stilu ispružio po podu i prenio pozornost na sebe.

Kratko zadržavanje dok se Jin ne odmori, ustajanje, odlazak i oproštajni klik za vječnost ili nešto malo manje pretenciozno...

utorak, 10. ožujka 2026.

Rok bajanja

Registrirali smo auto. Razgovor sa zaposlenikom, i tu bivšim učenikom, nisam ga prepoznao kad se javio, fizički je izgledao potpuno drukčije od onog tog imena, kojega pamtim, tek su osmijesi nezaboravni i teško ih je pomiješati. Uživa ugled u radnoj sredini, za vrijeme kratkog razgovora dva put bi kolege stali na pristojnoj distanci čekajući da ih primijeti i onda na njegov poziv pitali za savjet.
Bio je iz razdoblja dok sam još radio i u prvoj gradskoj gimnaziji, koju su osnovali još Isusovci, u svečanoj dvorani se šepuri povijesno raspelo, gimnaziji koju karakterizira i vrlo česta pojava da roditelji upisuju svoju djecu, jer je eto neka obiteljska tradicija završiti tu školu i to je za ovaj grad neka vrsta familijarnog prestiža.
Nisam ga pitao, ali pretpostavljam da je i gospodin s tehničkog na taj način upisan u školu, koja ga i nije previše zanimala, te je imao problema u njoj, čak je jednom i pao razred, i to je nekad bilo moguće. Danas on na neki način brani tu školu, prema kojoj se ja pak s odmakom jako kritički odnosim.
Hvali i mene kao izuzetnog profesora, mada ja nikad do sebe nisam držao kao npr. predavača gramatike njemačkog jezika, dok sam se smatrao izuzetnim razrednikom, to mi potvrđuju bivši učenici, njemu razrednik nisam bio.
Od početka nisam razumio pojavu spomenutu u uvodu, dok se šablonski nije počelo ponavljati, ta jedna vrsta u literaturi dobro opisanog stockholmskog sindroma. Shvatio sam da se radi o tipičnoj ljudskoj racionalizaciji, treba se uvjeriti da si si svojevoljno odabrao i uživao čak, u nametnutom ti trpljenju, inače kako bi sam sebi objasnio te u vjetar bačene godine.
Njegova priča je za razliku od mnogih drugih sretno završila, vjerojatno i zato što je i imao dvije izvrsne razrednice, koje su ga razumjele i prihvatile onakvog kakav jest, tu nastaje ona poznata greška kad pojedince poistovjećuješ i identificiraš s kolektivom.
Kod mene je i to drukčije, nisam nikad previše cijenio ni gimnaziju koju sam završio, jedino je lijepo ime nosila "Ivan Goran Kovačić", ni to nisu znali sačuvati, sad se zove "Nordbat1" ili tako nekako blesavo, imao sam dvije dobre profesorice i jednog osrednjeg profesora, ostale sam uglavnom zaboravio, osim onog iz matematike, koji se navodno u ratu iskazao kao četnik.
Nešto više od godinu dana provedenog u vojsci je apsolutno najgore protraćeno vrijeme u mom životu, jedino sam posvojio ono "Prokleti da su vojnici svi, od sada pa do vječnosti!" i u skladu s tim se u daljem životu ponašao. Na fakultetu me zadovoljila obrana diplomskog rada kod divne mentorice prof.dr. Mire Đorđević i predavanja iz Civilizacije tad već penzionirane prof.dr. Emilije Grubačić, osnivačice sarajevske germanistike. Još sam zahvalan metodičarki Ljiljani Masal koja je bila na mojoj strani i lektoru iz DDR-a Ruderu, koji mi je usprkos našim neslaganjima potpisao preporuku za DDR stipendiju


Cijeli radni vijek sam radio po svom, zato naravno nikad nije bilo ni primisli o zahtjevu za neko unapređenje od sustava, koji sam sve više, s novim ministrima, prezirao.
Post pisan na mahove, prekidala ga ludnica oko Jinovih šprica, prijateljica traži po Sloveniji, na kraju tamo našli na internetu, no onda problem, šalju samo podobnim ljekarnama, našli jednu, sad ćemo vidjeti koji će biti problemi kod podizanja šprica, baš tamo nemamo vezu.

Možda odemo na put, bili smo optimisti i planirali danas, tko zna da li i sutra, živimo sve troje dan za danom.


