Kratak uvod u submisivnost kao dio artističke igre

 Cijeli radni vijek sam bazirao nastavu na komunikaciji i dijalogu, koji se realiziraju pristojnom razmjenom argumeneta i u slučajevima neslaganja. Dolazilo bi i do situacija kad bi prisutni konstatirali da su stvari potpuno jasne i da nema potrebe za produbljenjem teme, tad bi ja zakuhavao branjenjem neobranjivog.

 Već sam na blogu napisao da su učenici prvog srednje nakon završetka prve nastavne cjeline pisali sastav na temu "Was ist die Liebe?" (što je ljubav) i da se očito nije baš prepisivalo, jer sve te godine nisu nastala dva identična sastava.

Zgodna uvodna fotografija kao uvod u temu ljubav, prethodio joj je poljubac usne-usbe da ne bi bilo zabune o čemu se radu. Ako gledamo u kategorijama submisivnost-dominacija dama koju vidimo je svakako bliža prvoj, odnosno nama koji smo vidjeli drugu ženu, radi se dakle o dvije dame, jasno je da ta druga ostavlja dominantan dojam. Snimljeno je u Berlinu, koji mjesec prije slično sam gledao u Ljubljani.

Fluidne to znaju biti kategorije, u seksu je je plemić Leopold von Sacher-Masoch izborio legitimnost za dobrovoljnu podređenost ili mazohizam, s druge strane Marina Abramović je potpunom submisivnošću u najpoznatijem perfomansu (ležala je pasivno satima dok su posjetitelji smjeli raditi što god su željeli, prvo su joj izrezali škarama odjeću), imam osjećaj da je cijelo vrijeme dominirala prostorom, gledao sam u muzeju Hamburder Bahnhof u Berlinu snimku, postojalo je više snimaka na Youtube, ne znam postoje li još, okovna su zamjenila tjelesna vremena, drugu priču sam namjeravao ispričati, pa Marinu nisam pripremio, sad imamo što imamo, htio sam napraviti i paralelu s pričom o lovcima i lovinama, po običaju sam izgubio nit pa ću za kraj ostaviti samo ilustraciju neizvedene poante.

Berlin i njegov kaotični red

 Imam čudan dojam da je Berlin još najbolje funkcionirao u godinama nakon pripajanja DDR matici zemlji. 1995. sam izašao iz vlaka na kolodvoru Zoo u gradu koji je cijeli bio veliko gradilište. Na svakom koraku, posebno u bivšem istočnom dijelu grada, se rušilo i gradilo. Znao sam da me smještaj čeka u hotelu Goethe instituta u Maiannenstr. na Kreuzbergu, u blizini poznatog istoimenog trga Mariannenplatz, ali nisam imao precizne upute kako do odredišta doći, svakodnevno su zatvarene poneke linije podzemne i gradske željeznice, taksi prijevoz za mene samog nije bila opcija. U svakom slučaju sam došavši ranije odlučio pruje odredišta najprije posjetiti mi dobro poznati centar bivše DDR Alexanderplatz i pojesti kod uličnih prodavača jeftinu pečenu kobasicu u pecivu, jedan od zaštitnih znakova trga. Dolazio sam iz zemlje poharane ratom, a ovdje je sve bilo razrušeno i strašna buka je dopirala iz svakog kutka i prije nego što sam došao na međunarodni seminar posvećen svjetskim glazbenim kulturama, ja sam najavio predavanje o riječkoj rock sceni u ratnim uvjetima, Oliver Travaš koji je izdavao fanzin, opskrbio me glazbenim kazetama za reprezentaciju, poznavali smo se preko ratne razmjene učenika gradova prijatelja Rijeke i Neussa.

Primili su me nakon provjere dokumenata i konzultacija noć prije, iako sam ja samo zamolio ostaviti prtljagu, hotel je bio lijep, okružen zelenilom i pomislio sam da ću se lijepo sit naspavati.

Još prije osam me probudila buka s obližnjeg gradilišta, cijene zemljišta su se vinule u nebo, sekunde su bile skupe i uvjerio sam se, svugdje se udarnički radilo, a i grad je djelovao užurbanije nego inače (slike su iz kasnijeg razdoblja, tad se još nije blogalo :D)

Najmoćnije svjetske kompanije i najrazvikaniji arhitekti u se borili za prestiž, Sony i Mrcedes centri, Deutsche Bank...Ipak grad je besprijekorno funkcionirao, prekid podzemne željeznice, već spremni čekaju autobusi, stiže se na cilj na i prije vremena. Zadivljujuće informiranje za goste grada, besplatne brošure o događanjima u gradu na svakom koraku, od kioska do stolića pred sanitarnim prostorima, još nije vrijeme interneta, alternativni kulturni centri, barovi, jazz klubovi i sex klubovi od već staromofne Beate Uhse do kabina s jeftinim streapteasom u kabinama unutar centara "uživo, tik uz tebe". Bulevaski tisak sa skandaloznim naslovnicama, bit će skoro propast svijeta, rasplesane ulice uz bušilice u pozadini. Džungla u centru grada, prve pojave divljih svinja. Za sparnih dana miris mokraće iza bujne vegetacije, nabavljam besplatne i jeftine razglednice, dosta je i karikatura na račun toaletne nekulture.

