četvrtak, 12. veljače 2026.

FKK u olovnim hrvatskim vremenima

 Čudna su vremena došla, možeš objavljivati slike rata, razaranja, masnice po licu i tijelu žrtava nasilnika, golotinja je tabu. Ratničke igre su uobičajeni dio odrastanja, za mušku djecu čak poželjan, prirodan dio sazrijevanja, ljepota nagog tijela ne, čak se i akademici snebivaju i s nelagodom stoje pred Davidovim spolovilom i Afroditinim prsima, jesam li se dovoljno pristojno i korektno i izrazio? Moj tata/djed je bio ratni heroj, kako su samo isprašili četnike iz lijepe naše, priča koja se u varijacijama i generacijama ponavlja, mi smuški smo imali nekad indijance, švabe za neprijatelje, danas je igra aktualizirana i nitko u igri ne želi biti švabo na novom nivou.

Zamislite da se netko hvali, bio sam ratnih devedesetih s roditeljima preko ljeta u FKK kampu punom golih Njemica i Nijemaca, i baš ih je bilo lijepo vidjeti i uživati u nesputanosti golog tijela, a bilo je takvih, svjedoči autor ovih redaka, gledali bi ga kao Marsovca ili luđaka. Da, ja, koji sam pred strogom liječničkom komisijom dobio blagoslov jednogodišnjeg oslobođenja od života u uniformi, ljetovao sam u najstarijem i tad najvećem FKK kampu u Europi, FKK Koversadi. Naturizam tad još nije bio proskribiran u konzervativnoj, patrijahalno-nacionalističkoj Hrvatskoj, donosio je dragocjen izvor deviza. Koversada je još u Jugoslaviji bila toliko popularna, da je u njoj organiziran svjetski naturistički kongres, jako uspješno. Moram nakratko prekinuti pisanje s nekom od čednih fotografija iz moje bogate arhive:


Koversada je nama dugogodišnjim "stijena naturistima" bila dugogodišnji san, preskupa i za elitu, uglavnom strance. Međutim rat u Hrvatskoj je promijenio okolnosti i odnos ponude i potražnje i drugarica je listajući tad popularni tjedni oglasnik "Burzu" našla akcijsko iznajmljivanje atraktivnih apartmana blizu plaže za čak 50 posto i nismo puno razmišljali, meni je prijalo skinuti se i doslovno i odvojiti od svakodnevnih stresova u gradu življenja. Dobili smo apartman najdalji od ulaza u zgradi dugačkog hodnika, s balkonom u prizemlju, te s te strane, jako blizu plaže. naspram kamperskih parcela. S druge strane zgrade blizu ulaza bio je dućan, a na plaži je postojao plažni bar i na kratko predstavljanje tih lokacija ću se ograničiti u postu.

Morate znati, vi koji tek od nedavno pratite ovaj blog, da sam ja osamdesetih kao student bio DDR stpendist na Ernst Moritz Arndt univerzitetu i da mi gola prirodnost nije bila strana. Današnji čitatelji uopće neće moći shvatiti da su prozori s jedne strane doma u kojem smo bili smješteni gledali na dječji vrtić, a da je na otočiću, na kojem sam s internacionalnim društvom uglavnom stipendistica bio na jednodnevnom izletu pohodeći grob Gerharta Hauptmanna, postojala samo jedna tekstilna plaža i do nje je vodilo mnogo više putokaza nego do grobnice čuvenog književnika. Svugdje su se kupali i bavili rekreacijskim aktivnostima golaći.

