Dekadencija

 Meni osobno kad se spomene riječ dekadencija dolaze pozitivne konotacije, Berlin tridesetih, Cabaret, Fassbinderova Lola, cvjetovi zla, ratni tulumi i tulumi u podzemlju islamske republike...

Primijetio sam zanimljivu pojavu u dekadentnim vremenima, širi se tobožnja zaštita privatnog prostora na uštrb javnog, dok umjetnost cvjeta sve skandaloznija, kao što je u široko kontroliranom i zaštićenom DDR-u bujala golotinja i FKK pokret, ventil slobode se mora naći.

Prva ilustracija je S-Bahn u Berlinu, jedna od špica, dobro popunjeni vlakovi, tražim mjesto za sjesti, jer do Halensee-a je dug put po Ringu (kružna vožnja gradske željeznice u obliku prstena), odjednom gotovo prazan vagon. Crnkinja spava visoko podignutih nogu, očito izbjeglica, po podu razbacane torbe i stvari. Udobno se zavaljujem u dijagonali, zašto se ljudi boje, ona zbilja spava mada izgleda teško moguće u tom položaju, stvari se malo "čuju", ona baš i ne, osim povremenog izdaha. Uvijek se sjetim Diogena, koji je i nuždu obavljao u grmlju javnih trgova, istih onih danas gusto prekrivenih kamerama radi naše sigurnosti.

  Ipak razumljiva mi je nelagoda radnog svijeta, remeti im se komocija uhodanog robovskog radnog tjedna. S druge strane nije mi potpuno jasan sličaj osjećaj kad ulazimo pozvani u privatan prostor na zabavu koja se već razbuktala i zatičemo prizor sličan ovom dolje (generalije poznate blogeru), da je postojala skrivena kamera svi bi se mogli naknadno zabavljati promatrajući svoje zastajkivanje, tko nam je usadio neugodu od nečeg za dobru privatnu žurku sasvim prirodnog?

E ova fotografija niže spada u one nedopuštene, nastala iz želje za provokacijom ciljane bapske publike, no autor je brzo shvatio nedopustivost spontanog čina snimanja i još gore objave, mada nitko od onih koji su je vidjeli nije prepoznao "model", te je autor već pola sata nakon objave fotografiju pobrisao, ali sad nakon toliko godina vidim na web arhivu je ostalo. Fotografija demonstrira moje shvaćanje omiljenog mi školskog modela, izvornog Summerhill-a, te razliku između slobode i razuzdanosti.

U radno vrijeme se svi ponašaju prema izglasanim, prethodno dogovaranim i objašnjenim pravilima, na odmorima svi imaju izbor izaći ili ostati u učionici, brbljati i ponašati se kako žele, sankcionira se prčkanje pod tuđim stvarima, kao i na nastavi nepridržavanje dogovorenog. Zašto je snimanje nedopustivo, zato što se radni prostor, kao npr. i svima razumljivo svlačionice, smatra zaštićenim prostorom. Danas sam se ipak usudio objaviti sliku, jer ni ta učionica više ne postoji, a ni osobe na slici se vjerojatno ne bi prepoznale, kao što ne bih ni ja da slučajno, neuobičajeno za mene, fotografiju nisam naslovio imenom.

Zanimljivo da će se ipak najspornijim pokazati po meni ni po čemu sporna zadnja fotografija snimljena na neosporno po svim mjerilima javnom prostoru, zašto, pojma, slijedeći svoje definicije, nemam. Možete mi po želji objasniti u komentarima, kao što ja vama u komentarima mogu pokušati objasniti zašto naslov posta ne smatram potpuno promašenim :P

Moje pjesme ili moji snovi

Smatram da dobar dio ljudi unutar jednog proživi više različitih života, ne mora biti podijeljena osoba poput Dr. Jekylla i Mr. Hyde-a