Dio štampe piše o kriminalnoj Treuhand pretvorbi i uništenju ili jeftinoj rasprodaji DDR firmi, drugi  popularniji upozorava na pojavu rastućrg broja drkadćoja u gradskoj željeznici u večernjim i noćnim satima. Metropola šarenila i ipak kontroliranog kaosa.

Berlin se  sad uredio, zelene površine su uglavnom kultivirane, na pravilnim razmacima su zabetonirane površine i izgrađeni skupi i moderni javni sanitariji na kovanice. Sva prometala su jednoobrazno obojana u žuto i u njih ugrađene kamere, kao i na sve kolodvore. 

Zanimljivo da se teror raširio nakon uvođenja sveobuhvatnih sigurnosnih mjera i ulice su sve nesigurnije. Što su češće racije na poznatim mjestima ulične prostitucije ona je žilavija na tragovima Christiane F.

Berlinu nijedna vlast niti politika ne mogu nauditi, grad je živo tkivo koje bilježi stalni porast stanovništva i sve je veći od Hrvatske, kakve god podatke hrvatske i balkanske wikipedije iznosile. 

Meni ipak ostao u pamćenju kao draži onaj kaotični Berlin u kojem su npr. oko Alexanderplatza kamprali pankerice i pankeri s psima, ja sam se, vjerovali ili ne, osjećao sigurnije, a kao da je bilo manje manijaka po parkovima i uz sad obilježene šumske staze.  Možda ni to nije do Berlina, možda je samo cijeli svijet poludio.

Ako me ne bude

Znam da je Bregović volio "krasti" balade, ni ova mi baš ne sliči njegovom senzibilitetu proračunatog poslovnog glazbenika, ali mi, doduše u verziji Zorana Predina i Matije Dedića, izuzetno liježe, "Bijelo dugme" nikad nisam naročito volio.

U stvari pjesma mi se nametnula za post koji sam namjeravao napisati jučer, nakon što sam imao gadne probleme s očima. Bili smo u nabavkama autom, jer sutra je nedjelja, Jin je jako dahtao i malo smo pretjerali junačenjem s otvorenim prozorom, a ispostavilo se da sam spakirao još jedne naočale za vid umjesto sunčanih, koje očima pružaju bar prividnu zaštitu.

Kad smo stigli doma katastrofa, nije zaslijepljenost od sunca što mi se znalo događati, ne, vidim uobičajeno konture, ali bez oštrine, na tv ne vidum čitati titlove, na portalima vidim samo velike naslove, napamet se ulogiram u blog, slova mi isjeckanja prazninama, sjetim se legende o našoj Dinaji, da je naprasno prestala postati, jer je izdao vid, imam post u glavi, nisam sposoban pisati.

Guglam oftamologija Virovitica, nekako uspijevam skužiti da su zajedno s ginekologijom i još nečim, moš misliti ako mi bude potrebna pomoć, u Rijeci odlično funkcionira hitna jbga.

U goste nam je došla prijateljica, zasvrbilo me jedno oko, pali se lampica, možda ipak upala, ostati cool, sačekati, ionako je vikend, ništa se ne može napraviti. Prijateljica spominje prezimenom tog nekog njihovog privatnika, muka mi od države privatnika, pa SAD i njihovo zdravstvo nikad nisu bili naš izbor, odnosno kad su to odjednom postali?
Nakon odlaska prijateljice kao da je ipak išlo nešto na bolje, shvaćam da ne mogu pisati temu o kojoj moram u hodu razmišljati, biram šah, jednostavna priča i jednostavno naći fotke.

Znači, ako me par dana ne bude na blogu, a nisam na putu, ili je crklo računalo, to je bilo prvi put kod naše drage već spomenute, ili je nešto u uvodu spomenuto, što zaudara na katastrofu.

Danas je već nešto bolje, ipak napamet biram fotografiju, gle slučaja, jučer sam, mislim u komentaru kod Livie ili možda čak Regine, spomenuo djevojku s balkona iz vijetnamskog trgovačkog centra u Berlinu, koja me pokušala dozvati, to je ta ;):

O šahu i još ponečemu

 Djeca osim škole moraju imati još poneku zanimaciju. Škola stvara korisne članove društva, poslušne robove sustava, e da bi robovi ipak nekako funkcionirali moraju imati ispušni ventil, u dječjoj dobi to nazivaju vanškolskim aktivnostima. Već po visini, tjelesnoj građi pa i spolu biraju se košarka, borilačke vještine, ritmika ili masovni popularni sportovi. Postoje ipak i nespretnija ili boležljivija djeca, koja uglavnom otpadaju u prirodnoj selekciji, a samopotvrđivanje je nužno, svi su uglavnom s nekom svrhom tu. Meni se eto potrefio šah, tatin prijatelj je bio šahist, šahovski klub je bio blizu, igra se brzo naučila, a i napredak je bio jako brz. Postao sam najbolji pionir u klubu, među pet najboljih u BiH te su me vozili po natjecanjima, a i kao jednog od najmlađih, na simultanku protiv bivšeg prvaka svijeta Tigrana Petrosjana. Na nagovor tadašnjeg trenera koji je sjedio uz mene, odbio sam ponudu remija i izgubio. Uvijek su više vjerovali u mene nego9 ja sam u sebe.

