Pavijani s kolodvora Zoo

Šest godina nakon ujedinjenja Njemačke dobio sam stipendiju Goethe instituta za Berlin i vlakom doputovao na kolodvor Zoo, kolodvor iz knjige naše mladosti "Wir Kinder vom Bahnhof Zoo" ("Mi djeca s kolodvora Zoo") Davno prije sam odlučio, da će mi prva stvar, kad jednom stignem u zapadni Berlin biti popiti pivo na tom kolodvoru pa sam se odmah čim sam stigao, nakon što sam ruksak spremio u jedan od brojnih prtljažnih pretinaca, uputio u prostrani market unutar njega.

Inače kao što sam već pisao na blogu, bio sam višekratni DDR stipendist, stipendije za Zapadnu Njemačku su uglavnom dobivali najbolji studenti na osnovu ocjena, meni je to bilo nedostižno, a za DDR stipendije bila je važna preporuka njihovih lektora. Jednom sam se za stipendije uspio nakon provjera ukrcati na vlak i jednodnevni izlet u Berlin, baš preko kolodvora Zoo, ali eto, granična policija je procijenila da je Ukrajinac iz naše grupe pijan i da ne može takav na Zapad, netko iz grupe je do povratka grupe ostati s njim u Istočnom Berlinu i ja sam se dobrovoljno javio i ostao bez kolodvora Zoo. Bila je to pak godina kad je Danijel ostvario povijesni uspjeh za Jugoslaviju na natjecanju za pjesmu Eurovizije s pjesmom "Džuli", ta je pjesma bila najpopularnija pjesma te godine u DDR-u i mi smo vrijeme do povratka za naš Greifswald proveli u baru nasuprot ambasade tadašnjeg SSSR-a ispred koje su šetali naoružani vojnici.

Vratimo se na 1995, u marketu na kolodvoru opet nevjerojatan susret, već sam se s nekoliko limenki mutnog plavog Paulanera uputio prema blagajni kad sam osjetio pogled zadržan na sebi, hitro se okrenuo i imam što vidjeti, zgodna djevojka, koju je to naglo okretanje očito iznenadilo, čak i malo izgleda i prestrašilo, skrenula je pogled i hitro, na tečnom njemačkom rekla prijateljici:"Idemo brzo, objasnit ću ti." Ja sam na sebi imao reklamnu majicu slovenskog piva "Zlatorog", ona na sebi majicu s natpisom na ćirilici "Jedina prava, demokratska partija Srbije", negdje daleko je tutnjao rat, o rock glazbi u Rijeci u ratno vrijeme sam ja držao tamo kasnije zapaženo predavanje predzadnjeg dana seminara, i o tome sam pisao na blogu. Ništa mi pak nije moglo taj dan pokvariti, popio sam s guštom svoje piće gledajući i slušajući ples i glazbu, perfomans neke afričke mlade grupe nasred velikog kolodvora.

Dosta nakon tih povijesnih godina na moju žalost kao i sve, i moj omiljeni kompleks zgrada "Zentrum am Zoo" je renoviran i pretvoren u veliki trgovački centar "Bikini". Svako zlo ima i svoje dobro, tako s kata u centru imaš besplatan pogled na pavijane i njihove nastambe, unutar inače velikog i skupog zološkog vrta po kojem je i kolodvor dobio ime, a u sklopu centra se nalazi i hotel na čijem vrhu je terasa s najboljom osmatračnicom, tkz. "Monkey Bar".

U skladu s vremenom, skrenut je pogled s nesretne djece, koje doduše naravno još ima, na mnogo atraktivnije i privlačnije pavijane.

Tri bijenala

 Namjera ovog posta je čitateljima kratko iz osobne perspektive predstaviti vam tri autoru ovog posta  najzanimljivija europska bijenala suvremene umjetnosti. Kao što je blogerima koji me prate barem dva desetljeća poznato, u svim europskim prijestolnicama koje smo obišli obilazili smo muzeje moderne i suvremene umjetnosti, život je prekratak, a umjetnost bezgranično široka da bi se svaštarilo. Naravno klasika je temelj svega, dio opće kultura koji treba savladati, i dokaz, ako povijest tumačimo kao proces stalnog razvoja i napretka, da umjetnost nema povijest, jer sve najkvalitetnije već je stvoreno. Ipak moderna umjetnost počev od dvadesetog stoljeća drznula se pomicati granice i po Europi se afirmiralo više periodičnih manifestacija obično u formi bijenala (Bienalle), koje prikazuju najnovija dostignuća na tom području.