Nije ni spomenicima lako, ptičjim diverzantima ništa nije sveto (ako se pitate što mu je to na glavi). Zadnja dva puta kad smo dolazili tamo gdje nekad jako davno nisu postojali pritisci, nije ga bilo, renovirala se gradska knjižnica, a on dobio konačno predah od govana, koja ga od početka prate.

ponedjeljak, 9. ožujka 2026.

Rijeka calling

Dok svijet gori, mi u vrtu plandujemo. Jučer nam sletjelo iznenađenje iz Londona, nakon zbrkanih letova do Ljubljane te zaključne avanture željeznicom, jer znamo kakvi su suvremeni autobusni prevoznici, jave ti da će stići nešto ranije, ti stigneš još znatno ranije i možeš mahati još vidljivom daleko poodmaklom odlazećem autobusu.


Prijateljica je zahvaljujući razjarenom američkom predsjedniku, a zna se što se događa kad starci pomahnitaju, napokon na odmoru u rodnoj Rijeci. Naime živi u Londonu, uglavnom posluje s Omanom i zaljevskim zemljama, organizira prijevoz i primjeren smještaj za odmore po Europi, sad se odjednom sve prizemljilo, nema ničeg, nitko više ne leti.

Sviđa joj se vrt na prvu, zadnji put je kod nas bila u stanu u potkrovlju, oduševljena kućom, puna ideja odmah o renoviranju, zatim se odmah spušta na zemlju, prisjeća se da drugarica nije mogla ni tužiti glupu, drsku i politički dobro potkovanu ravnateljicu zbog šikaniranja, jbga, financije. Ona bi sad kupila zemljište na Hvaru za povratak u domovinu, mi na papiru nešto imamo, jbga dijelimo s rodbinom, na svojem uživa samo jedan podoban lokalni rođak.

Donijela je vreću punu sitnica, kao nekad tete iz Amerike, budući da nismo od alkohola stigao je izbor poznatih engleskih čajeva, pošto ja volim đumbir dobio sam ćaj od tri vrste đumbira, upravo završavam prvo testiranje, odličan. Bila je udana za Amerikanca pa uz razgovor saznajemo usput praktične europske i britanske probleme, između ostalog da korupciju ne možemo patentirati kao izvorno hrvatski proizvod. Kaže da je bivši muž, u vrijeme kad je bio kod nas bio je zaposlen na njujorškoj burzi, sad nismo pitali, oduševljen Trumpom, mnogi muškarci u SAD sad otkrivaju skrivane strane svojih osobnosti.
Jučer je opet bio lijep i sunčan dan, drugarica i ja smo svejedno dok sjedimo bili u jaknama, gošća je željna sunca brzo prešla na kratke rukave, e toga tamo nema, to se traži, ali samo to i more, po dućanima je počev od čajeva većina stvari više nego dvostruko skuplja, ne može se načuditi kako je to moguće. "Ostavite svaku logiku vi koji dolazite!" rekao bi znani bloger NF.
 
Puno smo priča čuli, puno tema prošli, još mi sad s distance najzabavnija o prisilnom zatočeništvu i bezizlaznoj situaciji u Palermu za vrijeme pandemije, tamo je necijepljena zaglavila za jednog od stalnih poslovnih letova po Europi, kaže ono misliš, još ovo stigneš obaviti i onda dospiješ u žrvanj. Što mi je zanimljivo bilo slušati, naravno ne spavanje po tvrdim klupama, proživio, nimalo romantično, nego ta sirotinja po predgrađu, gola i musava rastrčana djeca, ona bespomoćna, ne može ni u hotel ni na aerodrom bez potvrde, a svakih par dana skupo plaća produženje dozvole za ostati tu gdje ne želiš biti, dok joj netko nije ishodio let do Irske preko Londona, jer za London ne može dobiti kartu bez famozne potvrde, uglavnom, uspjela je izaći u Londonu.
Drugo što sam odmah primijetio, došla je u jakni s oznakom njemačke vojske, ja polovne sebi nabavljam po buvljacima u Berlinu, kaže zadnje vrijeme otkako su zbog krize bez posla, uključili su se u military look trend buisennes, donijela je nešto robe i sa sobom, ima i za mene veću jaknu i hlače, ako želim donijet će mi, kažemo da ćemo nakon eventualne današnje uspješne registracije auta ovih dana možda na put, veli da svakako ostaje barem mjesec dana.
Nasmijalo me reagiranje kad je čula da ne koristimo pametne telefone i kad smo joj pokazali naše nokia mobitele:"Drug dealer phone!", uz smijeh :D

nedjelja, 8. ožujka 2026.