Igrao sam za relativno jak klub, relativno, jer Sarajevo je imalo dva prvoligaša, njihove pionire su trenirali velemajstori i međunarodni majstori, nas iz provincije prvokategornici, u najboljem slučaju majstorski kandidati, kao Jašarevića iz Tuzle. Nas dvojica smo se uz Sarajlije Predraga Nikolića, kasnije jednog od najjačih igrača u povijesti ovih prostora i Kukića, izdvojili na vrhu tog za moju šahovsku budućnost ključnog prvenstva, iza nas su otpali budući velemajstori Bistrić i najmlađi Draško. Nikoliću, koji je slovio kao neprikosnoven, je Kukić uzeo remi, ja igram bijelim figurama protiv njega, i u slučaju eventualne pobjede, ja sam na vrhu s velikim izgledima za nevjerojatan trijumf i šampionsku titulu. Trener se ne želi miješati koju ću strategiju u odlučujućoj partiji odabrati, ja kontra svom do tad uspješnom opreznom stilu srljam u napad i u petnaestak poteza sam u izgubljenoj poziciji, kao što je moj trener rekao, oni su sa svojom šahovskom školom drugi planet za nas, naš je maksimum titula majstorskog kandidata, njihova vekemojstora.

Predrag Nikolić me redovito pobjeđivao i ja sam za razliku od upornog Bistrića i talentiranog Dtaška odustao od turnirskog šaha, nikad nisam znao gubiti. Nastavio sam nastupati za tim, po istom modelu sam se povratkom u Hrvatsku registrirao i nastavio igratu za šahovski klub Krk. U Varešu sam jedno vrijeme vodio i šahovsku školu. Međutim to nije bilo vrijeme za trenere poput mene, u trendu Jutte Müller, drill, strogoća, potpuna posvećenost i bespogovorna poslušnost, skoro sve sušta suprotnost mojoj pedagogiji, svejedno je bilo i uspjeha.

Moj šahovski profil

Za üah mi je u krajnjoj instanci nedostajalo "Sitzfleisch"-a, discipline sjedenja za šahovskom pločom, trebao mi je jači intelektualni izazov, logičan odabir za pokušaj obnove ruševina vlastite osobnosti su bili Heinrich Böll i Trümmerliteratur...

Petak trinaesti

Nastavilo se, kod nas kad krene, krene. Danas je izgledalo da sam ostao i bez računala, dobar dio dana sam i bio. Istovremeno briga oko Jina, mislim lako za računalo i sve, dva dana druženja te put poslije je bio velik zalogaj za sve. Kad sam konačno uspio unormaliti računalo, izgubio se miš na ekranu, prije je malo ludovao, bio sam siguran da sam opet popušio grdog virusa, baš sam nedavno čitao da ih je lakše zaraditi na youtube kanalima nego na pornjavi, a došlo vrijeme da se više boravi na glazbenim kanalima.

A ništa, nema druge nego upotrijebiti "Joker zovi". Gledam koga imam, vidim par informatičara, ali niš koristi od njih, već sam se nekoliko puta u praksi pokazao kao jači od njih. Zovem kolegu i prijatelja fizičara, kojeg mnogi kažu da je jako teško razumijeti, meni je uvijek savršeno jasan. U vožnji je, ali zna slušati, da potvrđujem, nemam klasičnog miša, laptop je to, e to mi nisi rekao, onda si prčkajući po tipkovnici isključio pokazivač, ne znam ti napamet softversko rješenje preko tipkovnice, svrati do moje kancelarije, imam ja hrpu miševa viška. Nisam u Rijeci jbga, pa kupi žičanog Kineza, imaš po trgovačkim centrima, ne bi smjeli biti skupi, ili žičan ili živčan, nemaš izbora. Hej, čovjek u vožnji razmišlja presloži i onda kažu ne zna objasniti, pa ovakve stvari ni ja ne bih na svom terenu bolje razložio u sličnoj situaciji. 

Virovitica ima Offertissimu, svakako sam mislio po pasje vrećice za izmet, naravno miša imaju, nešto ispod 4 eurića, može. Optički miš, malo mi i prebrz, ali da se to riješiti, naravno da je to bilo u pitanju. Računalo radi, jasno da će sad problemi izbiti negdje drugdje.

Često se sjetim Reinhoferovog:"Kakva divota uživati u svim blagodatima truleži, to zna samo onaj koji se raspada." Tako su ranjivi ti naši divni mikrosvjetovi. Tutnji mi kroz sumrak:"A ja idem dalje u svoj nespokoj..."

Riknuo je i fotić, objektiv se više ne vraća u kućište ni kad se baterije povade, oke, arhive itekako aktualne ima i previše, zanimljivog svijeta sve manje.

Još je solidno i post ispao, to slaganje krhotina na hrpu...