O šahu i još ponečemu

 Djeca osim škole moraju imati još poneku zanimaciju. Škola stvara korisne članove društva, poslušne robove sustava, e da bi robovi ipak nekako funkcionirali moraju imati ispušni ventil, u dječjoj dobi to nazivaju vanškolskim aktivnostima. Već po visini, tjelesnoj građi pa i spolu biraju se košarka, borilačke vještine, ritmika ili masovni popularni sportovi. Postoje ipak i nespretnija ili boležljivija djeca, koja uglavnom otpadaju u prirodnoj selekciji, a samopotvrđivanje je nužno, svi su uglavnom s nekom svrhom tu. Meni se eto potrefio šah, tatin prijatelj je bio šahist, šahovski klub je bio blizu, igra se brzo naučila, a i napredak je bio jako brz. Postao sam najbolji pionir u klubu, među pet najboljih u BiH te su me vozili po natjecanjima, a i kao jednog od najmlađih, na simultanku protiv bivšeg prvaka svijeta Tigrana Petrosjana. Na nagovor tadašnjeg trenera koji je sjedio uz mene, odbio sam ponudu remija i izgubio. Uvijek su više vjerovali u mene nego9 ja sam u sebe.

Igrao sam za relativno jak klub, relativno, jer Sarajevo je imalo dva prvoligaša, njihove pionire su trenirali velemajstori i međunarodni majstori, nas iz provincije prvokategornici, u najboljem slučaju majstorski kandidati, kao Jašarevića iz Tuzle. Nas dvojica smo se uz Sarajlije Predraga Nikolića, kasnije jednog od najjačih igrača u povijesti ovih prostora i Kukića, izdvojili na vrhu tog za moju šahovsku budućnost ključnog prvenstva, iza nas su otpali budući velemajstori Bistrić i najmlađi Draško. Nikoliću, koji je slovio kao neprikosnoven, je Kukić uzeo remi, ja igram bijelim figurama protiv njega, i u slučaju eventualne pobjede, ja sam na vrhu s velikim izgledima za nevjerojatan trijumf i šampionsku titulu. Trener se ne želi miješati koju ću strategiju u odlučujućoj partiji odabrati, ja kontra svom do tad uspješnom opreznom stilu srljam u napad i u petnaestak poteza sam u izgubljenoj poziciji, kao što je moj trener rekao, oni su sa svojom šahovskom školom drugi planet za nas, naš je maksimum titula majstorskog kandidata, njihova vekemojstora.

Predrag Nikolić me redovito pobjeđivao i ja sam za razliku od upornog Bistrića i talentiranog Dtaška odustao od turnirskog šaha, nikad nisam znao gubiti. Nastavio sam nastupati za tim, po istom modelu sam se povratkom u Hrvatsku registrirao i nastavio igratu za šahovski klub Krk. U Varešu sam jedno vrijeme vodio i šahovsku školu. Međutim to nije bilo vrijeme za trenere poput mene, u trendu Jutte Müller, drill, strogoća, potpuna posvećenost i bespogovorna poslušnost, skoro sve sušta suprotnost mojoj pedagogiji, svejedno je bilo i uspjeha.

Moj šahovski profil

Za üah mi je u krajnjoj instanci nedostajalo "Sitzfleisch"-a, discipline sjedenja za šahovskom pločom, trebao mi je jači intelektualni izazov, logičan odabir za pokušaj obnove ruševina vlastite osobnosti su bili Heinrich Böll i Trümmerliteratur...

Petak trinaesti

Nastavilo se, kod nas kad krene, krene. Danas je izgledalo da sam ostao i bez računala, dobar dio dana sam i bio. Istovremeno briga oko Jina, mislim lako za računalo i sve, dva dana druženja te put poslije je bio velik zalogaj za sve. Kad sam konačno uspio unormaliti računalo, izgubio se miš na ekranu, prije je malo ludovao, bio sam siguran da sam opet popušio grdog virusa, baš sam nedavno čitao da ih je lakše zaraditi na youtube kanalima nego na pornjavi, a došlo vrijeme da se više boravi na glazbenim kanalima.

A ništa, nema druge nego upotrijebiti "Joker zovi". Gledam koga imam, vidim par informatičara, ali niš koristi od njih, već sam se nekoliko puta u praksi pokazao kao jači od njih. Zovem kolegu i prijatelja fizičara, kojeg mnogi kažu da je jako teško razumijeti, meni je uvijek savršeno jasan. U vožnji je, ali zna slušati, da potvrđujem, nemam klasičnog miša, laptop je to, e to mi nisi rekao, onda si prčkajući po tipkovnici isključio pokazivač, ne znam ti napamet softversko rješenje preko tipkovnice, svrati do moje kancelarije, imam ja hrpu miševa viška. Nisam u Rijeci jbga, pa kupi žičanog Kineza, imaš po trgovačkim centrima, ne bi smjeli biti skupi, ili žičan ili živčan, nemaš izbora. Hej, čovjek u vožnji razmišlja presloži i onda kažu ne zna objasniti, pa ovakve stvari ni ja ne bih na svom terenu bolje razložio u sličnoj situaciji. 

Virovitica ima Offertissimu, svakako sam mislio po pasje vrećice za izmet, naravno miša imaju, nešto ispod 4 eurića, može. Optički miš, malo mi i prebrz, ali da se to riješiti, naravno da je to bilo u pitanju. Računalo radi, jasno da će sad problemi izbiti negdje drugdje.

Često se sjetim Reinhoferovog:"Kakva divota uživati u svim blagodatima truleži, to zna samo onaj koji se raspada." Tako su ranjivi ti naši divni mikrosvjetovi. Tutnji mi kroz sumrak:"A ja idem dalje u svoj nespokoj..."

Riknuo je i fotić, objektiv se više ne vraća u kućište ni kad se baterije povade, oke, arhive itekako aktualne ima i previše, zanimljivog svijeta sve manje.

Još je solidno i post ispao, to slaganje krhotina na hrpu...

Ajmo se skulirati

 Sve što je jutros moglo krenuti po krivom krenulo je, osim naravno jutarnjeg sunca koje nas je prijatno iznenadilo, i našeg internog sunca, koje je odradilo jutarnju šetnju, kao da napornog puta nije ni bilo. Dakle u Virovitici smo, iako smo ovaj put "na vrijeme"krenuli uvjerili smo se da u Slavoniji još uvijek rano pada mrak, što ima i svoje prednosti kad krivo procijeniš da je Jinu i meni, gospodi u godinama, dovoljna jedna pauza iz Rijeke, meni bi možda čak i bila da nije nošenja teških stvari čim stignemo na cilj. Prednost je da se umjesto motela nađe pokoje proširenje i šumske staze, te se u mraku možeš nesmetano razgibati. E  tu je počelo...Jinovu bočicu za vodu rasporedio sam za dvije pauze, prvi put je sve išlo kako je predviđeno. Drugi put tek što sam u mraku spustio praznu posudicu on je navalio kao sivonja, uspio sam mu odmaknuti njuškicu i točiti, on je halapljivo gutao, u jednom momentu sam primijetio očajnički pogled, odgurao je posudicu, a ja nastavio sipati, malo vrit malo mimo. Ostao me još gledati, ono ja imam rezervnu varijantu za sve, nije bilo toga, nije se dovoljno napio, a mi smo morali dalje, ja sam pio Radensku, a drugarrica još gore, Tonic. Kad smo stigli pukla je ručka najteže torbe, čuveni neporedivi Jysk, poslije i jutros bilo je i gorih stvari, ali dalje neću zasad...

Stigli smo sretno i bez većih problema u vožnji i to je najvažnije, čak je dovršena zaobilaznica oko Virovitice i pristupne ceste, ovaj put smo riskirali i vozili se prema putokazima, koji su valjda prvi put u povijesti naših putovanja bili točni, vani je sunčano, nas troje se držimo, grijanje na plin funkcionira, frižider radi i inzulin je unutra, malo smo se izvrištali i zasad je sve dobro, sve je cool.

Lijepe djevojke će i dalje šetati gradom i sve će biti kako treba i može biti, samo da rata ne bude...

Ekspresije i depresije

Neke fotografije nose i priče kao dio svoje prtljage, posebno za autora to jest sebe samoga.

Sjećam se točno kako je ova nastala, osjećao sam se taj dan jako loše, ništa mi nije išlo od ruke, na poslu najneugodniji problemi, krađa unutar razreda, u zbornici podmetanje klipova, sa svih strana se osjećam izdan, povrh svega i na blogu iritiraju sranja patrijahalnog gurua i podređene mu babe. Dan prije ništa nisam objavio, ispast će da odustajem zbog budala, nitko ne zna što se događa u realnom životu. Odlučujem napisati brzi post, obraditi temu "jeans", i u nastavi uvijek pali, samo mi treba autentična ilustracija, ja ne kradem s neta. I ona dolazi, nisu baš levisice, ali...

U Berlinu razmišljam o upravo pročitanom Mandićevom oproštajnom obračunu s Krležom, mislim kako bi se i ja mogao obračunati sa svojim Brechtom, ideja za fotku, u Berlinu sam, idem skoknuti do spomenika na trgu kod Berliner Ensemble :D

U Pragu smo kod prijatelja, oni taj dan rade, on je već otišao na posao na akademiju i snimaju nešto, ona će oko devet, mi isplanirali svoj obilazak grada, no nijedno ni drugo se ne osjećamo dobro, sve miriše na odustajanje, idem ja obaviti što se mora, ranojutarnji izlazak s Jinom. Jin je u obližnjem parku bio brz i efikasan, vidim pomalo nestvarne cure, sjedam na prilično udaljenu klupu, ne primjećujem odmah pivo, tek u jednom momentu ova s tetovažom na nozi, koju nisam uspio dobro zumirati, podiže pivo i ispija iz staklene boce, pokušavam brzo izvaditi fotić iz torbice, rano je, spetljam se, ova druga je očito primijetila da se nešto neobično događa. Jin se u svom stilu ispružio po podu i prenio pozornost na sebe.

Kratko zadržavanje dok se Jin ne odmori, ustajanje, odlazak i oproštajni klik za vječnost ili nešto malo manje pretenciozno...

Rok bajanja

Registrirali smo auto. Razgovor sa zaposlenikom, i tu bivšim učenikom, nisam ga prepoznao kad se javio, fizički je izgledao potpuno drukčije od onog tog imena, kojega pamtim, tek su osmijesi nezaboravni i teško ih je pomiješati. Uživa ugled u radnoj sredini, za vrijeme kratkog razgovora dva put bi kolege stali na pristojnoj distanci čekajući da ih primijeti i onda na njegov poziv pitali za savjet.

Bio je iz razdoblja dok sam još radio i u prvoj gradskoj gimnaziji, koju su osnovali još Isusovci, u svečanoj dvorani se šepuri povijesno raspelo, gimnaziji koju karakterizira i vrlo česta pojava da roditelji upisuju svoju djecu, jer je eto neka obiteljska tradicija završiti tu školu i to je za ovaj grad neka vrsta familijarnog prestiža.

Nisam ga pitao, ali pretpostavljam da je i gospodin s tehničkog na taj način upisan u školu, koja ga i nije previše zanimala, te je imao problema u njoj, čak je jednom i pao razred, i to je nekad bilo moguće. Danas on na neki način brani tu školu, prema kojoj se ja pak s odmakom jako kritički odnosim.

Hvali i mene kao izuzetnog profesora, mada ja nikad do sebe nisam držao kao npr. predavača gramatike njemačkog jezika, dok sam se smatrao izuzetnim razrednikom, to mi potvrđuju bivši učenici, njemu razrednik nisam bio.

Od početka nisam razumio pojavu spomenutu u uvodu, dok se šablonski nije počelo ponavljati, ta jedna vrsta u literaturi dobro opisanog stockholmskog sindroma. Shvatio sam da se radi o tipičnoj ljudskoj racionalizaciji, treba se uvjeriti da si si svojevoljno odabrao i uživao čak, u nametnutom ti trpljenju, inače kako bi sam sebi objasnio te u vjetar bačene godine.

Njegova priča je za razliku od mnogih drugih sretno završila, vjerojatno i zato što je i imao dvije izvrsne razrednice, koje su ga razumjele i prihvatile onakvog kakav jest, tu nastaje ona poznata greška kad pojedince poistovjećuješ i identificiraš s kolektivom.

Kod mene je i to drukčije, nisam nikad previše cijenio ni gimnaziju koju sam završio, jedino je lijepo ime nosila "Ivan Goran Kovačić", ni to nisu znali sačuvati, sad se zove "Nordbat1" ili tako nekako blesavo, imao sam dvije dobre profesorice i jednog osrednjeg profesora, ostale sam uglavnom zaboravio, osim onog iz matematike, koji se navodno u ratu iskazao kao četnik.

Nešto više od godinu dana provedenog u vojsci je apsolutno najgore protraćeno vrijeme u mom životu, jedino sam posvojio ono "Prokleti da su vojnici svi, od sada pa do vječnosti!" i u skladu s tim se u daljem životu ponašao. Na fakultetu me zadovoljila obrana diplomskog rada kod divne mentorice prof.dr. Mire Đorđević i predavanja iz Civilizacije tad već penzionirane prof.dr. Emilije Grubačić, osnivačice sarajevske germanistike. Još sam zahvalan metodičarki Ljiljani Masal koja je bila na mojoj strani i lektoru iz DDR-a Ruderu, koji mi je usprkos našim neslaganjima potpisao preporuku za DDR stipendiju. 

Cijeli radni vijek sam radio po svom, zato naravno nikad nije bilo ni primisli o zahtjevu za neko unapređenje od sustava, koji sam sve više, s novim ministrima, prezirao.

Post pisan na mahove, prekidala ga ludnica oko Jinovih šprica, prijateljica traži po Sloveniji, na kraju tamo našli na internetu, no onda problem, šalju samo podobnim ljekarnama, našli jednu, sad ćemo vidjeti koji će biti problemi kod podizanja šprica, baš tamo nemamo vezu.

Možda odemo na put, bili smo optimisti i planirali danas, tko zna da li i sutra, živimo sve troje dan za danom.

Nije ni spomenicima lako, ptičjim diverzantima ništa nije sveto (ako se pitate što mu je to na glavi). Zadnja dva puta kad smo dolazili tamo gdje nekad jako davno nisu postojali pritisci, nije ga bilo, renovirala se gradska knjižnica, a on dobio konačno predah od govana, koja ga od početka prate.