Boravili smo 1999. u glavnom gragu Italije pod motom "Vidi Rim pa umri", definitivno sam se osjećao loše i izgubljeno, par dana prije puta umro je prvi hrvatski predsjednik, kojem je isto jedno od zadnjih putovanja bilo u vječni grad, ništa se svejedno naročito u društvu nije mijenjalo. Ja sam na internetu tražio podatke o grobljima za strance u Rimu i Berlinu, toliko o atmosferi. Učvrstio sam u sebi umjesto odlaska ideju o unutarnjem egzilu, odnosno pisanju isključivo, a upotrebi na nastavi uglavnom njemačkog jezika i toga sam se pridržavao, postao sam vrlo aktivan član jedne njemačke zajednice i stvarao uglavnom poeziju, najbolja pjesnikinja tamo me pratila, jako cijenila i podsticala, nažalost zajednicu si mogao za razliku od bloga pratiti samo ako si ulogiran, tako da kad je preko noći ugašena, ugašeno je i svo to stvaralaštvo.

Igrom slučaja našao sam tri stvari isprintane, tako da se ne može reći da je to jedna od stvari koje sam si umislio, a nikad nije postojala.

Ovdje vidite moje ondašnje predstavljanje, moto "Ili čovjek ili svinja", bilo je to vrijeme kad su se ljudi razgolićavali kao svinje ili kafkijanska gamad, antiautoritaran, tolerantan, pouzdan, baš onoliko tolerantan nisam nakon protoka svog tog vremena ostao, volim umjetnost, književnost, filozofiju, Berlin, Hamburg (skraćenica ha,ha, zadnje ljeto prije virtualne zajednice sam proveo na seminaru u toj luci), prijateljice...

Tipovi ljudi kakve ne podnosim nisu dostojni ni mog prijevoda.

Rijetko kad sam se toliko obradovao kao kad sam našao isprintanu prašnjavu pjesmu o Barbari, naime većinu pjesama sam isprintao, namjeravao samo objaviti samoizdat u negdje pedesetak primjeraka i  onda mi se dogodio veliki financijski gubitak, seljenje i gubitak tih papira, navikao sam na gubitke u životu, jedino za ovu pjesmu mi je bilo jako žao, jer sam se potrudio, jedna od rijetkih mojih pjesama pravilne forme, istinita, odsjećana, besmisleni Barbarin nestanak je učvrstio u meni sad potpuno definirani antimilitarizam. U trenu mi se stvorila izvrsna rima "tragische Sentenz" (tragična sentenca) s Barbarinim prezimenom. Inače s Barbarom je poginuo i moj srednjoškolski Vareš, koji ionako nakon rata nije bio ni nalik onom ranijem multikuluralnom gradu.

Barbara koja je poput mene prezirala sve države i nacije jepoginula u Sarajevu sjedeći na klupi uz svog dečka, čekajući na znak da uđu za zadnji autobus za izvlačenje iz opkoljenog grada Slovenaca i Židova, nisam siguran, vjerojatno ni ona nije bila, nikom do tada to nije bilo važno, mislim da je bila oboje. Kažu da granata i nije eksplodirala toliko blizu, samo jedan nesretni geler je doletio i usmrtio je, zaprepaštenom dečku nije bilo ništa, barem sam takvu priču ja čuo.

Druga pjesma nije u rimi, i ona je "autentična", o njoj neću ništa, samo ću je nehajno prevesti :D

Taštine

sretnem starog prijatelja

on je pjesnik i živi od toga

smije se, je li istina da tvoje pjesme

čitaju djeca na internetu?

jednom mi je njegova žena rekla,

imala je tad 17 godina

pišeš 1000 puta bolje od njega

on je pokvarena svinja

i piše kao pokvarene svinje

ali postoji toliko glupih guski

svuda po svijetu.

kažem mu:

ti si najbolji...

uvijek si bio najbolji...

ja se samo igram na mreži...

smije se ponosno, plaća mi

pivicu i govori:

ajmo pričati

o dobrim starim vremenima!

Goodbye pirati!

Užasava koliko su ljudi podložni manipulacijama. Najvažnije je ponosno istaknuti, imati svoj vlastiti stav, pogotovo o stvarima za koje su "zdravorazumski" potpuno sigurni da je ispravan, tu teško trpe pogovor, ne pitajući se jesu li možda perfidno izmanipulirani, kao npr. s aktualnom kulturnom aferom.

