Greta Thunberg- revolucija djece

 Za današnji dan je najavljeno gašenje domene blog.hr pa sam slobodno vrijeme proteklih nekoliko dana osim za bloganje ovdje koristio i za spremanje "važnijih" slika iz dvadesetdvogodišnje arhive bloga, koji je vođen na način bilježenja svakodnevnih banalnosti iz vlastitog života i komentiranja svjetskih događanja koja su ostavila dojam na mene, te ulične fotografije. Na to spašavanje me potaklo hakiranje isto tako dugogodišnjeg FB računa, kojem već više godina ne mogu pristupiti, a na kojem su bile objavljivane samo slike bez suvišnih priča, slike koje su uglavnom nestajale s potrošenim računalima poharanih virusima ili ih je jednostavno izgrizao zub vremena.

Na blogu je naravno dokumentirana i svakodnevica života u Berlinu, gdje već tri desetljeća provodimo barem tri tjedna ljeta, zadnjih godina gotovo isključivo u stanu naših već, usuđujem se reći, prijatelja na Prenzlaer Bergu. Istina berlinski dani su nam ispunjeniji, tako da su neki dani, čak i cijela ljetovanja ostali nedokumentirani.

Ipak prosvjed jednog petka u srpnju 2019, prvi put za vrijeme školskih praznika, pred više tisuća ljudi sam pohodio i zabilježio, te ću se s obzirom na zanimljivost teme, nositelja akcije, te različitosti prioriteta onda, što nije bilo toliko davno, i danas, i ovdje osvrnuti svjedočenjem iz, kako će se vidjeti, najbliže blizine :P.

Iako sam došao ranije zauzeti mjesto što bliže pozornici, već je bila velika gužva, ali se uspostavilo da žurba nije bila potrebna, ionako se činilo da zbog ozbiljne djece s redarskim trakama oko ruku i FFF majicama neću moći ući u još prilično široku tampon zonu. Muvao sam se tamo kad su počele dolaziti prve TV ekipe koje su s radošću prihvaćali i razmišljao kako se prošvercati, kad mi je prišao autoritaran momčić i na engleskom pitao jesam li novinar, ja sam odmah važno odgovorio, bloger, hrvatski bloger, bloger Nachtfresser, on je hitro ukucao u svoj smartphone i pokazao mi rukom da uđem s TV ekipom, bila je neka svjetski poznata televizija.

Na neskriveno oduševljenje organizatora i prvih govornika počeli su ulaziti u prostor brojni pravi novinari, foto reporteri s moćnom opremom, te sve više televizija, jedna organizatorima poznata influencerica, s kojom su komunicirali na engleskom jeziku je sve prenosila u živo, uglavnom svi su došli zbog Grete i bili živčani, jer im nitko nije znao ili želio reći, iza kojeg od brojnih mikrofona će zvijezda dana stajati. Ispostavilo se da sam odabrao ponajbolje mjesto.

Uvodni govornici su štreberski ozbiljno iznosili kako vele nepobitne statističke činjenice i znanstveno nepobitne podatke. Jedan nas je upoznao da je jučer i zvanično izumrla jedna vrsta, koja je od davnina bivstvovala na zemlji i naveo nam izvor, gdje to objavljeno, u stilu, danas izumiru širokom pučanstvu nepoznata bića, nećemo se valjda probuditi tek kad mi kao vrsta dođemo na red. Sve je meni to bilo simpatično, kao i početka taj revolucionarni dječji otpor, koji je 2018 potakla Greta markiranjem s nastave petkom, dok nije izrečeno nešto ključno, što je, čini mi se, i Greta u glavnom govoru dana ponovila, odrasli nam nisu neprijatelji, očekujemo pomoć odraslih, navedeni su i stariji pojedinci koji su im bili na usluzi u organizaciji ovog veličanstvenog skupa. Očekivati od odraslih, koji su stvorili svijet po načelu "homo homini lupus" nije samo naivno nego i suludo.

Kad se Greta s pratnjom probila do pozornice nastalo je oduševljenje. Pratio sam dogovore iz neposredne blizine prije nego što je heroina pristupila mikrofonu, svi su bili impresionirani koliko je televizijskih kuća i poznatih novinara došlo, i Greta je potvrdila da ni na jednom skupu nije imala toliku medijsku nazočnost, upoznali su je vrlo kratko s onim, što su prethodnici govorili, nije bila impresionirana, netko je rekao da je oko 5000 ljudi u publici i da još dolaze, i to joj se svidjelo. Nitko nije primijetio niti osjetio poput mene, da su jako velik postotak onih koji su došli, a  pokret Fridays For Future (FFF) voli postotke, roditelji s malom djecom, kojima su lijep sunčan dan i prosvjed, bili idealna prilika za obiteljski izlazak s poukom.