Neposredno prije rata u Hrvatskoj pao je berlinski zid i DDR je pripojena matičnoj državi. Ako me pitate gdje sam bio 1989., u to burno vrijeme smo uživali drugarica i ja stipendiju u žarištu zbivanja, u Leipzigu, ali to nije tema ovog posta. Koversada je osim standardnih Slovenaca bila puna gostiju iz nekadašnjeg DDR-a, neke sam upoznao, ali nisam pitao da li je i njih privukao nekakak popust ili samo, kako je jedan rekao, glas Koversade kao najpopularnijeg FKK odredišta u Europi. Uglavnom i njih je čudilo, kao i mene, nešto u DDR-u nezamislivo, ti si u FKK središtu, praktično, ako ne ideš na plažu, a i tamo su se švercale cure u tangama, mogao cijelo ljetovanje provesti odjeven. Na sva blagovanja su, to sam već mogao razumijeti, odlazili itekako odjeveni gosti, u dućan većina tako, a bilo ih je i u plažnom baru.

Ja sam uglavnom na balkonu gol pijuckao pivo, odjevao jeans hlačice za odlazak do dućana, a na plažu bih odlazio samo s ručnikom, prekoračivši balkonsku ogradu, kad bih se uvjerio "da nitko ne gleda". Prva susjeda mi je bila nešto mlađa Slovenka sa sinčićem u osmoškolskoj dobi, ona je ne znam kako uspjela parkirati auto celjskih registracija u vidnom polju, mi smo svoj po propisima ostavili van naselja. Ona je prva primijetila moje preskakanje balkonske ograde, slegnula je ramenima i počela me, ne skrivajući se, imitirati, s tim da je bila nešto niža od mene i duže držala nogu u zraku namještajući se za preskakanje, što meni nije smetalo ;).

U dućanu je radila izuzetno simpatična i ljubazna žena, uvijek dotjerana, nije je iritirala ni grupa uvijek istih parova, koji bi dolazili goli u nabavku, samo s "pederčikima" u rukama, naglašavali su da ona treba upozoravati goste da je ovo FKK kamp, Iritiralo je to maltrtiranje očito druge goste i jednog dana je osvanula naljepnica da se u dućan ulazi odjeven, ona je svejedno nastavila s osmijehom posluživati i one koji su dolazili goli. Na plaži je isto barmen bio erudit, čovjek očito prošao svijeta, široke kulture i razgovorljiv. Potvrdio je da me oči nisu prevarile i da je ta lijepa žena što je prošla, bila najpoznatija slovenska glumica tog vremena, što ne znači da je itko treba indiskretno odmjeravati, dodao bi, na što smo se obojica nasmijali i bio sam "dobar" ubuduće.

Danas se čitam s Koversadom događaju ružne stvari, naturisti su protjerani u rezervat neatraktivnog dijela poluotoka, obnovljen je i uređen uglavnom veći dio za sad tekstilne većinske goste, kojih prije nije bilo, oni koji su tri ili čak četiri desetljeća tu boravili otkazuju stalne parcele, sve to čitam na FB grupama, uglavnom s njemačkim adminima, čiji sam član, jedino ipak redovito pratim rijetke objave i sjećanja nostalgičara FKK Koversade u posebnoj skupini.



srijeda, 11. veljače 2026.

Joie de vivre

Dan počinje kao i uvijek tamnom čokoladom, ovaj put dar dalmatinske blogerice, naravno nakon limunade južnohrvatskog limuna.


Najdraži pas dolazi, izlazimo u šetnju, usput fotografiramo one koje nemaju vremena dangubiti.


Samo smo na još jednom pakovanju pet poop bagsa, valja lagano do centra, kosa narasla, treba se vratiti na image red skinsa. Dizalice u pogonu, grad se obnavlja.


Kiša nas ne ometa, kao sve u današnjem modus vivendiju, light rain. 


Vašem bloggeru je dovoljna i zgužvana kapa, koju vadi iz džepa jakne.


Dan se gasi, neboder osvjetljava, zadovoljstvo izdvojenosti u kući ispod ma koliko trošna bila.


Ne mora se dan baš nešto događati, ups., stigao mail, budi se nova mogućnost Berlina.

U nedjelju je riječki karneval, a život moj je kako Šobić pjeva maskenbal:




utorak, 10. veljače 2026.