Najbolje sam to osjetio za vrijeme jedinog aktivnog bavljenja politikom, kratkim eksperimentom s Piratskom strankom, strankom mladih ljudi, koja je bila daleko ispred svog vremena i predvidjela katastrofu kojoj kao društvo srljamo i upozorilo na mogućnosti masovne manipulacije razvojem tehnologije.

Javnost, a i vladajuće elite je šokirao nagli uspon mlade stranke koja je postavljala do tad nepoznata pitanja i ukazivala na moguće probleme, kako svima osigurati istu brzinu interneta i spriječiti moguće manipulacije skupog naplaćivanja iste kao luksuza, zašto ne "roaming", kad je to tehnički tako lako moguće napraviti, kako osigurati tehnološki tako lako moguću dostupnost informacija za sve, kako spriječiti zadiranje države u privatne podatke pojedinaca, zdravstvene podatke, kontrolu privatnog dopisivanja npr. preko lako ubacivih virusa na kanale kojima se mladi masovno služe...

Berlinski pirati su postigli nevjerojatan uspjeh na prvim lokalnim izborima na kojima su se pojavili, nisu imali dovoljno članova za popuniti mjesta u svim odborima koje su osvojili, na malom ali važnom Islandu su pobijedili na izborima, i u Pragu su kratko vrijeme imali gradonačelnika, s kojim je moj prijatelj znao predvečer popiti pivo ispred uličnog kioska, šefica piratske internacionale Ruskinja Lola Voronina preselila je u Prag i danas ima češko državljanstvo...

Ipak Imperija se brzo snašla i uzvratila udarac. Kontrolirajući medije sve naše ideje je izokrenula u svoje suprotnosti, prividno ih prihvaćajući, što im nije bilo previše teško, jer je masovnošću mnoštvo lako potkupljivih likova, a i prirodnih budala ušlo u pokret. Od samog početka postojala je i jedna stvarna podjela u pokretu, nju je trebalo samo produbiti, između techno freakova, programera i kompjutorskih zanesenjaka, koje je društveni angažman samo marginalno zanimao i zalagali su se za što je moguće veću neutralnost oko svih pitanja osim internetskih sloboda i nas drugih koji smo smišljali modele usavršene, neki su to zvali likvidne demokracije, izravno internetsko glasovanje s tim da za neka područja, kao npr. gospodarstvo možeš dati punomoć nekome u koga vjeruješ da slično razmišlja poput tebe, a stručniji je u toj problematici.

Kako su mediji sve izokrenuli? Zahtjev za zaštitu privatnosti (osobnih podataka pojedinaca) su preokrenuli u dvostruku kampanju, kampanju protiv zabrane privatnog fotografiranja javnih prostora na kojima se kreću ljudi, te istovremeno masovno uvođenje kamera na javne prostore i prometala, pod kontrolom za to ovlaštenih ljudi. Kad su vidjeli kako je to lako prošlo, trebalo je smisliti na početku samo takve stupidarije, kao da one služe većoj sigurnosti djece i zaštiti mladih od dealera droge, i "javnost" je sve popušila.

Začudo jedina piratska zastupnica u europskom parlamentu je uspjela amandmanom spriječiti zabranu svakog pa i obiteljskog fotografiranja u širem krugu oko turističkih znamenitosti i povijesnih građevina (ionako se mogu kupiti kvalitetne fotografije koje rade ovlašteni profesionalci, tako su pokušali prodati priču), a da bi se pokazala tolerancija vladajućih garnitura, prihvaćeni su neki prijedlozi lokalnih pirata, za koje se s pravom pretpostavljalo da mogu dobro poslužiti za podsmijeh "javnosti" prema tim čudacima i otkačenjacima (u Berlinu i dan danas u zgradi gradskog parlamenta imate i unisex toalete).

p.s.

Eto, da ona blog platforma nije tako jadno i besramno propala, ne bi bile preko druge https://webarchive.org spašene neke uništene fotografije (otkako je onaj blog ugašen nema više dosadnog ometanja pregledanja arhive od strane Nove TV), a ne bih vam ni ja bio naporan s ovim atipičnim za mene, politučkim postom.

Smrdljive bosanske djevojke

Smrdljivi kapitalizam, kako vele još od Thomasa Manna, najmanje moguće zlo, svaki dan na svakoj razini proizvodi nove užase. Na našoj blogerskoj mikro razini prvi veliki potres se dogodio u razdoblju uglavnom od 2008-2011, kad su globalni igrači, sve redom su ih reklamirali do samog kraja admini s blog.hr, image shack (imiđ drek), tiny pick i još jedno veće i ponajveće govno, ne mogu se sjetiti kako se zovu, su  ucijenili korisnike svojih "besplatnih" usluga, ili platite ili ćemo uništiti sav vaš trud prethodnih godina i to su napravili, banda s blog.hr nije ni trepnula, reklama ta ove globalne zločince krasila je njihov blog editor do zadnjih dana. E sinoć sam shvatio da nije gotovo kad banda kaže da je gotovo, sinoć sam posrednim putem preko web arhiva kao početka izvukao dosta fotografija iz tog razdoblja, danas ću objaviti par iz tad meni omiljene berlinske galerije, ukrao sam od image dreck lopova svoje fotografije, u skladu sa svojom piratskom prošlošću i čašću.

Bosna se na svojoj koži uvjerila kako zapadna kršćanska solidarnost funkcionira, srećšom Zapad ima i veliku umjetničku tradiciju koja razotkriva svo to licemjerstvo, nije dovpljno žrtvu praktično zbrisati s lica zemlje, treba je i poniziti.

Uzalud je taj umjetnički vrisak, javnost se ne oblikuje u muzejima, muzeje pohodi osvještena manjina, koja je i sama u bliskim kontaktima osjetila da se njuška njen smrad.

Svijet koji ućiva u peikazu svoje destrukcije.

Nastavlja se, kao što Toma piva:

Priznanje, Auschwitz i prosvjedi 2012.

Poznat je moj stav prema državama i realiziranim društvenim sustavima, niti jedan posebno ne poštujem, kao ni priznanja organizacija i države, naravno radujem se kad ih dobije netko tko mi je blizak i misli da je to zaslužio.

Fotografija je iz 2012, ja sam razrednik, ravnatelj predaje nagradu mojoj učenici kao najboljoj, fotografiju nisam kvario obradom, jer ju je snimila djevojkina mama, vrsna fotografkinja, iako su je ometali zvanični fotografi, preko kojih se morala dovijati, a naravno, bolja je.

Sinoć kasno nakon Jinove injekcije, sasvim slučajno sam otkrio način kako najefikasnije češljati fotografije, posebno iz onih godina kad su blogovi poharani, najviše su me razveselile neke koje sam zauvijek otpisao. 

Destinacije za maturalac su bila Aušvic (Auschwitz) i Krakow (Krakau), rezultat kompromisa, jer razrednik nije želio Prag, grad inače jako mu drag, no ne za opijanja sa zlatnom mladeži, da ne bi djeca bila zakinuta za željenu Češku, prvo noćenje je bilo u Brnu.

U Krakowu smo noćili u židovskoj četvrti zgodnoj za učenički provod, sve smješteno na jednom trgu, a Auschwitz bi zaslužio poseban post, no ne vjerujem da postoji preveliko zanimanje, posebno sad kad Izrael vodi zločinačka vlada, a njihove protivnike islamski zločinci, a obje strane podržavaju moćni nasilnici.

U Zagrebu sam jedan od predvodnika prosvjeda, sve dokumentira fotografijama bloger Alexxl, na sindikalnim izborima nakon prosvjeda sam na opće iznenađenje izabran s glasom prednosti za jednu od čelnih funkcija, nekoliko puta se brojalo, navečer je zbog proceduralne greške izbor poništen, preko noći je kako se saznalo cijela jedna županija promijenila mišljenje, a i ja sam izvukao pouke.

Produžili smo i čim smo stigli u Virovitici, mladi te godine rođeni revolucionar je u prvoj šetnji demonstrirao što misli o proteklim događanjima.

Zaslužio je na kraju godine usprkos neslaganju vodstva sindikata odlazak na sindikalni skup u Vodice na kraju te burne godine.