Počet ću naravno od naših i bijenala industrijske umjetnosti u Labinu. S umjetničkim direktorom Damirom Stojnićem, sveučilišnim profesorom, sam u stalnom FB kontaktu, on me pronašao nakon što mu je poznati kustos i moj prijatelj Branko Cerovac skrenuo pozornost na moj post na blogu o posjetu ekipe u dva auta toj manifestaciji. Zanimljivo je da su tamo izložbeni prostori na više lokacija, između ostalog u bivšem rudniku i volonteri ih dolaze otključati na poziv mobitelom, barem tako je bilo u vrijeme mog posjeta. U svijetu je dovoljno reći da imaju i Josepha Beuysa i znalcima je sve jasno. U rudniku koji je isto izložbeni prostor obavezni su šljemovi (kacige) redom za male glave.

Drugi bijenale na koji vam želim skrenuti pozornost je Bienalle Venezia. Na tom bijenalu sam više puta bio, pisao na pokojnom blogu srećom prisutnom na svjetskom internet arhivu, prikazao najzanimljivije izloške i što je najvažnije muving, to mislim nema nigdje, opuštena atmosfera među posjetiteljima iz cijelog svijeta, hoddočasnicima suvremene umjetnosti, prostor je ogroman, raspršen i nije se lako snaći, razmišljao sam o ponudi pomoći ovoj zbunjenoj majci i kćeri, meni ipak nije bilo prvi put.

Treća manifestacija koju želim predstaviti je Documenta Kassel. Te godine kad smo mi bili je bio predstavljen projekt "Kolodvori kao mjesto susreta", odnosno nešto u tom smislu. I Kassel je živio kao mjesto susreta vodećih svjetskih umjetnika, svuda su bile primjetne umjetničke instalacije i skulpture na otvorenom. Mi smo odlučili spavati na kolodvoru u vrećama, ruksake smo nekako utrpali u pretince, uz nas ostavili samo torbu s priborom za osobnu higijenu. Cijelu noć je odjekivala glazba i galama iz kolodvorskog diska, svejedno smo dobro spavali. Mene su pažljivo probudila dva policajca:"Dobro jutro! Jeste li dobro spavali? Kreće novi dan, uskoro će prvi vlakovi, morate dalje." Sjeli smo na kolodvorsku klupu, rutinski razgibavao vrat, pogledao u visinu i imam što vidjeti, instalacija iz ratnog Dubrovnika, potpisan meni do tad slabo poznat Slaven Tolj, kasnije prvi ravnatelj preseljenog muzeja moderne i suvremene umjetnosti u sklopu Art Kvarta Benčić u Rijeci, ravnatelj koji je stvarao čuda u svom mandatu...

Roštilj naš svagdašnji

Prekrasan je sunčan dan jučer bio. Nisam pratio vremensku prognozu pa me iznenadilo kad je drugarica nakon Jinove redovite jutarnje injekcije odmah predložila preseljenje u vrt, pogotovo jer Jin odmah malo odrijema, no od reći nešto pa do akcije zna kod nas potrajati, nikud ne žurimo, pa sam ja čekao da se Jin probudi, dok je drugarica već bila gore. Naime kod nas je sve neuobičajeno pa se tako u vrt penjemo iz hodnika kod glavnog ulaza, koji je isto na katu, brodskim stepenicama.

Kad smo stigli sve sam shvatio, inače otkako sam u mirovini ljenije razmišljam i sporije kopčam, drugarica je već čistila roštilj i primijetila usput da je to kao i samo pečenje uostalom, uobičajeno muški posao, naravno odmah sam se ponudio, ali znalo se tko kod nas bolje peče, naravno samo kad se radi o roštilju, a i da će s prvim dimom moj prijatelj Jin krenuti u bijeg, a ni on ni ja ne volimo sami bježati.

