Rok bajanja

Registrirali smo auto. Razgovor sa zaposlenikom, i tu bivšim učenikom, nisam ga prepoznao kad se javio, fizički je izgledao potpuno drukčije od onog tog imena, kojega pamtim, tek su osmijesi nezaboravni i teško ih je pomiješati. Uživa ugled u radnoj sredini, za vrijeme kratkog razgovora dva put bi kolege stali na pristojnoj distanci čekajući da ih primijeti i onda na njegov poziv pitali za savjet.

Bio je iz razdoblja dok sam još radio i u prvoj gradskoj gimnaziji, koju su osnovali još Isusovci, u svečanoj dvorani se šepuri povijesno raspelo, gimnaziji koju karakterizira i vrlo česta pojava da roditelji upisuju svoju djecu, jer je eto neka obiteljska tradicija završiti tu školu i to je za ovaj grad neka vrsta familijarnog prestiža.

Nisam ga pitao, ali pretpostavljam da je i gospodin s tehničkog na taj način upisan u školu, koja ga i nije previše zanimala, te je imao problema u njoj, čak je jednom i pao razred, i to je nekad bilo moguće. Danas on na neki način brani tu školu, prema kojoj se ja pak s odmakom jako kritički odnosim.

Hvali i mene kao izuzetnog profesora, mada ja nikad do sebe nisam držao kao npr. predavača gramatike njemačkog jezika, dok sam se smatrao izuzetnim razrednikom, to mi potvrđuju bivši učenici, njemu razrednik nisam bio.

Od početka nisam razumio pojavu spomenutu u uvodu, dok se šablonski nije počelo ponavljati, ta jedna vrsta u literaturi dobro opisanog stockholmskog sindroma. Shvatio sam da se radi o tipičnoj ljudskoj racionalizaciji, treba se uvjeriti da si si svojevoljno odabrao i uživao čak, u nametnutom ti trpljenju, inače kako bi sam sebi objasnio te u vjetar bačene godine.

Njegova priča je za razliku od mnogih drugih sretno završila, vjerojatno i zato što je i imao dvije izvrsne razrednice, koje su ga razumjele i prihvatile onakvog kakav jest, tu nastaje ona poznata greška kad pojedince poistovjećuješ i identificiraš s kolektivom.

Kod mene je i to drukčije, nisam nikad previše cijenio ni gimnaziju koju sam završio, jedino je lijepo ime nosila "Ivan Goran Kovačić", ni to nisu znali sačuvati, sad se zove "Nordbat1" ili tako nekako blesavo, imao sam dvije dobre profesorice i jednog osrednjeg profesora, ostale sam uglavnom zaboravio, osim onog iz matematike, koji se navodno u ratu iskazao kao četnik.

Nešto više od godinu dana provedenog u vojsci je apsolutno najgore protraćeno vrijeme u mom životu, jedino sam posvojio ono "Prokleti da su vojnici svi, od sada pa do vječnosti!" i u skladu s tim se u daljem životu ponašao. Na fakultetu me zadovoljila obrana diplomskog rada kod divne mentorice prof.dr. Mire Đorđević i predavanja iz Civilizacije tad već penzionirane prof.dr. Emilije Grubačić, osnivačice sarajevske germanistike. Još sam zahvalan metodičarki Ljiljani Masal koja je bila na mojoj strani i lektoru iz DDR-a Ruderu, koji mi je usprkos našim neslaganjima potpisao preporuku za DDR stipendiju. 

Cijeli radni vijek sam radio po svom, zato naravno nikad nije bilo ni primisli o zahtjevu za neko unapređenje od sustava, koji sam sve više, s novim ministrima, prezirao.

Post pisan na mahove, prekidala ga ludnica oko Jinovih šprica, prijateljica traži po Sloveniji, na kraju tamo našli na internetu, no onda problem, šalju samo podobnim ljekarnama, našli jednu, sad ćemo vidjeti koji će biti problemi kod podizanja šprica, baš tamo nemamo vezu.

Možda odemo na put, bili smo optimisti i planirali danas, tko zna da li i sutra, živimo sve troje dan za danom.

Nije ni spomenicima lako, ptičjim diverzantima ništa nije sveto (ako se pitate što mu je to na glavi). Zadnja dva puta kad smo dolazili tamo gdje nekad jako davno nisu postojali pritisci, nije ga bilo, renovirala se gradska knjižnica, a on dobio konačno predah od govana, koja ga od početka prate.

Rijeka calling

Dok svijet gori, mi u vrtu plandujemo. Jučer nam sletjelo iznenađenje iz Londona, nakon zbrkanih letova do Ljubljane te zaključne avanture željeznicom, jer znamo kakvi su suvremeni autobusni prevoznici, jave ti da će stići nešto ranije, ti stigneš još znatno ranije i možeš mahati još vidljivom daleko poodmaklom odlazećem autobusu.

Prijateljica je zahvaljujući razjarenom američkom predsjedniku, a zna se što se događa kad starci pomahnitaju, napokon na odmoru u rodnoj Rijeci. Naime živi u Londonu, uglavnom posluje s Omanom i zaljevskim zemljama, organizira prijevoz i primjeren smještaj za odmore po Europi, sad se odjednom sve prizemljilo, nema ničeg, nitko više ne leti.

Sviđa joj se vrt na prvu, zadnji put je kod nas bila u stanu u potkrovlju, oduševljena kućom, puna ideja odmah o renoviranju, zatim se odmah spušta na zemlju, prisjeća se da drugarica nije mogla ni tužiti glupu, drsku i politički dobro potkovanu ravnateljicu zbog šikaniranja, jbga, financije. Ona bi sad kupila zemljište na Hvaru za povratak u domovinu, mi na papiru nešto imamo, jbga dijelimo s rodbinom, na svojem uživa samo jedan podoban lokalni rođak.

Donijela je vreću punu sitnica, kao nekad tete iz Amerike, budući da nismo od alkohola stigao je izbor poznatih engleskih čajeva, pošto ja volim đumbir dobio sam ćaj od tri vrste đumbira, upravo završavam prvo testiranje, odličan. Bila je udana za Amerikanca pa uz razgovor saznajemo usput praktične europske i britanske probleme, između ostalog da korupciju ne možemo patentirati kao izvorno hrvatski proizvod. Kaže da je bivši muž, u vrijeme kad je bio kod nas bio je zaposlen na njujorškoj burzi, sad nismo pitali, oduševljen Trumpom, mnogi muškarci u SAD sad otkrivaju skrivane strane svojih osobnosti.

Jučer je opet bio lijep i sunčan dan, drugarica i ja smo svejedno dok sjedimo bili u jaknama, gošća je željna sunca brzo prešla na kratke rukave, e toga tamo nema, to se traži, ali samo to i more, po dućanima je počev od čajeva većina stvari više nego dvostruko skuplja, ne može se načuditi kako je to moguće. "Ostavite svaku logiku vi koji dolazite!" rekao bi znani bloger NF.

 

Puno smo priča čuli, puno tema prošli, još mi sad s distance najzabavnija o prisilnom zatočeništvu i bezizlaznoj situaciji u Palermu za vrijeme pandemije, tamo je necijepljena zaglavila za jednog od stalnih poslovnih letova po Europi, kaže ono misliš, još ovo stigneš obaviti i onda dospiješ u žrvanj. Što mi je zanimljivo bilo slušati, naravno ne spavanje po tvrdim klupama, proživio, nimalo romantično, nego ta sirotinja po predgrađu, gola i musava rastrčana djeca, ona bespomoćna, ne može ni u hotel ni na aerodrom bez potvrde, a svakih par dana skupo plaća produženje dozvole za ostati tu gdje ne želiš biti, dok joj netko nije ishodio let do Irske preko Londona, jer za London ne može dobiti kartu bez famozne potvrde, uglavnom, uspjela je izaći u Londonu.

Drugo što sam odmah primijetio, došla je u jakni s oznakom njemačke vojske, ja polovne sebi nabavljam po buvljacima u Berlinu, kaže zadnje vrijeme otkako su zbog krize bez posla, uključili su se u military look trend buisennes, donijela je nešto robe i sa sobom, ima i za mene veću jaknu i hlače, ako želim donijet će mi, kažemo da ćemo nakon eventualne današnje uspješne registracije auta ovih dana možda na put, veli da svakako ostaje barem mjesec dana.

Nasmijalo me reagiranje kad je čula da ne koristimo pametne telefone i kad smo joj pokazali naše nokia mobitele:"Drug dealer phone!", uz smijeh :D

Mirko, pazi žene!

Nekad, u jako davna vremena, kad sam još i ja redovito pratio televizijski program, i kad još velika većina pučanstva nije bila izmanipulirana i potpuno ispranih mozgova, bile su popularne serije o odlascima u divljinu među primitivne narode. 

Jedna od stvari koja nas je nasmijavala je bilo zaziranje golih domorodaca od kamera, ne zato jer su goli, nego fotografiranje preko en face snimanja im krade duše. A jbga, civilizacija nije još doprla do njih, govorilo se. Čak i u onih, koji su već bili u dodiru s civilizacijom, pa i ratovali s predstavnicima takozvane iste, poput legendarnog poglavice Ludog Konja, su energično odbijali kontakt s kamerama i fotografiranje.

Evo u dvadeset i prvom smo stoljeću, društvene mreže su uspješno preko algoritama zatupile široke slojeve stanovništva, stanovnici najmoćnijih svjetskih sila biraju primate na čelo svojih država i to itekako dragovoljno, eksperiment je u potpunosti uspio i vraćamo se na početne postavke. Osnovna namjera je jasna, bezlična masa mora i doslovno postati bezlična masa.