Blogerska lista blogerice Levant

 Sjedio sam zbunjeno i nesigurno u čekaonici. Sestra je u prolazu naglo zastala kod mene i sačekala da podignem pogled :"Gospodine, da niste možda jutros naopačke obukli Vaše cipele?" Pogledao sam se i nasmijao se:"Hvala Vam puno."

Nakon vijesti o trajnom odlasku blogerice Dinaje i cjelodnevnog šoka i zbunjenosti, drugi dan sam grčevito tražio neke odgovore u arhivi blogova blogerice Levant, koja je napustila ovu dimenziju prije više od 16 godina, distanca valjda dovoljna za kratak osvrt na druženje s blogericom skojom sam se najčešće susretao u Zagrebu za tradicionalnih blogerskih druženja, nakon jutarnjih sastančenja Glavnog vijeća sindikata prvog desetljeća ovog stoljeća.

Blogerica i ja smo bili horoskopski blizanci, rođeni čak istog dana i mjeseca, ona negdje desetak godina mlađa. Za razliku od skoro trideset blogerica s kojima sam se upoznao i ljudovao, ona nikad ništa oko susreta nije komplicirala, uvijek je bila točna, imala odrješite stavove o svemu i posjedovala zavisnu dozu tvrdoglavosti i odlučnosti.

Nisam znao koji bi post izvukao iz njene bogate blogerske arhive (koja za razliku od moje srećom još ne nestaje, te sam poslao upit AI (umjetnoj inteligenciji), nek mi navede neki post na njenom blogu u kojem se spominje bloger NF, t.j. ja i vidi vraga: https://blog.dnevnik.hr/levant/2008/05/1624904398/objasnjenje-proslog-posta-ekskluzivno-za-nfa.html NNa dnu tog posta kliknite na arhivu, ako vas slučajno zanima što je to meni trebalo pojasniti. To nije tema današnjeg posta, tema je da se prije valjda točno 16 godina prebacila na domenu na kojoj sad i ja pišem: https://levant-levant.blogspot.com i taj blog s vremena na vrijeme nastavlja živjeti svoj život, kako, saznat ćete u nastavku posta.

Inače rekla je valjda zadnji put kad smo se našli, ako kad budem pisao post u kojoj se spominje, svakako da prekidam priču slikama golih žena, jer zna da se družim s njom jer šeta svijetom gola i bosa, a po ilustracijama na mom blogu vidi da takve žene volim. Ponavljam fotografiju par Njemica koje žive i studiraju u Rijeci, golih i bosih, snimljenu onaj dan kad sam u KBC-u shvatio da se definitivno ne piše dobro mom vidu, a koliko god ti bilo lijepo , kad učiš vani, kao onomad meni u DDR-u, ostat će taj osjećaj bačenosti u nepoznato.


U jednom postu se ne mogu sažeti naša laprdanja o svemu i svačemu, naša darivanja, ja joj zainteresiranoj pričam kako je Dali tvrdio da Picasso nema pojma o kombinacijama boja i da uz ljubičastu najbolje idu svjetlozelene kombinacije i da je naš riječki stan u tim kombinacijama, ona meni pošalje paket, svjetlozelena pletena zmijica i tako to, ja njoj neke gluposti, poput "Pazi oštar pas", uglavnom darivao svog prijatelja blogerskog junaka Malog psa, kojeg sam imao privilegij zvati po pravom imenu Oblak. Oblak ih je oboje nadživio, nju i njenog Muškarca, kako saznajem u komentarima zadnjeg posta, pet godina nakon Levantice otišao je i njen Muškarac, nismo saznali gdje je završio Mali pas.

