Međunarodni riječki karneval 2026/Karneval von Rijeka

 Međunarodna povorka riječkog karnevala, jednog od najvećih u ovom dijelu Europe prodefilirala je centrom Rijeke. Gostiju je bilo, turistički se valjda isplatilo...

Međupost

 

Jučer je pljuštalo cijeli dan, jutros provjeravam, jakne su suhe, može se u život, u Rijeci se svašta ovu nedjelju događa, nešto možda bude i ovdje na blogu. U međuvremenu međupost, asocira me na zadnji razgovor s jednim već zaboravljenim riječkim umjetnikom, dan uoči njegovog odlaska, citirao mi je optistično nekog Francuza: "A smrt je samo među čin između dvije predstave."

U kadar uvijek mi kod fotografiranja s ulaza u supermarket u susjedstvu obavezno dolazi riječki ponos na slici, pjesnik Janko Polić Kamov, kojeg su, kao i mnoge danas, više za života uvažavali u inozemstvu, nego u zavičaju.

Počeo sam post počeo pričom o odlasku na drugu obalu, završit ću s par glazbenih primjera iste pjesme:

Do sljedećeg posta vjerojatno danas...

Otpisani (Totgesagte leben länger)

 

„Totgesagte leben länger“ "Otpisani (oni koji za koje su rekli da su blizi smrti) žive duže", veli meni vrlo draga njemačka političarka, tek u četvrtom desetljeću života, leaderica preporođene stranke "die Linke" (Ljevica) i miljenica društvenih mreža, Heidi Reichinnek, u zanimljivom intervjuu uoči lokalnih izbora u Njemačkoj, najprije u pokrajini u kojoj njena stranka nikad nije zaživjela, a sad ona očekuje 8 posto i prolaz: 

https://www.kontextwochenzeitung.de/politik/776/genossin-courage-10725.html

Baš jutros, u jutarnjoj šetnji s najdražim mi i jedinim psom, razmišljam koliko često su nas dvojicu otpisivali, a eto mi još uvijek teturamo životnom stazom. Istina i nama je kako Heidi dalje veli: ""Das hier ist ein reiches Land, warum merke ich das nicht?"ili "Ovo ovdje je bogata zemlja, zašto ja to ne primjećujem"

Kaže da ljudi iz očaja i beznađa linijom manjeg otpora biraju naciste, sama se iznenadila da joj otvoreno i ljudi iz njenog sindikata vele da će iz protesta zaokružiti AfD (krajnje desna stranka), zaboravljajući da ako ovi pobjede u doglednoj budućnosti neće ni imati pravo glasa.

Ovo za sindikalne čelnike posebno za tkz. "ljude iz naroda" me ne iznenađuje. I  sam za dugo bio u vodstvu sindikata i jedna od omiljenih teza u neformalnim druženjima je bila da strani radnici snižavaju cijenu rada, tu onda nije problem dolaziti do jednostavnih "zdravorazumskih" rješenja koja će i vladajući mediji poticati i prigrliti.

Uvijek sam upozoravao na te manipulacije i često dolazio u nemilost i čelništva vlastite organizacije. Naravno uvijek kad si u nemilosti ljudska psihilogija nalaže da te dotuku, bace do dna "Konje ubijaju, zar ne?"Ako ipak odlučiš postupno padati i izboriš se za održanje "nešto niže društvene pozicije" to iscrpljuje.

Nas su rekuperirala ljeta u Berlinu. Odmah kad bismo stigli tamo kupovao bih nam pokazne karte, koje vrijede za sva prevozna sredstva, i ja bih znao prešaltati mozak na pašu i kružiti Ringbahnom, tramvajima i inim, šetati, pomalo i fotografirati.

I uskrsnuo bih poput Fenixa iznova, iako svjestan da ću tu priču ponavljati do jednog nesretnog ili možda sretnog trena, krhko je znanje. Vraćam se jutrošnjoj šetnji sa svojim najboljim prijateljem, koji je poput mene, i još više, došao u neke godine, kad je sve teže izdrživo i kad je potrebno sve više energije za održanje status quo statusa.