Nebitno što je Greta onda govorila, kult njene ličnosti, kao masovnost i uspješnost pokreta bili su na vrhuncu, povjerenje u dobronamjernost odraslih koji su onda bili uz njih došla je pokret glave. Par fanatičnih vjernika pokreta je još onda najavila moguće radikalne akcije, koje se "možda neće moći kontrolirati", koja zabluda, u ovom globalnom selu sve je lako kontrolirati, došlo je do besmislenih uličnih blokada, koje su samo iritirale roblje koje je jurilo na jadno plaćene poslove ne bi li prehranilo obitelji, i kojima su mogući otkazi bili stalna prijetnja nad glavom. Djeca koja su se bacala po cestama su im postajala životni problem uz strane jadnike koji će nam oteti poslove, koje ionako nitko od nas nije lud raditi.

Bila je jedna dobra stvar, Zeleni su učvrsti svoju vlast u četvrti Friedrichshain-Kreuzberg gdje im se karizmatični vođa spremao u političku mirovinu, te su se odvažili na zatvaranje jednog traka popularne i prometne ulice i pretvaranje u pješačku zonu, i ja sam bio oduševljen novim izgledom drage mi Bergmannice, naravno zabilježio to na danas ugašenom blogu.

Uzgred skratit ću priču, odraslima su dosadila djeca koja se igraju avangarde i probuđenih revolucionara, uništili su ih s par algoritama po dirigiranim portalima i popularnim društvenim mrežama. Intervjuirali su ih i nametali im pitanja, o kojima su uglavnom ovi malo znali ili su prirodno bili van njihovog izvornog interesa, natjerali ih da bistre svjetsku politiku kojom upravljaju sijedi muškarci na zalasku svojih života. Zavadile su se ikone pokreta Greta Thunberg i Luisa Neubauer oko izraelsko- palestinskog sukoba s nepomirljivim stavovima, te odnosom prema lijevim skretanjima u pokretu i desnim u stranci Zelenih, koja je postala stranka koja bi sve moguće i nemoguće zabranjivala, Jin i ja smo morali zaobići omiljenu šetnicu uz jezero, jer su u kvartu vlast osvojili Zeleni i zabranili pristup području šetačima s psima, zabranjeni su koferi s kotačima, jer stvaraju buku, neću nabrajati daljne gluposti, koji su stranku normalnom čovjeku učinile odurnom. Nije ni čudo da je stranka die Linke s karizmatičnom relativno mladom Heidi Reichinnek postala prihvatljiva alternativa, naravno ni tu nema jedinstva oko nesretnih svjetskih sukoba. Zaštita okoliša je opet zadnja rupa na svirali, jedan od prvih koraka demokršćanske stranke, koja je preuzela Berlin, je bila uklanjanje velikih tegli sa zelenilom i otvaranje Bergmannstraße za sav promet.

Svijet opet postaje mjesto za nehumano životarenje, robovi svojevoljno biraju robovlasnike na slobodnim izborima, tako vele, i sve ide svojim tokom.

Blog.hr je ugašen voljom poduzetnika koji znaju što je profitabilno, ostalo treba nestati:

Spremio sam za današnji post još jednu fotografiju s tog prosvjeda kad je još tu stanovala nada u moguće promjene, zaboravio sam je objaviti gore gdje pripada, pa ću sad za kraj, ionako, kako pjesma kaže, ništa više nije važno...

Izlet u uvalu Trnova

Danas smo organizirali cjelodnevni izlet kod prijatelja u pitoreksnu uvalu Trnovu, gdje nam prijatelji imaju starinu, kuću za odmor. Prognoze su najavile lijep sunčan dan, idealan da ih           konačno posjetimo i uživamo malo u toj idili od priča. Prijedlog je bio da dan započnemo već u podne, ranim ručkom u pizzeriji "Petrus", oni naime točno u podne započinju s radom.

T

Tu pizzeriju mi poznajemo iz slavnih dana, kad je slovila kao ponajbolja u Hrvatskoj i šire, medalje njihovog pizzaiola su bile uokvirene i izložene po zidovima, uvijek je bila gužva i čekalo se na red. Ja u to vrijeme jedini iz društva nisam bio od pizze, ali sam svejedno odlazio s radošću na gurmanski doživljaj, imali su izvrstan pršut i sir i ja sam "mezio" dok su drugi uživali u pizzi.

Međutim to već sada u daleku prošlost, mada je pizza i dalje jedna od boljih u gradu, tijesto je mekano i ukusno, a moja s pršutom čak je bila i dobro estetski složena. Mnogo smo skromniji od nekad i nama je bilo dobro.

Približavajući se cilju meni je upala  u oči barka u lijepom miljeu, a kroz razgovor sam konačno saznao što znači riječ mandrać, prisustvovao sam istoimenoj likovnoj manifestaciji, no nisam se pretjerano zanimao što riječ znači.

Drugarica razgleda pri dolasku kuću i okućnicu sa svih strana, sviđa nam se.

Biramo stolice i stolić iznijeti tik uz more i tu se gostiti i družiti.

Lijep pogled na krčki most, koji je u vrijeme nastanka bio najmoderniji naširoko i na dugačko po Europi i svijetu i bio je onda nesretno kršten kao "Titov most", ako se dobro sjećam, ne da mi se guglati, otvorio ga je Cvijetin Mijatović tadašnji predsjednik predsjetništva, oženjen kao i dosta političara u sva vremena za poznatu glumicu. Prelaz mosta se dugo godina naplačivao, "harač raji treba", sad više ne.

Pogled na uvalu, nisam imao vremena baviti se obradom fotografija.

Jedan od domaćina, naš Ivan.

Ja kao i uvijek kad mogu radim selfie kontra sunca, jer se to ne smije raditi.

Odmah uz kuću im je i plaža, Jin ju je brzo otkrio.

Ja ga pratim i smješkam se fotkajući ga, on ulazi u more, konstatiram sam sebi da će otvoriti sezonu kupanja, u momentu se sjetim, odlažem foto aparat i žurim izvući ga iz mora prije nego što stvarno zapliva, za vratom naime ima prije dva dana kupljenu skupu njemačku ogrlicu protiv krpelji i drugih nametnika, srećom, i on je očito bio zadovoljan samo točanjem nogu.

Vraćamo se, Marcela i drugarica nešto živo razgovaraju.

Spremamo se za povratak kućama nakon prelijepog dana,  drugarica mi  s kata pokazuje naslov knjige, koju je valjda našla gore u dnevnom boravku, zaboravlja da bih ja to teško i iz neposredne blizine uspio pročitati.

Dobro da smo svi trezvenjaci, put do uvale i nazad nije posve bezazlen, barem onaj kraći, kojim smo mi išli...

p.s.

Tek se navikavam na rad na ovom blog servisu, to s novim redom i zašto mi ponekad počne divljati, nije mi jasno.

Dabogda crko blog.hr

Svi blogeri se zadnjih dana opraštaju od servisa koji se treba ugasiti prvog ožujka, uglavnom emotivno, razumljivo, jer je je ta platforma, kakva je takva je, tehnički kilava i neodržavana, većini njih bila prva internetska platforma. 

Ja sam pak imao bolno iskustvo s drugom pokojnom platformom na njemačkom jeziku, na kojoj sam u najbolje vrijeme, kad su po broja glasova bili treća po broju glasova platforma u velikoj Njemačkoj, bio među top 10 članova (bodovali su se postovi, komentari i preporuke). Bolno je što nisam spasio većinu materijala iz tog doba, jednu pjesmu mi je čak ukrao renomirani francuski pjesnik, drugarica je pratila novogodišnji program na Arte-u i ostala neprijatno iznenađena. Uglavnom upozoravam one koji eventuaalno pokušaju iskoristiti neku pjesmu nestalu iz mog blog.hr editora, da će doći na stup srama, jer originalne objave postoje spremljene na drugoj platformi, a znam i da je naša bivša blogerica dobila sudski spor oko jedne dječje knjige.

Dakle i mene vežu divna iskustva susreta, i mogu bez ikakve zadrške reći, prijateljstava, s brojnim blogericama i blogerima, jednoj pokojnoj sam već posvetio jako dobro posjećen post na ovoj platformi, što me raduje, jer uspomena na nju to zaslužuje, danas ću za kraj spomenuti trojicu muških blogerskih kolega, kojih više nema, a prije njih blogericu s kojom sam se najviše naslikavao, našu Danči, Uranovu pikulicu.

Vlasnicima platforme blog.hr od prvog do najnovijih želim zahvaliti što su pored baraba okupili i najkvalitetniju blogersku ekipu na ovim prostorima, te im želim neuspjeh  u svim novim poslovnim poduhvatima, jer su ovu ovu ljudski tako kvalitetnu ekipu iskoristili, iscijedili i bacili, kao što ja radim ujutro s limunima, najbolji su oni splitske blogerice rodom Šibenke.

Servisu koji se gasi prvog ožujka ljeta gospodnjeg 2026 želim ovo iz naslova, što je izvjesno, ili ako je moguće da ostanu đubrad do kraja i možda i prije naprave harakiri.

Najprije fotka s našom pikulicom po mom izboru, njoj se možda neće svidjeti, jer "najbolju ikad nas dvoje" je kao ona uslikala (imam je), s njom sam predvodio blogerske pobune, a u dogovoru zajedno provocirali blogopučanstvo naročito davne 2009, "sami protiv svih"

Ipak glavni dio posta posvećujem trojici blogera kolega koji nažalost neće sudjelovati u našim i vašim pobjedama na novim boljim platformama jer takav je prirodan tijek stvari.

Prvi je bloger Bergaz, meni daleko najbolji i najkvalitetniji blog fotograf čiju su svaku fotografiju pratile minijaturne bravure od pričica. S njim sam imao i redovitu mail prepisku, zajedno smo jedno vrijeme odabrali najpopularniju svjetsku blog platformu konkurentsku ovoj, moj blog i dalje tamo stoji za svaki slučaj u pričuvi, a ovdje ekskluzivno donosim link na njegov, nadam se, ako je moguće, zabilježen za vječnost, može i malo kraće ;) :

Imenjakov blog

Igrao se u prepisci i uredio nekoliko mojih mutnih fotki objavljenih na blogu, koje su mu se jako svidjele, nije se ustručavao pohvaliti i kritizirati, a čuvam i našu polemiku oko blogerice koju ja smatram najboljom, a njega su strašno smetale njena označavanja članova obitelji u postovima što sam ja držao dijelom njenog nepatvorenog šarma. Donosim ekskluzivno i fotografiju koju je posvetio meni, snimljenu u "mom stilu" za jedne vožnje, mene pak podsjeća na jednu fotografiju velikog Hirakawe, koji mi je bio uzor u "uličnoj fotografiji", iz mladih dana.

Ekskluzivno iz naše prepiske i jedan od njegovih primjera koliko je nekad blogerska komunikacija bila kvalitetnija:

Drugi bloger na kojeg ću se osvrnuti, a jednako tako se preselio u lijepa sjećanja je naš nezaboravljeni Semper contra, bloger koji je uvijek prkosio plivajući kontra struje i blogera favoriziranih od uredništva, te pripadnika dominantne tomsonovske struje u zemljačkom puku naše lijepe.

Duhovita su bila njegova zapažanja, kad bi izbivao, nažalost sve češće, s bloga, jer je boravio u Bolu i Nici, ne mislite valjda da se u komentirama nije našla jedna blogerica, koja je konstatirala da zna da laže :D Ovdje ću ipak ostaviti njegovu fotografiju iz naše korespodencije, za koju su mu, već je bio u teškom stanju, najbliži rekli da podsjeća na Dalai Lamu, a eto, njemu se čini, na blogera Nachtfressera, žao mi je što se vjerojatno nitko neće sjetiti spasiti i njegov blog, ja ne mogu kako treba ni svoj:

I za kraj ostavljam našeg Sjedokosog, koji je eto i potpisan kao glavni i odgovorni urednik prve hrvatske knjige blogerskih radova:"I ja imam post". Zadnji mjesec prije izlaska knjige uiz tiska održavali smo intenzivnu komunikaciju, kulminiralo je dugačkim susretom i druženjem u Zagrebu, opisanom u blogoknjizi, te ću s tim završiti i ovaj post uz napomenu "Zavik nek žive naše blog legende!"

Burek (Börek) i osigurači

 

Burek (Börek) je tradicionalno jelo porijeklom iz Turske, odnosno naziv u zagradi je turskog porijekla, drugarica i ja smo, kao sarajevski studenti, najbolji jeli u "Bosni" na Bašćaršiji. U Rijeci gdje živimo, kao najbolji slovi burek "Kod Braće", meni osobno i jest, ali je sarajevski burek neusporedivo bolji, berlinski Börek uglavnom lošiji, odnosno zadnjih godina ga više nakon dosta razočarenja ni ne testiram. Međutim neusporedivo bolji od spomenutih je naš kućni, djelo usavršene bosanske škole, s nešto većim udjelom mesa od propisanog.

Suvremeni stanovnici urbanih sredina praktično ni ne znaju čemu osigurači služe. O njima brinemo samo mi koji smo za ljepotu pogleda, vrt i balkon kupili stare prostrane kuće visokih stropova, koje je teško i grijati i hladiti, ovisno o godišnjem dobu. Uglavnom stalno treba kalkulirati koji su potrošači uključeni, jer ako se zaboravimo vrlo brzo završimo u mraku.

Pitate se kakve veze imaju burek i osigurači, pa jednostavno, nakon dobrog bureka nije nikakav problem spustiti se u grad po osigurače, lako za mrak, dovoljno romantični jesmo, ali hladnjak i zamrzivač su nužni. Uzgred, čisto informacije radi, jer je eto ja u žurbi na internetu nisam mogao odmah dobiti, osigurač u "Unuku" od 20 ampera košta već okruglo jedan euro komad.

Prije vlastite žurne šetnje treba malo umoriti psa zajedničkom šetnjom, na fotografiji je pogled s Kozale.

Nakon kupovine kutijice od 5 osigurača, računam da će barem u Pevexu, kad jednom odemo, biti jeftinije, evo me na riječkom Korzu, u stvari kratim čekanje  za uplatu dopunskog osiguranja, tridesetak brojeva je ispred mene.

Stara slika sa autobusnog kolodvora na Žabici, moram je negdje ubaciti, a Žabicu sam i danas prošao, lijep je sunčan bio dan, ali toliko se ljudi još razgolitili nisu.

Prkosan grafit danas snimljen "Ne osjećam ugriz, čujem samo lavež", zanimljiv iskaz.

Na zidu MMSU Rijeka jadan grafit "Park je naš" gore, kao što je jadan i otpor betonizaciji zelenih površina u centru grada. Dolje je stvarno upozorenje da se ne približavamo muzeju suvremene umjetnosti, nije instalacija u prostoru.

 Doma se opet bavim servisom blog.hr, par dana prije nedjelje, dana konačnog blogocida, danas skidam stare dizajne, najviše ih je radila moja umjetnica Kika iz jednog od Kaštela, razmišljam kako još nitko neće javiti o uništenju ovog kulturnog dobra i radova u koje je utrošeno toliko truda, mail koji ja imam je nefunkcionalan, a ona je vjerojatno kao i većina sposobnih mladih ljudi negdje u bijelom svijetu.

Nama što smo ostali preostaju gurmanske utjehe, čuo sam da Bezos i njegova žena baš ni ne znaju uživati u jelu...

COVID-19 i Zid slavnih u Opatiji

Skidajući slike s uskoro pokojnog bloga.hr (imam ja sve skinuto, ali se slike jako sporo otvaraju kad otvaram cijeli blog), sjetio sam se kritične godine svog življenja i onog što joj je prethodilo.

2019. je bila godina intenzivnog življenja, kao da sam slutio da će nešto u godini koja je obećavala, i u kojoj se svašta trebalo događati, jer je 2020. Rijeka bila europska prijestolnica kulture, krenuti u krivo. 

Proslava rođendana koja se pamti, imao sam čak gošću iznenađenja iz Londona, odlazak na Hvar tragom ostavštine jednog pokojnog nonića, s kojom se totalno razmrvljenom i posvađanom rodbinom ništa ne može napraviti, nakon tri i pol desetljeća smo se uputili prema Sarajevu u povratku, odmah nas na granici umjesto dobrodošlice opalili po džepu, jer smo se odvikli od nošenja zelene karte...Moj razred je u glasovanju između Beča, Budimpešte i Sarajeva odabrao Sarajevo za školski izlet, uz posjete prijateljima išao sam i provjeriti hotel u kojem smo trebali odsjesti, hotel u skelama, renovira se, nigdje radnika, na prvu mi se svidjela hotelska bašta uz Miljacku, ali mi nešto sumnjivo bilo, znam ja nas, te me nije iznenadio poziv vlasnice agencije, mjesec dana kasnije, da ako se slažem, obavijestim roditelje, nude bolji hotel za istu cijenu, guglao sam i oduševio se, hotel Saraj odmah iznad Baščaršije, o tome ne znam više, je li foto reportaža na nachtfresser.tumblr.com blogu, znam da nešto ima i na ovom gasećem, a imam ja i wordpress pa zbilja ne mogu garantirati lokaciju na kojoj sam izvještavao. Ispalo je fenomenalno.
 

Te 2019. smo zadnji put naizgled potpuno zdravi putovali tradicionalno u Berlin. Bili smo i gosti u frankfurtskim vrtovima kod Matijinog oca, iako ima kuću u okolici Rijeke on je i u mirovini nastavio tamo živjeti pomalo boemski, u tim vrtovima se nastanila šarolika međunarodna kolonija, puno ih je iz svih država bivše Jugoslavije, većina zaposlena na stadionu nogometnog bundesligaša, svi na svojim kućicama imaju nacionalne zastave, na ovoj slici su majstor roštilja Srbin i majstor gurman naš domaćin Hrvat, koji nas je uvjerio da je teletina super i na roštilju. O tome imate post na spomenutom blogu.

E onda je došla nesretna 2020., COVID-19 i histerija oko njega su došli i do Hrvatske. Prešlo se na tu nesretnu nastavu na daljinu, stizale su nebulozna upute kako zaobilaziti prepisivanje, bio sam jedan od rijetkih koji nije koristio online video učionice ni video pozive, strogo sam pazio da se što je manje moguće zadire u privatnost, to je sve psihički iscrpljivalo, naporna ministrica počela nam je nuditi testiranja i zaradu znački za napredovanje, neki su samo to rješavali, malo nas je bilo koji su to ignorirali, ja sam ipak zbog ravnatelja, koji je očito bio izložen pritiscima, odradio par znački reda radi. Online nastava se smjenjivala s nastavom pod maskama, zakačio me težak oblik COVID-a, završio sam i na hitnoj s izuzetno lošim nalazima, prijatelj koji se vratio iz Švicarske, kupio šahovski klub u svom rodnom mjestu, drugar mu bio Anatolij Karpov, slao mi materijale "stručnjaka" o svjetskoj COVID zavjeri na FB porukama, on je u međuvremenu preminuo, a u jednom momentu sam bio siguran da sam na njegovom putu, ali eto, bilo je to prvo duže bolovanje nakon jednog loma. Iako malaksao počeo sam opet raditi i vidi vraga, uoči odlaska u Berlin, COVID drugi put. Ne pristajem na odgađanje puta, noćimo u Bavarskoj, žestoki napadi gušenja, dobivamo srećom mobitelom doktoricu iz Hrvatske, nikako zaspati u ležećem položaju, vježbe za smiriti se, noć užasa. U Berlinu već drugi dan znatno bolje, krećemo Jin i ja u standardna jutarnja lutanja.

Krivu sam fotografiju prebacio, želio sam dokumentirati iščašen način odjevanja gostiju grada i na slici bi bile jedne izuzetno uske traperice i jedne tajice, ne da mi se sad mijenjati, ovo je fotografija iz Jajca, isto poučna, za ovom curom, koja meni ni po čemu nije bila posebna, svi su se redom okretali, inače ja Jajce pamtim po mnoštvu pasa lutalica i jednog koji me otpratio do autobusa, usput je pojeo više od pola mog hamburgera, tamo jednostavno nisam imao vremena za sjesti nešto pojesti.

Tri su u ovom postu fotografije selfie-ja vezanih uz poznatski opatijski Zid slavnih uz ljetnu pozornicu pozornicu. Fotografija uz Alberta Einsteina je postala zaštitni znak mog bloga, pa sam poslušao sugestiju slovenske blogerice Modrine neba da je ipak kao profilnu zadržim i ovdje, Isadora Duncan je druga na listi slavnih žena koja me impresionirala, prve Lou Andreas Salome nema na Zidu slavnih, sad će moja vjerna komentatorka pomisliti, a Sartrove i Brechtove družice, e one su nešto drugo, njih smatram suborkinjama. Treća je uz Vladimira Nabokova, nju sam ja mislio plasirati kao provokaciju blog babama i dedama, kojima su sve žene na slikama maloljetnice, ali me blogerica kojoj sam iznio tu ideju razuvjerila prasnuvšui u smijeh, ajme meni koliko ti te babe precjenjuješ, pa one nisu ni od Krleže ništa čitale, što je svaki Hrvat u svim režimima morao. 

Prije nego što se zapjenite na Lenjina, pogledajte slušalice na njegovim ušima, to je zaštitni znak jednog piva, i s pićem sam za svagda raskrstio te godine, to, kao i s duhanom, kod mene ide sve preko neke nesretne noći.

Tu godinu pamtim i po okupljanju tri westie legende na Krku, to se iz više razloga, jednog neumitnog sudbinskog, nažalost nikad neće ponoviti...