Ono što je na FB prije 10 godina bila dobra dosjetka kojoj su se svi smijali ("Brišite svoje profilne slike. Ja nisam ozbiljno shvatio to upozorenje pa je netko ukrao moju profilnu sliku, stavio glavu s profilne na svoje tijelo, pio po kavanama na moj račun i pravio svakakve gluposti i sad sam u velikim problemima...") danas se uzima zdravo za gotovo.

Deep fake tehnologija je zbilja omogućila snimanje porno filmova s vašim profilnim slikama u glavnoj ulozi i tijelima glumica i glumaca iz pornića i sad se naravno reagira uvjetnim primitivnim refleksom, traži se zabrana snimanja "profilnih" fotografija, osim naravno u kontroliranom biznisu, umjesto zabrane objave ili po meni jedino realno, strogo kažnjavanje deep fake "šala", koje nisu kao takve označene. Jasno je da će vam sutra zabraniti jedan po jedan, gledanje filmova različitih žanrova, dok jednog dana ne shvatite da ste potpuno porobljeni.

Razmišljam o tome dok gledam stare fotografije s bivše blog platforme, s kojima sam iritirao horde primitivaca i dobivao mailom svakakva upozorenja, dok su istovremeno u dnevnim novinama bile daleko najpopularnije stranice s fotografijama sa "špica" velikih gradova, ali što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu. Čisto da negdje možda ostane zabilježeno ću povremeno iz spašene arhive objaviti uz aktualna zbivanja i poneku staru fotografiju, ionako će se vjerojatno teško tko moći prepoznati, jer što su ružnija vremena brže se stari.

Inače jučer je u našem vrtu opet bio u igri roštilj s ekipom, neću vas ponovo gnjaviti s ponavljanjima i izazivati zazubice, samo jedna jučerašnja slikica:

Usput ću odgovoriti na jedno pitanje u messengeru, lista svih blogera s bivšeg servisa koji ovdje objavljuju je kod našeg blogera Vjetra, ako niste na njoj idite i prijavite se tamo u komentarima, lista blogova kod mene je moja osobna i na njoj su svi osim jednog blogera s kojima sam razmijenio komentare, tko me ne komentira ni ne razmatram ga, a tu će biti i drugih blogova koji ne spadaju u naše staro društvo, zasad je vidljiv samo blog najbolje rumunjske šahistice i jedne od najboljih u Europi, bit će uskoro još jedna, koju sam duže pratio, ali sam zaboravio naziv i adresu blogu, zatupila je kompliciranjem kod naziva bloga, kao uostalom i ja :P.

I za kraj sretan dan žena svim posjetiteljkama ovog bloga, uz podsjećanje na blogerice koje nisu više s nama, Dinaju, Mayday, Levant, Lobotomyiju...!

 

Bikini

Jučer sam malo povezano s trgovačkim centrom "Bikini" smještenim uz berlinski najveći zoološki vrt, malo istraživao povijest i nastanak riječi, koja označava ženski dvodijelni kupaći kostim, pročitavši da je ovaj u vrijeme kad se pojavio izazvao javni skandal i zgražanje u javnosti, tražio sam od AI da mi navede primjere modnih skandala u povijesti, usput mi je palo u oči da riječi, posebno glagoli koji se u njemačkom, a djelomično i u hrvatskom jeziku imaju veze sa spolnim odnosom povezuju, kao uostalom i "bikini" s eksplozijama. Zanimljivo da sam ja u svojoj ogromnoj arhivi slika, od koje mi prijeti raspad starog računala, koje bi zaslužilo mirovinu, ali eto, surov je kapitalistički sustav prema umirovljenicima i onima koji imaju posla s njima, znači jedva sam našao tri fotografije dama u bikinijima, meni je kao odjevni detalj potpuno trivijalan i povezujem ga s ljetnim gužvama na plažama od kojih se grozim.Zato mi je prva fotografija jedna antologijska, povijesna, nađena na netu:

To je fotografija Birgitte Bardot snimljena u Cannesu 1953, koja je u ono vrijeme skandalizirala javnost, iako je sam dvodijelni kupaći kupaći kostim predstavljen javnosti  još 1946, nedugo nakon probe termonuklearne bombe bačene iz aviona na atol Bikini. Otkrivanje pupka je bio šok u svijetu u kojem je golo tijelo, uostalom kao i danas, izazivalo sablazan, odjeknulo je poput bombe, no sve do ovog hrabrog ispada mlade glumice, moglo se samo sporadično vidjeti.