U rujnu prošle godine je prošao tešku operaciju, prije toga se i kronično razbolio, ali moj mali borac se ne da, istina ne juri više poput mladića, mada se zna zanijeti za zgodnom kujicom. Jako iritira kad u prolazu vidimo (koliko vidimo) "ljubiteljice životinja" koje brižno komentiraju:"Joj, vidi ga, jadan."Mi borci ne trpimo kvazisažaljenja. Evo jedne rujanske arhivske:

I za kraj kratak odlomak iz kultne serije "Povratak otpisanih":

FKK u olovnim hrvatskim vremenima

 Čudna su vremena došla, možeš objavljivati slike rata, razaranja, masnice po licu i tijelu žrtava nasilnika, golotinja je tabu. Ratničke igre su uobičajeni dio odrastanja, za mušku djecu čak poželjan, prirodan dio sazrijevanja, ljepota nagog tijela ne, čak se i akademici snebivaju i s nelagodom stoje pred Davidovim spolovilom i Afroditinim prsima, jesam li se dovoljno pristojno i korektno i izrazio? Moj tata/djed je bio ratni heroj, kako su samo isprašili četnike iz lijepe naše, priča koja se u varijacijama i generacijama ponavlja, mi smuški smo imali nekad indijance, švabe za neprijatelje, danas je igra aktualizirana i nitko u igri ne želi biti švabo na novom nivou.

Zamislite da se netko hvali, bio sam ratnih devedesetih s roditeljima preko ljeta u FKK kampu punom golih Njemica i Nijemaca, i baš ih je bilo lijepo vidjeti i uživati u nesputanosti golog tijela, a bilo je takvih, svjedoči autor ovih redaka, gledali bi ga kao Marsovca ili luđaka. Da, ja, koji sam pred strogom liječničkom komisijom dobio blagoslov jednogodišnjeg oslobođenja od života u uniformi, ljetovao sam u najstarijem i tad najvećem FKK kampu u Europi, FKK Koversadi. Naturizam tad još nije bio proskribiran u konzervativnoj, patrijahalno-nacionalističkoj Hrvatskoj, donosio je dragocjen izvor deviza. Koversada je još u Jugoslaviji bila toliko popularna, da je u njoj organiziran svjetski naturistički kongres, jako uspješno. Moram nakratko prekinuti pisanje s nekom od čednih fotografija iz moje bogate arhive:

Koversada je nama dugogodišnjim "stijena naturistima" bila dugogodišnji san, preskupa i za elitu, uglavnom strance. Međutim rat u Hrvatskoj je promijenio okolnosti i odnos ponude i potražnje i drugarica je listajući tad popularni tjedni oglasnik "Burzu" našla akcijsko iznajmljivanje atraktivnih apartmana blizu plaže za čak 50 posto i nismo puno razmišljali, meni je prijalo skinuti se i doslovno i odvojiti od svakodnevnih stresova u gradu življenja. Dobili smo apartman najdalji od ulaza u zgradi dugačkog hodnika, s balkonom u prizemlju, te s te strane, jako blizu plaže. naspram kamperskih parcela. S druge strane zgrade blizu ulaza bio je dućan, a na plaži je postojao plažni bar i na kratko predstavljanje tih lokacija ću se ograničiti u postu.

Morate znati, vi koji tek od nedavno pratite ovaj blog, da sam ja osamdesetih kao student bio DDR stpendist na Ernst Moritz Arndt univerzitetu i da mi gola prirodnost nije bila strana. Današnji čitatelji uopće neće moći shvatiti da su prozori s jedne strane doma u kojem smo bili smješteni gledali na dječji vrtić, a da je na otočiću, na kojem sam s internacionalnim društvom uglavnom stipendistica bio na jednodnevnom izletu pohodeći grob Gerharta Hauptmanna, postojala samo jedna tekstilna plaža i do nje je vodilo mnogo više putokaza nego do grobnice čuvenog književnika. Svugdje su se kupali i bavili rekreacijskim aktivnostima golaći.