Mirko, pazi žene!

Nekad, u jako davna vremena, kad sam još i ja redovito pratio televizijski program, i kad još velika većina pučanstva nije bila izmanipulirana i potpuno ispranih mozgova, bile su popularne serije o odlascima u divljinu među primitivne narode. 

Jedna od stvari koja nas je nasmijavala je bilo zaziranje golih domorodaca od kamera, ne zato jer su goli, nego fotografiranje preko en face snimanja im krade duše. A jbga, civilizacija nije još doprla do njih, govorilo se. Čak i u onih, koji su već bili u dodiru s civilizacijom, pa i ratovali s predstavnicima takozvane iste, poput legendarnog poglavice Ludog Konja, su energično odbijali kontakt s kamerama i fotografiranje.

Evo u dvadeset i prvom smo stoljeću, društvene mreže su uspješno preko algoritama zatupile široke slojeve stanovništva, stanovnici najmoćnijih svjetskih sila biraju primate na čelo svojih država i to itekako dragovoljno, eksperiment je u potpunosti uspio i vraćamo se na početne postavke. Osnovna namjera je jasna, bezlična masa mora i doslovno postati bezlična masa.

Ono što je na FB prije 10 godina bila dobra dosjetka kojoj su se svi smijali ("Brišite svoje profilne slike. Ja nisam ozbiljno shvatio to upozorenje pa je netko ukrao moju profilnu sliku, stavio glavu s profilne na svoje tijelo, pio po kavanama na moj račun i pravio svakakve gluposti i sad sam u velikim problemima...") danas se uzima zdravo za gotovo.

Deep fake tehnologija je zbilja omogućila snimanje porno filmova s vašim profilnim slikama u glavnoj ulozi i tijelima glumica i glumaca iz pornića i sad se naravno reagira uvjetnim primitivnim refleksom, traži se zabrana snimanja "profilnih" fotografija, osim naravno u kontroliranom biznisu, umjesto zabrane objave ili po meni jedino realno, strogo kažnjavanje deep fake "šala", koje nisu kao takve označene. Jasno je da će vam sutra zabraniti jedan po jedan, gledanje filmova različitih žanrova, dok jednog dana ne shvatite da ste potpuno porobljeni.

Razmišljam o tome dok gledam stare fotografije s bivše blog platforme, s kojima sam iritirao horde primitivaca i dobivao mailom svakakva upozorenja, dok su istovremeno u dnevnim novinama bile daleko najpopularnije stranice s fotografijama sa "špica" velikih gradova, ali što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu. Čisto da negdje možda ostane zabilježeno ću povremeno iz spašene arhive objaviti uz aktualna zbivanja i poneku staru fotografiju, ionako će se vjerojatno teško tko moći prepoznati, jer što su ružnija vremena brže se stari.



Inače jučer je u našem vrtu opet bio u igri roštilj s ekipom, neću vas ponovo gnjaviti s ponavljanjima i izazivati zazubice, samo jedna jučerašnja slikica:


Usput ću odgovoriti na jedno pitanje u messengeru, lista svih blogera s bivšeg servisa koji ovdje objavljuju je kod našeg blogera Vjetra, ako niste na njoj idite i prijavite se tamo u komentarima, lista blogova kod mene je moja osobna i na njoj su svi osim jednog blogera s kojima sam razmijenio komentare, tko me ne komentira ni ne razmatram ga, a tu će biti i drugih blogova koji ne spadaju u naše staro društvo, zasad je vidljiv samo blog najbolje rumunjske šahistice i jedne od najboljih u Europi, bit će uskoro još jedna, koju sam duže pratio, ali sam zaboravio naziv i adresu blogu, zatupila je kompliciranjem kod naziva bloga, kao uostalom i ja :P.

I za kraj sretan dan žena svim posjetiteljkama ovog bloga, uz podsjećanje na blogerice koje nisu više s nama, Dinaju, Mayday, Levant, Lobotomyiju...!






 

Leskovac u EU

 Puno sam lijepih fotografija objavio 2023, , ne mogu se načuditi u kakvoj formi sam bio. Za danas izdvajam jedan portret, pretpostavljam da...