Današnji screenshot s bloga pokojne blogerice Levant kao uvod u glavni dio posta:


Dakle što se da primijetiti, i skoro 16 godina nakon njene smrti blogeričina lista živi. Nije ona na počecima tako izgledala, iako je sad konačno definirana. Sve nas koje je eliminirala, imala je dobre razloge. Tad mlada blogerica Daniela i do prije nekog vremena forever young ja smo otpali, jer smo je, kad se već razboljela, glasno navijali u komentarima za pozitivno razmišljanje i bit će bolje, nikad nije trpjela zavaravanja i samozavaravanja. I ja sam je ekspresno obrisao sa svojih listi i, imam na svom matičnom blogu, vječnu listu, nikad je nisam vratio iako mi je možda bila najbliža od svih, ipak sam ja bio stariji, i, ako je tko trebao prekinuti, to sam bio ja ;).

Meni je jednom rekla otprilike, kako voli muškarce, mada su u principu suvišni, iako pravih baš ni nema na blogu, upamtio sam nas pet od onih koje je nabrojala, trojica su ostali na ovom "semaforu", zbilja su to onda bili najbolji prozaisti: Pametni zub, Shelly Kelly i Propheta Nemo, koji je eto prije tri mjeseca objavio post, koji smo, vidi slučajnosti, komentirali jučer pokopana Dinaja i ja, budući da je mlađi od mene, piše teške tekstove i objavljuje u prosjeku jednom godišnje, mogao bi uskoro ostati, usprkos preporukama na naslovnici, ostati bez komentatora.

Završit ću post s tek ovdje prmjećenim oproštajnim postom drage mi Kinky Kolumnistice, post je tekst ove pjesme:


p.s.

Tko zna hoće li i iza mene ostati "semafor", kao što vidimo, zasad samo kod mene, na platformi blog haer "Konje ubijaju, zar ne?!"







ponedjeljak, 9. veljače 2026.

Podivljala Rječina i Kamov

Parkiramo uz Autotrolej i krećemo u šetnju. Odmah je tu prizor koji me uvijek razveseli, sušenje veša po balkonima.


Grafiti dobrodošlice:




I uz ulaz u gradsko kupalište:




Koja pomalo i divlja:


Slijedi slikanje uz Kamova:



Završavamo spogledom na  monumentalni spomenik osloboditeljima i legendarni hotel Continental:


Kiša je, opet spuštamo škure i odmaramo u miru doma svoga:



nedjelja, 8. veljače 2026.

Zabranjena prirodnost

Živimo u nevjerojatno licemjernom puritanskom društvu u kojem se vodi križarski rat protiv prirodnosti, odnosno prirodne ljepote nagog ljudskog tijela, agoritmi takve sadržaje, uključujući i umjetnička djela automatski brišu s društvenih mreža, s druge strane cvjeta deepfakes pornografija posebno s poznatima, no sve češće i šire, uz pomoć AI. S jedne strane se donose zakoni koji tobože štite privatnost, npr. zabrana prepoznatljivih "portretnih" fotografija na javnim mjestima, recimo ova bi bila moguće kažnjiva, doduše snimljena je prije valjda dva desetljeća:


S druge strane je u Njemačkoj bio aktualan slučaj koji je uznemirio javnost više od svih slučajeva neonacizma, tip je snimao ženu koja je odjevena džogirala , priveden je i pritvoren, ljudi su bili ogorčeni jer navodno nije bilo zakonske osnove za njegovo duže zatvaranje, pa je pokrenuta peticija za promjenu krivičnog zakona, kojom se strogo zatvorski kažnjavaju oni koji na javnom mjestu snimaju sa "seksualnim konotacijama" ili neka još gluplja formulacija. Nikad brže jedna peticija u rekordnom roku nije prikupila toliko velik broj potpisnika. Je li ovo nešto seksualno ili samo simpatično lijepo:


I za kraj nešto što sam davnih godina objavio na pokojnom hakiranom FB profilu i čak je bila naslovna slika, danas će rijetko gdje algoritmi dopustiti objavu, osim možda, ako ne stavite u postavkama, kao ja danas "samo za odrasle", smiješno i žalosno istovremeno:






Ovdje je sve kobajagi normalno

Ništa ni na ovom blog servisu nije normalno, ma koliko mi šutjeli o tome i uživajmo dok besplatni party traje, darovanom konju se ne gleda u...