Obavili smo sadržajnu šetnju, prestalo se dimiti i nazirali su se obzori budućeg ručka. Kad sam sjeo prva asocijacija mi je bila:"Qu'ils mangent de la brioche", odnosno "Ako nemaju za kruh, neka jedu kolače.", rečenica koja se pogrešno pripisuje Mariji Antoaneti i bila je dio, kako je objasnio Jean-Jacques Rousseau, dio ratne propagande. Usput već se opet naljutilo na mene par prijatelja, jer sam konstatirao da ipak treba sačekati vidjeti tko je razorio tu djevojačku školu u Iranu, jer u ratovima neprijatelj uvijek ubija djecu, siluje žene i uništava vjerske objekte. Nije fer, kao što nije fer npr. kad domaći dirigirani mediji pripisuju Katarini Peović da su joj draži ajatolasi od ubijene djece, a ona se čujem iz prve ruke, još nije ni oglasila o tom ratnom zločinu, nego je njena stranka ograđujući se od iranskog režima pružila punu podršku iranskom narodu od američko izraelske agresije. 

Lako za to, na mene se ljute i drage poznanice kad ne osjećam sažaljenje za njihovu sudbu kletu, to me više boli, u govnarskim sustavima je sva raja u govnima. Nismo svi mi za baš sve krivi, unutar EU se prije nešto više od deset godina vodila kampanja za "universal basic income" iliti "bezuvjetni temeljni dohodak" i Hrvatska je bila jedna od prvih država koja je skupila dovoljan broj (postotak) potpisa odraslog stanovništva za uvođenje istog u EU, zakazale su neke veće i bogatije zemlje, znam jer sam s Piratskom strankom sudjelovao u kampanji. Naša mikrozajednica koja sad ima dvije mirovine ipak pokušava svakodnevno kolače, prkoseći milijarderskoj bandi koja je preuzela kontrolu nad svijetom i nesmetano divlja, odabrana od većinske rulje ispranih mozgova.

 Jin je ipak s distance, dovoljno udaljen od vatre, čekao da sve bude gotovo, sve češće učimo od njega.

Trebam li naglasiti da je okus bio perfektan, nije bilo ni preslano ni prezačinjeno kao što zna biti kad se kupuje u mesnici.

Sunce je maksimalno iskorišteno, povlači se, a mi se sad spuštamo na rezervne položaje, nakon što se i ohladio i kad smo spremili roštilj. Naravno dolje nas čeka prekjučer ispečen čokoladni kolač, s narančom u receptu je ovaj put još dobio na sočnosti.

Za dva dana valjda mirovina, predosjećam tko će u svijetu biti prve ekonomske žrve ovog rata..

Moć fotografije

Puno je primjera u povijesti kad su fotografije, koje se obično promatraju kao sredstvo za stvaranje uspomena i proizvođenje nostalgije za friziranim i boljim vremenima, jer prošlo je uvijek bilo bolje, te ulični grafiti, izuzetno uspješno uticali na promjenu svijesti širokih slojeva stanovništva. 

Tako je u Berlinu, odmah nakon pada berlinskog zida, simbola podjele Istoka i Zapada, na istočnoj, bivšoj socijalističkoj strani zida, uz rijeku Spree, već godinu nakon ujedinjenja Njemačke, otvorena 1990 East Side Gallery, jedan od simbola novog vremena. Naime dok je Berlin bio podijeljen zidom zapadni dio je bio sav išaran grafitima, dok se istočnoj strani nije moglo priči od bodljikave žice i naoružanih vojnika koji su nadzirali tampon zonu. Netko se dobro dosjetio i pozvani su kao simbol novog "slobodnog" grada umjetnici odslikati istočnu još očuvanu stranu zida, nakon prvog naleta "rušitelja".

Slavu najpopularnijeg i najpoučnijeg grafita ponio je čuveni grafit sa strasnim poljupcem nekadašnjih moćnih šefova država Brežnjeva i Honeckera. Izvorna fotografija je bezazlena, bratski poljubac dviju šefova država nakon potpisivanja ugovora o dodatnom naoružavanju DDR-a, tada socijalističke države i članice istočnog saveza. Umjetnik je temeljnu fotografiju promijenio, drugarski poljubac pretvorio u strasni dvojice starih odraslih muškaraca i u prvom nazivu grafita pisanom na ćirilici, spominje se i smrtonosni poljubac s opisom što je umjetnik želio reći, to svijet je posvojio taj grafit, ostao je u nazivu samo "kiss", a grafit je dobio značenja o kojima umjetnik vjerojatno nije mogao ni sanjati. Grafit je osim mirotvoraca posvojila između ostalih čak i LGBT zajednica, a postao je između ostalog simbol inkluzivnosti grada Berlina.

Bratski poljubac na berlinskom zidu

Druga mnogo moćnija i slavnija fotografija, za koju mnogi tvrde da je čak značajno uticala na brži završetak američkog bombardiranja i kraj vijetnamskog rata pokazuje djevojčicu koja gola panično bježi  od sijanja napalm bombi koje šire smrt, ideju snimatelju je najvjerojatnije dao Munchov "Krik" barem negdje iz podsvijesti, kao što je ova fotografija inspirirala najpoznatijeg svjetskog grafitera nadimkom Banksy, da intervencijom u originalnu fotografiju, doda dodatne konotacije i stvori potpuno novo umjetničko djelo. Mickey i clown su ovdje majstorski (zlo)upotrebljeni za kritiku zapadne civilizacije.

Ništa, od do sad u ovom tekstu predstavljene umjetnosti, u današnje licemjerno, puritansko i patrijahalno vrijeme više praktično moguće,  kršilo bi se mnoštvo zakona i umjetnici opet završavali, ne kao nekad vizionari na lomačama, nego samo u prenapučenim zatvorima. Kršio bi se silan broj zakona, od zakona o autorskim pravima, zaštiti privatnosti, zaštiti djece i maloljetnika do zaštite prava pokojnika i vječnog mira. Mogao bih navesti još niz kaznenih postupanja pri stvaranju umjetničkih djela, koga zanima sjetit će se, sloboda nam je temeljito propisana.

Opet odlazim u za blog neubičajene epske širine, evo kratim, dvije već odabrane fotografije idu ća, završit ću s fotografijom s riječkog prosvjeda krajem prošle godine, samo da se ne stekne dojam da se sve događa u svijetu, ništa kod nas. Prije nego što krenemo na razmišljanje o ovom ipak najuspjelijem i najviše fotografiranom transparentu s prosvjeda, pokušat ću teoretski nabaciti što je bloger ovim postom htio reći.

Umjetnost (posebno grafiti i plakati) mora biti subverzivna, pokušati raditi na promjeni svijesti pojedinca, navesti ga na promišljanje o patologiji i klišeiziranoj, medijski manipuliranoj, slici svakodnevnog života, te potaknuti da uzme stvar u svoje ruke :P

Kod nas je kao samo od sebe razumljivo, propagandno unisono, predstavljeno, uvođenje obaveznog vojnog roka. Čak je s oduševljenjem prihvaćeno i stajalište smrtnih neprijatelja režima, nekih feralovaca, o onima koji se pozivaju na prigovor savjesti kao pičkicama, neki titoisti još uvijek žale za moćnom doktrinom naoružanog naroda.

Ipak i glasovi mirotvornog tabora su postali vidljivi, Igor Bezinović, redatelj jednog od najuspješnijih hrvatskih filmova ikad "Fiume O Morte!" je u govorima na dodjelama brojnih domaćih i stranih priznanja uvijek isticao antimilitarističku poruku svog filma i nagrade posvećivao hrvatskim prigovaračima savjesti. Zadnje je novčanu nagradu grada Rijeke u cjelini donirao za mirovne edukacije. To što je to jedva zabilježeno u kontroliranim medijima i nije toliko važno, i kršćani su počinjali u katakombama. Nije važno ni ono što je trijumfalno zabilježeno da je postotak ročnika prve generacije, koji su odabrali prigovor savjesti jednocifren, to samo znači da su komisije, koje su birale, tko će prvi biti pozvan, traljavo odradile svoj posao, jer očekivao se sjevernokorejski odaziv odlasku u oružane snage i služenja domovini.

Ja osobno, što god mislio o pacifistima, nemojte uobražavati da na osnovu ovog posta znate moj stav, čestitam curama i dečkima na angažmanu i hrabrosti u sudjelovanju na ovakvim marševima, hrabrosti za to u ovakvoj državi itekako treba.

O odlascima i ljubaznosti

 Uspio sam, našao sam način kako zaobići dosadne kolačiće u arhivi ugašenog bloga, nema većeg zadovoljstva nego nadmudriti bandu. Sad sam i zadovoljan jer da nije gašenja bloga bio bih siguran da je jedan od predivnih dizajna mog bloga moje Kristine Bilote Kike nepovratno izgubljen.

https://web.archive.org/web/20231206044028/https://blog.dnevnik.hr/nachtfresser/2016/06/1632026130/poezija-koja-to-nije-s-teletinom-na-pratecoj-slici.html

Jučer sam dugo bio pod dojmom vijesti za koju sam saznao čisto slučajno kako je napustio ovaj svijet veliki riječki profesor i humanist, čiji sam odlazak spomenuo na onom blogu, o tome je na svom FB profilu pisao njegov prijatelj i  kolega umjetnik Damir Stojnić.

Prčkajući po arhivi jučer nestajućeg bloga našao sam i svoj samoslik iz 2022. kad sam i ja bio uvjeren da odlazim. Tad sam pokušao vratiti svoj hakirani i očito za mene zauvijek izgubljen FB profil, tražili su mi selfie, ja sam poslušno poslao tad svježi ovaj i oni su usvrdili da to nisam ja. Sad nešto mislim da su možda i bili u pravu, ne može očito čovjek ništa protiv sigurnosnih službi velikih korporacija, koje činovnički, personalne probleme ostavljaju da se njima bakće AI tehnologija.

Sad mi pada na pamet da osim već spomenute drage mi dizajnerice Kike o gašenju jadne blog platforme vjerojatno nnitko nije obavijestio ni našu možda najproduktivniji književnicu Silviju Šesto, koja ima bogata iskustva sudskih borbi za autorska prava, a i mene je nagovarala da sudski izborim svoje za prijevod "Janka Raščupanka"(Struwwelpeter), bez obzira na izrabljivački sadržaj potpisanog ugovora.  Ona je prije nego što je postala poznata, ušla u lektira i osnovala svoju izdavačku kuću pisala kao blogerica Lajava kuja- Skaska. Opet digresija od nevesele teme kojom sam počeo, ali to sam ja. Volio bi da ih netko tuži i uzme lovu, jedino taj jezik razumiju.

Jučer sam i na drugi način diskutirao o temi kojom sam započeo ovaj post, o temi za koje je Camus napisao da je jedino pravo filozofsko pitanje. Usput sam upitan, da li bih pristao biti jedan od troje svjedoka, koji su nužni u slučaju odabira eutanazije u Nizozemskoj, kao u poznatom slučaju književnice Dubravke Ugrešić, odgovorio sam, zašto ne, ako mi se dobro obrazloži.  Ja sam, iako sebe smatram anarhistom, pristao biti na listi Radničke fronte za neke izbore, jer nam se nezvanična šefica lijepo obratila.

Uvijek se sjećam čuvenog dijaloga u policijskoj postavi iz kultnog filma "Konje ubijaju, zar ne?"i to ne u originalu kojeg sam zaboravio nego u prijevodu koji mi se baš sviđa:

"Zašto ste je ubili?" "Zamolila me." "Kako uslužno kopile!" :D

Inače pri pregledavanju arhive nađeš i davno zaboravljene fotografije, koje u današnje vrijeme apsolutno više nisu moguće. Opasno je samo mobitel držati u ruci, da ne spominjem fotić u blizini atraktivnih djevojaka, apsolutno svi u apsolutno u svakom trenutku polaze od toga da svi nepoznati prema tebi nastupaju sa zadnjim namjerama i zakonodavstvo ih u tome potiče, iako ove fotke nije bilo u zadnjoj verziji onog bloga, kao i mnogih drugih, zbog tankoćutnih blog kuji i njihovog voljenog klipana zaštitnika, upozoravam i ovdje, i samo za nju naglašavam, ova fotka je kao autorsko djelo zaštićena copyrightom, rečenica ima pravnu valjanost.