Mene kao filologa zanimaju riječi, znači danas uobičajena oprava za kupanje nazvana je po otočju na koje je bačena termonuklearna (atomska) bomba, pojava bikinija je djelovala poput eksplozije u javnosti, a Birgitte je proglašena u skladu s tim prvom javno proglašenom seks bombom. U njemačkom jeziku se po onomatopeji "bum!" raširio glagol "bumsen"kao vulgarni direktan glagol za vršenje spolnog čina, nešto kao kod nas "prasnuti se" od imenice "prasak".

Inače javnost je skandalizirala i Marlene Dietrich u hlačama (prva je ipak počela, koliko ja znam, u javnosti se pojavljivati meni i najvećim misliteljima onog doba (Nietsche, Freud,Rilke, Tolstoj) jako draga intelektualka Lou Andreas Salome, ali ona široj javnosti nije bila dovoljno atraktivna, o pojavi mini suknje neću ni govoriti, kao ni seks revoluciji kasnije, neslavno konačno ugušenoj u današnje vrijeme.

Završit ću s jednom od tri svoje fotografije bikinija, koje su mi ipak bile dovoljno zanimljive sa sačuvati, druga je od drage mi političarke objavljena na ovom blogu, a treća po današnjim mjerilima nepoželjna jer se usprkos velikim tamnim naočalama razaznaju nos i usne, te kosa i oblik lica :P

Pavijani s kolodvora Zoo

Šest godina nakon ujedinjenja Njemačke dobio sam stipendiju Goethe instituta za Berlin i vlakom doputovao na kolodvor Zoo, kolodvor iz knjige naše mladosti "Wir Kinder vom Bahnhof Zoo" ("Mi djeca s kolodvora Zoo") Davno prije sam odlučio, da će mi prva stvar, kad jednom stignem u zapadni Berlin biti popiti pivo na tom kolodvoru pa sam se odmah čim sam stigao, nakon što sam ruksak spremio u jedan od brojnih prtljažnih pretinaca, uputio u prostrani market unutar njega.

Inače kao što sam već pisao na blogu, bio sam višekratni DDR stipendist, stipendije za Zapadnu Njemačku su uglavnom dobivali najbolji studenti na osnovu ocjena, meni je to bilo nedostižno, a za DDR stipendije bila je važna preporuka njihovih lektora. Jednom sam se za stipendije uspio nakon provjera ukrcati na vlak i jednodnevni izlet u Berlin, baš preko kolodvora Zoo, ali eto, granična policija je procijenila da je Ukrajinac iz naše grupe pijan i da ne može takav na Zapad, netko iz grupe je do povratka grupe ostati s njim u Istočnom Berlinu i ja sam se dobrovoljno javio i ostao bez kolodvora Zoo. Bila je to pak godina kad je Danijel ostvario povijesni uspjeh za Jugoslaviju na natjecanju za pjesmu Eurovizije s pjesmom "Džuli", ta je pjesma bila najpopularnija pjesma te godine u DDR-u i mi smo vrijeme do povratka za naš Greifswald proveli u baru nasuprot ambasade tadašnjeg SSSR-a ispred koje su šetali naoružani vojnici.

Vratimo se na 1995, u marketu na kolodvoru opet nevjerojatan susret, već sam se s nekoliko limenki mutnog plavog Paulanera uputio prema blagajni kad sam osjetio pogled zadržan na sebi, hitro se okrenuo i imam što vidjeti, zgodna djevojka, koju je to naglo okretanje očito iznenadilo, čak i malo izgleda i prestrašilo, skrenula je pogled i hitro, na tečnom njemačkom rekla prijateljici:"Idemo brzo, objasnit ću ti." Ja sam na sebi imao reklamnu majicu slovenskog piva "Zlatorog", ona na sebi majicu s natpisom na ćirilici "Jedina prava, demokratska partija Srbije", negdje daleko je tutnjao rat, o rock glazbi u Rijeci u ratno vrijeme sam ja držao tamo kasnije zapaženo predavanje predzadnjeg dana seminara, i o tome sam pisao na blogu. Ništa mi pak nije moglo taj dan pokvariti, popio sam s guštom svoje piće gledajući i slušajući ples i glazbu, perfomans neke afričke mlade grupe nasred velikog kolodvora.

Dosta nakon tih povijesnih godina na moju žalost kao i sve, i moj omiljeni kompleks zgrada "Zentrum am Zoo" je renoviran i pretvoren u veliki trgovački centar "Bikini". Svako zlo ima i svoje dobro, tako s kata u centru imaš besplatan pogled na pavijane i njihove nastambe, unutar inače velikog i skupog zološkog vrta po kojem je i kolodvor dobio ime, a u sklopu centra se nalazi i hotel na čijem vrhu je terasa s najboljom osmatračnicom, tkz. "Monkey Bar".

U skladu s vremenom, skrenut je pogled s nesretne djece, koje doduše naravno još ima, na mnogo atraktivnije i privlačnije pavijane.