Neposredno prije rata u Hrvatskoj pao je berlinski zid i DDR je pripojena matičnoj državi. Ako me pitate gdje sam bio 1989., u to burno vrijeme smo uživali drugarica i ja stipendiju u žarištu zbivanja, u Leipzigu, ali to nije tema ovog posta. Koversada je osim standardnih Slovenaca bila puna gostiju iz nekadašnjeg DDR-a, neke sam upoznao, ali nisam pitao da li je i njih privukao nekakak popust ili samo, kako je jedan rekao, glas Koversade kao najpopularnijeg FKK odredišta u Europi. Uglavnom i njih je čudilo, kao i mene, nešto u DDR-u nezamislivo, ti si u FKK središtu, praktično, ako ne ideš na plažu, a i tamo su se švercale cure u tangama, mogao cijelo ljetovanje provesti odjeven. Na sva blagovanja su, to sam već mogao razumijeti, odlazili itekako odjeveni gosti, u dućan većina tako, a bilo ih je i u plažnom baru.

Ja sam uglavnom na balkonu gol pijuckao pivo, odjevao jeans hlačice za odlazak do dućana, a na plažu bih odlazio samo s ručnikom, prekoračivši balkonsku ogradu, kad bih se uvjerio "da nitko ne gleda". Prva susjeda mi je bila nešto mlađa Slovenka sa sinčićem u osmoškolskoj dobi, ona je ne znam kako uspjela parkirati auto celjskih registracija u vidnom polju, mi smo svoj po propisima ostavili van naselja. Ona je prva primijetila moje preskakanje balkonske ograde, slegnula je ramenima i počela me, ne skrivajući se, imitirati, s tim da je bila nešto niža od mene i duže držala nogu u zraku namještajući se za preskakanje, što meni nije smetalo ;).

U dućanu je radila izuzetno simpatična i ljubazna žena, uvijek dotjerana, nije je iritirala ni grupa uvijek istih parova, koji bi dolazili goli u nabavku, samo s "pederčikima" u rukama, naglašavali su da ona treba upozoravati goste da je ovo FKK kamp, Iritiralo je to maltrtiranje očito druge goste i jednog dana je osvanula naljepnica da se u dućan ulazi odjeven, ona je svejedno nastavila s osmijehom posluživati i one koji su dolazili goli. Na plaži je isto barmen bio erudit, čovjek očito prošao svijeta, široke kulture i razgovorljiv. Potvrdio je da me oči nisu prevarile i da je ta lijepa žena što je prošla, bila najpoznatija slovenska glumica tog vremena, što ne znači da je itko treba indiskretno odmjeravati, dodao bi, na što smo se obojica nasmijali i bio sam "dobar" ubuduće.

Danas se čitam s Koversadom događaju ružne stvari, naturisti su protjerani u rezervat neatraktivnog dijela poluotoka, obnovljen je i uređen uglavnom veći dio za sad tekstilne većinske goste, kojih prije nije bilo, oni koji su tri ili čak četiri desetljeća tu boravili otkazuju stalne parcele, sve to čitam na FB grupama, uglavnom s njemačkim adminima, čiji sam član, jedino ipak redovito pratim rijetke objave i sjećanja nostalgičara FKK Koversade u posebnoj skupini.

Joie de vivre

Dan počinje kao i uvijek tamnom čokoladom, ovaj put dar dalmatinske blogerice, naravno nakon limunade južnohrvatskog limuna.

Najdraži pas dolazi, izlazimo u šetnju, usput fotografiramo one koje nemaju vremena dangubiti.

Samo smo na još jednom pakovanju pet poop bagsa, valja lagano do centra, kosa narasla, treba se vratiti na image red skinsa. Dizalice u pogonu, grad se obnavlja.

Kiša nas ne ometa, kao sve u današnjem modus vivendiju, light rain. 

Vašem bloggeru je dovoljna i zgužvana kapa, koju vadi iz džepa jakne.

Dan se gasi, neboder osvjetljava, zadovoljstvo izdvojenosti u kući ispod ma koliko trošna bila.

Ne mora se dan baš nešto događati, ups., stigao mail, budi se nova mogućnost Berlina.

U nedjelju je riječki karneval, a život moj je kako Šobić pjeva maskenbal: