Izlet u uvalu Trnova

Danas smo organizirali cjelodnevni izlet kod prijatelja u pitoreksnu uvalu Trnovu, gdje nam prijatelji imaju starinu, kuću za odmor. Prognoze su najavile lijep sunčan dan, idealan da ih           konačno posjetimo i uživamo malo u toj idili od priča. Prijedlog je bio da dan započnemo već u podne, ranim ručkom u pizzeriji "Petrus", oni naime točno u podne započinju s radom.

T

Tu pizzeriju mi poznajemo iz slavnih dana, kad je slovila kao ponajbolja u Hrvatskoj i šire, medalje njihovog pizzaiola su bile uokvirene i izložene po zidovima, uvijek je bila gužva i čekalo se na red. Ja u to vrijeme jedini iz društva nisam bio od pizze, ali sam svejedno odlazio s radošću na gurmanski doživljaj, imali su izvrstan pršut i sir i ja sam "mezio" dok su drugi uživali u pizzi.

Međutim to već sada u daleku prošlost, mada je pizza i dalje jedna od boljih u gradu, tijesto je mekano i ukusno, a moja s pršutom čak je bila i dobro estetski složena. Mnogo smo skromniji od nekad i nama je bilo dobro.

Približavajući se cilju meni je upala  u oči barka u lijepom miljeu, a kroz razgovor sam konačno saznao što znači riječ mandrać, prisustvovao sam istoimenoj likovnoj manifestaciji, no nisam se pretjerano zanimao što riječ znači.

Drugarica razgleda pri dolasku kuću i okućnicu sa svih strana, sviđa nam se.

Biramo stolice i stolić iznijeti tik uz more i tu se gostiti i družiti.

Lijep pogled na krčki most, koji je u vrijeme nastanka bio najmoderniji naširoko i na dugačko po Europi i svijetu i bio je onda nesretno kršten kao "Titov most", ako se dobro sjećam, ne da mi se guglati, otvorio ga je Cvijetin Mijatović tadašnji predsjednik predsjetništva, oženjen kao i dosta političara u sva vremena za poznatu glumicu. Prelaz mosta se dugo godina naplačivao, "harač raji treba", sad više ne.

Pogled na uvalu, nisam imao vremena baviti se obradom fotografija.

Jedan od domaćina, naš Ivan.

Ja kao i uvijek kad mogu radim selfie kontra sunca, jer se to ne smije raditi.

Odmah uz kuću im je i plaža, Jin ju je brzo otkrio.

Ja ga pratim i smješkam se fotkajući ga, on ulazi u more, konstatiram sam sebi da će otvoriti sezonu kupanja, u momentu se sjetim, odlažem foto aparat i žurim izvući ga iz mora prije nego što stvarno zapliva, za vratom naime ima prije dva dana kupljenu skupu njemačku ogrlicu protiv krpelji i drugih nametnika, srećom, i on je očito bio zadovoljan samo točanjem nogu.

Vraćamo se, Marcela i drugarica nešto živo razgovaraju.

Spremamo se za povratak kućama nakon prelijepog dana,  drugarica mi  s kata pokazuje naslov knjige, koju je valjda našla gore u dnevnom boravku, zaboravlja da bih ja to teško i iz neposredne blizine uspio pročitati.

Dobro da smo svi trezvenjaci, put do uvale i nazad nije posve bezazlen, barem onaj kraći, kojim smo mi išli...

p.s.

Tek se navikavam na rad na ovom blog servisu, to s novim redom i zašto mi ponekad počne divljati, nije mi jasno.

Dabogda crko blog.hr

Svi blogeri se zadnjih dana opraštaju od servisa koji se treba ugasiti prvog ožujka, uglavnom emotivno, razumljivo, jer je je ta platforma, kakva je takva je, tehnički kilava i neodržavana, većini njih bila prva internetska platforma. 

Ja sam pak imao bolno iskustvo s drugom pokojnom platformom na njemačkom jeziku, na kojoj sam u najbolje vrijeme, kad su po broja glasova bili treća po broju glasova platforma u velikoj Njemačkoj, bio među top 10 članova (bodovali su se postovi, komentari i preporuke). Bolno je što nisam spasio većinu materijala iz tog doba, jednu pjesmu mi je čak ukrao renomirani francuski pjesnik, drugarica je pratila novogodišnji program na Arte-u i ostala neprijatno iznenađena. Uglavnom upozoravam one koji eventuaalno pokušaju iskoristiti neku pjesmu nestalu iz mog blog.hr editora, da će doći na stup srama, jer originalne objave postoje spremljene na drugoj platformi, a znam i da je naša bivša blogerica dobila sudski spor oko jedne dječje knjige.

Dakle i mene vežu divna iskustva susreta, i mogu bez ikakve zadrške reći, prijateljstava, s brojnim blogericama i blogerima, jednoj pokojnoj sam već posvetio jako dobro posjećen post na ovoj platformi, što me raduje, jer uspomena na nju to zaslužuje, danas ću za kraj spomenuti trojicu muških blogerskih kolega, kojih više nema, a prije njih blogericu s kojom sam se najviše naslikavao, našu Danči, Uranovu pikulicu.

Vlasnicima platforme blog.hr od prvog do najnovijih želim zahvaliti što su pored baraba okupili i najkvalitetniju blogersku ekipu na ovim prostorima, te im želim neuspjeh  u svim novim poslovnim poduhvatima, jer su ovu ovu ljudski tako kvalitetnu ekipu iskoristili, iscijedili i bacili, kao što ja radim ujutro s limunima, najbolji su oni splitske blogerice rodom Šibenke.

Servisu koji se gasi prvog ožujka ljeta gospodnjeg 2026 želim ovo iz naslova, što je izvjesno, ili ako je moguće da ostanu đubrad do kraja i možda i prije naprave harakiri.

Najprije fotka s našom pikulicom po mom izboru, njoj se možda neće svidjeti, jer "najbolju ikad nas dvoje" je kao ona uslikala (imam je), s njom sam predvodio blogerske pobune, a u dogovoru zajedno provocirali blogopučanstvo naročito davne 2009, "sami protiv svih"

Ipak glavni dio posta posvećujem trojici blogera kolega koji nažalost neće sudjelovati u našim i vašim pobjedama na novim boljim platformama jer takav je prirodan tijek stvari.

Prvi je bloger Bergaz, meni daleko najbolji i najkvalitetniji blog fotograf čiju su svaku fotografiju pratile minijaturne bravure od pričica. S njim sam imao i redovitu mail prepisku, zajedno smo jedno vrijeme odabrali najpopularniju svjetsku blog platformu konkurentsku ovoj, moj blog i dalje tamo stoji za svaki slučaj u pričuvi, a ovdje ekskluzivno donosim link na njegov, nadam se, ako je moguće, zabilježen za vječnost, može i malo kraće ;) :

Imenjakov blog

Igrao se u prepisci i uredio nekoliko mojih mutnih fotki objavljenih na blogu, koje su mu se jako svidjele, nije se ustručavao pohvaliti i kritizirati, a čuvam i našu polemiku oko blogerice koju ja smatram najboljom, a njega su strašno smetale njena označavanja članova obitelji u postovima što sam ja držao dijelom njenog nepatvorenog šarma. Donosim ekskluzivno i fotografiju koju je posvetio meni, snimljenu u "mom stilu" za jedne vožnje, mene pak podsjeća na jednu fotografiju velikog Hirakawe, koji mi je bio uzor u "uličnoj fotografiji", iz mladih dana.

Ekskluzivno iz naše prepiske i jedan od njegovih primjera koliko je nekad blogerska komunikacija bila kvalitetnija:

Drugi bloger na kojeg ću se osvrnuti, a jednako tako se preselio u lijepa sjećanja je naš nezaboravljeni Semper contra, bloger koji je uvijek prkosio plivajući kontra struje i blogera favoriziranih od uredništva, te pripadnika dominantne tomsonovske struje u zemljačkom puku naše lijepe.

Duhovita su bila njegova zapažanja, kad bi izbivao, nažalost sve češće, s bloga, jer je boravio u Bolu i Nici, ne mislite valjda da se u komentirama nije našla jedna blogerica, koja je konstatirala da zna da laže :D Ovdje ću ipak ostaviti njegovu fotografiju iz naše korespodencije, za koju su mu, već je bio u teškom stanju, najbliži rekli da podsjeća na Dalai Lamu, a eto, njemu se čini, na blogera Nachtfressera, žao mi je što se vjerojatno nitko neće sjetiti spasiti i njegov blog, ja ne mogu kako treba ni svoj:

I za kraj ostavljam našeg Sjedokosog, koji je eto i potpisan kao glavni i odgovorni urednik prve hrvatske knjige blogerskih radova:"I ja imam post". Zadnji mjesec prije izlaska knjige uiz tiska održavali smo intenzivnu komunikaciju, kulminiralo je dugačkim susretom i druženjem u Zagrebu, opisanom u blogoknjizi, te ću s tim završiti i ovaj post uz napomenu "Zavik nek žive naše blog legende!"

Burek (Börek) i osigurači

 

Burek (Börek) je tradicionalno jelo porijeklom iz Turske, odnosno naziv u zagradi je turskog porijekla, drugarica i ja smo, kao sarajevski studenti, najbolji jeli u "Bosni" na Bašćaršiji. U Rijeci gdje živimo, kao najbolji slovi burek "Kod Braće", meni osobno i jest, ali je sarajevski burek neusporedivo bolji, berlinski Börek uglavnom lošiji, odnosno zadnjih godina ga više nakon dosta razočarenja ni ne testiram. Međutim neusporedivo bolji od spomenutih je naš kućni, djelo usavršene bosanske škole, s nešto većim udjelom mesa od propisanog.

Suvremeni stanovnici urbanih sredina praktično ni ne znaju čemu osigurači služe. O njima brinemo samo mi koji smo za ljepotu pogleda, vrt i balkon kupili stare prostrane kuće visokih stropova, koje je teško i grijati i hladiti, ovisno o godišnjem dobu. Uglavnom stalno treba kalkulirati koji su potrošači uključeni, jer ako se zaboravimo vrlo brzo završimo u mraku.

Pitate se kakve veze imaju burek i osigurači, pa jednostavno, nakon dobrog bureka nije nikakav problem spustiti se u grad po osigurače, lako za mrak, dovoljno romantični jesmo, ali hladnjak i zamrzivač su nužni. Uzgred, čisto informacije radi, jer je eto ja u žurbi na internetu nisam mogao odmah dobiti, osigurač u "Unuku" od 20 ampera košta već okruglo jedan euro komad.

Prije vlastite žurne šetnje treba malo umoriti psa zajedničkom šetnjom, na fotografiji je pogled s Kozale.

Nakon kupovine kutijice od 5 osigurača, računam da će barem u Pevexu, kad jednom odemo, biti jeftinije, evo me na riječkom Korzu, u stvari kratim čekanje  za uplatu dopunskog osiguranja, tridesetak brojeva je ispred mene.

Stara slika sa autobusnog kolodvora na Žabici, moram je negdje ubaciti, a Žabicu sam i danas prošao, lijep je sunčan bio dan, ali toliko se ljudi još razgolitili nisu.

Prkosan grafit danas snimljen "Ne osjećam ugriz, čujem samo lavež", zanimljiv iskaz.

Na zidu MMSU Rijeka jadan grafit "Park je naš" gore, kao što je jadan i otpor betonizaciji zelenih površina u centru grada. Dolje je stvarno upozorenje da se ne približavamo muzeju suvremene umjetnosti, nije instalacija u prostoru.

 Doma se opet bavim servisom blog.hr, par dana prije nedjelje, dana konačnog blogocida, danas skidam stare dizajne, najviše ih je radila moja umjetnica Kika iz jednog od Kaštela, razmišljam kako još nitko neće javiti o uništenju ovog kulturnog dobra i radova u koje je utrošeno toliko truda, mail koji ja imam je nefunkcionalan, a ona je vjerojatno kao i većina sposobnih mladih ljudi negdje u bijelom svijetu.

Nama što smo ostali preostaju gurmanske utjehe, čuo sam da Bezos i njegova žena baš ni ne znaju uživati u jelu...

COVID-19 i Zid slavnih u Opatiji

Skidajući slike s uskoro pokojnog bloga.hr (imam ja sve skinuto, ali se slike jako sporo otvaraju kad otvaram cijeli blog), sjetio sam se kritične godine svog življenja i onog što joj je prethodilo.

2019. je bila godina intenzivnog življenja, kao da sam slutio da će nešto u godini koja je obećavala, i u kojoj se svašta trebalo događati, jer je 2020. Rijeka bila europska prijestolnica kulture, krenuti u krivo. 

Proslava rođendana koja se pamti, imao sam čak gošću iznenađenja iz Londona, odlazak na Hvar tragom ostavštine jednog pokojnog nonića, s kojom se totalno razmrvljenom i posvađanom rodbinom ništa ne može napraviti, nakon tri i pol desetljeća smo se uputili prema Sarajevu u povratku, odmah nas na granici umjesto dobrodošlice opalili po džepu, jer smo se odvikli od nošenja zelene karte...Moj razred je u glasovanju između Beča, Budimpešte i Sarajeva odabrao Sarajevo za školski izlet, uz posjete prijateljima išao sam i provjeriti hotel u kojem smo trebali odsjesti, hotel u skelama, renovira se, nigdje radnika, na prvu mi se svidjela hotelska bašta uz Miljacku, ali mi nešto sumnjivo bilo, znam ja nas, te me nije iznenadio poziv vlasnice agencije, mjesec dana kasnije, da ako se slažem, obavijestim roditelje, nude bolji hotel za istu cijenu, guglao sam i oduševio se, hotel Saraj odmah iznad Baščaršije, o tome ne znam više, je li foto reportaža na nachtfresser.tumblr.com blogu, znam da nešto ima i na ovom gasećem, a imam ja i wordpress pa zbilja ne mogu garantirati lokaciju na kojoj sam izvještavao. Ispalo je fenomenalno.
 

Te 2019. smo zadnji put naizgled potpuno zdravi putovali tradicionalno u Berlin. Bili smo i gosti u frankfurtskim vrtovima kod Matijinog oca, iako ima kuću u okolici Rijeke on je i u mirovini nastavio tamo živjeti pomalo boemski, u tim vrtovima se nastanila šarolika međunarodna kolonija, puno ih je iz svih država bivše Jugoslavije, većina zaposlena na stadionu nogometnog bundesligaša, svi na svojim kućicama imaju nacionalne zastave, na ovoj slici su majstor roštilja Srbin i majstor gurman naš domaćin Hrvat, koji nas je uvjerio da je teletina super i na roštilju. O tome imate post na spomenutom blogu.

E onda je došla nesretna 2020., COVID-19 i histerija oko njega su došli i do Hrvatske. Prešlo se na tu nesretnu nastavu na daljinu, stizale su nebulozna upute kako zaobilaziti prepisivanje, bio sam jedan od rijetkih koji nije koristio online video učionice ni video pozive, strogo sam pazio da se što je manje moguće zadire u privatnost, to je sve psihički iscrpljivalo, naporna ministrica počela nam je nuditi testiranja i zaradu znački za napredovanje, neki su samo to rješavali, malo nas je bilo koji su to ignorirali, ja sam ipak zbog ravnatelja, koji je očito bio izložen pritiscima, odradio par znački reda radi. Online nastava se smjenjivala s nastavom pod maskama, zakačio me težak oblik COVID-a, završio sam i na hitnoj s izuzetno lošim nalazima, prijatelj koji se vratio iz Švicarske, kupio šahovski klub u svom rodnom mjestu, drugar mu bio Anatolij Karpov, slao mi materijale "stručnjaka" o svjetskoj COVID zavjeri na FB porukama, on je u međuvremenu preminuo, a u jednom momentu sam bio siguran da sam na njegovom putu, ali eto, bilo je to prvo duže bolovanje nakon jednog loma. Iako malaksao počeo sam opet raditi i vidi vraga, uoči odlaska u Berlin, COVID drugi put. Ne pristajem na odgađanje puta, noćimo u Bavarskoj, žestoki napadi gušenja, dobivamo srećom mobitelom doktoricu iz Hrvatske, nikako zaspati u ležećem položaju, vježbe za smiriti se, noć užasa. U Berlinu već drugi dan znatno bolje, krećemo Jin i ja u standardna jutarnja lutanja.

Krivu sam fotografiju prebacio, želio sam dokumentirati iščašen način odjevanja gostiju grada i na slici bi bile jedne izuzetno uske traperice i jedne tajice, ne da mi se sad mijenjati, ovo je fotografija iz Jajca, isto poučna, za ovom curom, koja meni ni po čemu nije bila posebna, svi su se redom okretali, inače ja Jajce pamtim po mnoštvu pasa lutalica i jednog koji me otpratio do autobusa, usput je pojeo više od pola mog hamburgera, tamo jednostavno nisam imao vremena za sjesti nešto pojesti.

Tri su u ovom postu fotografije selfie-ja vezanih uz poznatski opatijski Zid slavnih uz ljetnu pozornicu pozornicu. Fotografija uz Alberta Einsteina je postala zaštitni znak mog bloga, pa sam poslušao sugestiju slovenske blogerice Modrine neba da je ipak kao profilnu zadržim i ovdje, Isadora Duncan je druga na listi slavnih žena koja me impresionirala, prve Lou Andreas Salome nema na Zidu slavnih, sad će moja vjerna komentatorka pomisliti, a Sartrove i Brechtove družice, e one su nešto drugo, njih smatram suborkinjama. Treća je uz Vladimira Nabokova, nju sam ja mislio plasirati kao provokaciju blog babama i dedama, kojima su sve žene na slikama maloljetnice, ali me blogerica kojoj sam iznio tu ideju razuvjerila prasnuvšui u smijeh, ajme meni koliko ti te babe precjenjuješ, pa one nisu ni od Krleže ništa čitale, što je svaki Hrvat u svim režimima morao. 

Prije nego što se zapjenite na Lenjina, pogledajte slušalice na njegovim ušima, to je zaštitni znak jednog piva, i s pićem sam za svagda raskrstio te godine, to, kao i s duhanom, kod mene ide sve preko neke nesretne noći.

Tu godinu pamtim i po okupljanju tri westie legende na Krku, to se iz više razloga, jednog neumitnog sudbinskog, nažalost nikad neće ponoviti...

Jučerašnje šetnje

Još jedan dan u ono slobodno vrijeme, ritualne šetnje s Jinom ne ubrajam u slobodno vrijeme, prisilno provodim na platformi koja se skoro gasi, blog jesam, koliko pouzdano ne znam dok ga se ne ugasi, pospremio, živcira me doduše, što se tamo već sad sporo otvaraju slike, pa barem one sebi važnije ručno skidam. Ne znam odakle mi je samo u jutarnjoj šetnji i meditaciji bila prva asocijacija "Jučerašnji svijet" Stefana Zweiga, istina živimo isto kao što je on živio u predapokaliptičnom svijetu, s amoralnim vjernicima na čelu bitnih država, koji će po svaku cijenu braniti istinske vrijednosti, koliko god članove tuđih obitelji to koštalo.

Zanimljiv je Jin, pravi urbani pas, suvereno silazi i penje se, niz i uz stube, kojima je Rijeka ispunjena, kao i usponima i silascima. Opet sam neku tipku krivo stisnuo i tekst mi se pokazuje na neželjen način, ah ta prisilna uvijek nova učenja.

Barem su pogledi široki i duboki.

 Nevjerojatne vijesti čujem u jučerašnjoj komunikaciji s blogericama, koliko su ljudi, podređeni manipulativnim bićima i koliko ovise o masovno izazvanim psihozama luđaka poput Trumpa i Putina. Naime i države poput Australije i SAD tresu algoritamsko laboratorijski izazvani virusi nacionalnih preporoda, koje i nikad potpuno prihvaćene doseljenike tjera, da bi opstali, u njihove nacionalne torove iz kojih su, neki riskirajući i egzistenciju, svojevremeno pobjegli. Tako se organiziraju ekskluzivni karaoke teferiči na kojima se naši urbani junaci krevelje izvodeći nekad toliko omraženu seljačiju. Ako pokušavaš ostati svoj, riskiraš ludilo, koje logično završava poput Zweigovog tragičnog kraja.

Dođe tako nakon dvije-tri šetnje, jutarnje, jedne ponekad i prije, a obavezno poslije ručka, slijedi zajednička večernja. I tu, dok drugarica pokušava motivirati Jina na malo duže hodanje, jer pred večer je on u njenoj nadležnosti, kombiniram slike popodnevnih chatova, tužan sam zbog predvidivosti svojih počinjenih grešaka, naime blogerica koja mi je dugo prve dvije godine bila jedina komentatorica, i opet se srdačno zahvalila na obavijesti i javila da je "pospremila na sigurno svoju mladost" je pisala i 2008. i 2009. i to, vidim, odlične zrele postove, za poneki ima samo jednog stalnog komentatora, a taj nisam ja, u stvari mene nema nigdje, ja sam tad bio u drugoj ekipi, a budući da očito nije prokomentirala neki moj svakodnevni post, bio sam siguran da je napustila blog, a nikad se nisam orijentirao po naslovnici, koja mi je svojom glupošću uvijek predstavljala crvenu krpu, još je ova,  za i nekon Ribe, mila majka, kakva je bila za vrijeme Dariusa, čiji je duh primitizma na blogu ostao do kraja. Međutim to nije smio biti moj problem, previše je površnosti uvijek bilo u mom pristupu, kako životu, tako i blogu, tako to biva kad nikad nisi siguran da će svanuti to sutra.

Drugi ljudi su se suočavali s drugim dramama, kojih zahvaljujući nonšalantnosti svog pristupa ja očito takve nisam imao, suočavali su se sa stvarnim problemima i blog im je postao očito suvišan teret. Ne mogu reći da im zavidim na toj zrelosti, razvodima i novim počecima, te pokušajima samoubojstava u užoj obitelji, meni su se ubijali samo prijatelji

Približava se suton, još jedna nepredvidiva noć za nas za koje izvjesnosti odavno više nema, neboder me bistrinom međuzraka mami na vađenje fotoaparata, sjećam se jedne svoje uspjele pjesme dok promatram paljenje svjetala, koja valjda počinje "Milijuni poput nas...", očito na tragu "Pobratimstva lica u svemiru" najvećeg među nama koji je hodao ovim nesretnim prostorima, Tina Ujevića.

Baš me zanimalo, jer kroz objektiv to ne mogu vidjeti, hoće li se nečija silueta nacrtati uz staklo, čini mi se da nije, ali nije ni meni nikad za vjerovati, gle, koja ljepota jezika zatrpanog negacijama...

Piratske tetovaže (RI-ječkom Piratu Rubi)

 Posvetio sam već jedan post Piratskoj stranci, koja je u Hrvatskoj djelovala 2012-2015, jedna od rijetkih stranaka za koju se požurilo da se i izbriše iz registra političkih stranaka, umjesto da se odgovorne osobe za financijske makinacije sankcioniraju.

Današnji post ću posvetiti riječkoj urbanoj legendi, prerano preminulom piratu Rubi, na slikama okrenut leđima i dijelu outfita većine članova riječkog ogranka stranke, tetovažama, mislim da smo samo drugarica i ja, te Matija, koji doduše nikad nije postao član, ali je aktivno sudjelovao u idejnom radu, bili bez i jedne.

Ovu foto seansu sa mnom kao fotografom s nesretno lošim fotićem, smo osmislili s mogućim dijelom kampanje za europske izbore koji će uslijediti, no zbog svoje nedovoljne kvalitete objavljeni su samo na mom blogu servisa blog.dnevnik.hr, koji novi vlasnici, navodno iz bliskog nam inozemstva gase kao prvi korak ka spašavanju medijskog giganta Nove TV. Odlučan znalačkipotez velikih balkanskih poduzetnika, o njihovoj vještini zgrtanja novca i imovine pisat će ekonomski udžbenici ovih prostora.

Tetovaže nisu slučajnost, gro riječke piratske ekipe okupljao se oko Tatoo studija "Točka", ako se ne varam prvog u Rijeci, vlasnika studija i jednog od prvih pirata Vladimira Vlade Šandola.

Za kraj u svakom pogledu provokativna akcija naše maštovite i drske članice kodnog imena Alice, umjesto kazni za brisače stavlja piratske letke na policijske aute, i oni su glasači, zar ne...

Kaputi i zimske maje

Najoriginalnija opomena koju sam ikad dobio, na ovom blogu objavljujem slike koje već postoje na internetu. AI koji sve više stvari regulira i ovaj put je u pravu, jedino ne prepoznaje da je slika na mom blogu skinuta s mog bloga koji se gasi. Ako vam rečenica nije jasna, AI vam može razjasniti, ili možda ne, čudnovati su programerski putevi. Autor garantira da je ova fotografija danas snimljena i obrađena i njegova, kao i većina fotografija koje objavljuje na svojim blogovima, u suprotnom je navedeno odakle je fotografija uzeta. Sad ovdje objavljujem i fotografije s bloga Nachtfresser koji će prvog ožujke po najavi biti i službeno upokojen. Moji blogovi su i Nachtfresser wordpress te Nachtfresser tumblr

Izbor kaputa koje sam objavljivao ranijih godina, kad je zamislite i dnevnim novinama te portalima bilo dopušteno snimati modne detalje prolaznicana javnim mjestima, najgledaniji su bili prilozi sa zagrebačke Špice i riječkog Korza, ja sam fotografirao i izvan centra.

Usput promijenio sam danas i FB sliku profila, zamislite, isto moj original, samo s bloga, nije od danas.

Za kraj, Katarina Peović, junakinja čak dva posta s ovog bloga, je danas sa svojim bendom "Fronta" promovirala novi singl, zanimljivu obradu partizanske pjesme "Bella ciao"

Zaključimo, blogger Nachtfresser objavljuje u velikoj većini slučajeva svoje vlastite fotografije, prije vjerovanja AI se ponekad treba informirati!

Otkup zlata

 

Na svojoj zadnjoj školi na kojoj sam radio imao sam izvrsnu voditeljicu nastave, "Katicu za sve", koja se brinula baš za sve, te je škola funkcionirala "kao na violini", onoliko koliko jedna velika državna škola može funkcionirati u sustavu u kojem su ministri patuljci koji pojma nemaju. Ona se dosjetila i zlatnih pločica kao dar za odlazak u mirovinu, tako da i mi imamo neku simboličnu materijalnu vrijednost od sustava kojem smo darovali dušu. Uz nju sam imao sreće i dobio napokon i ravnatelja koji je bio normalan i nije se miješao u autonomiju struke i stvari koje nisu njegova domena, za razliku od svih drugih dvadesetak promašenih karijerista koje sam preživio za radnog vijeka.

Već je prošlo još jedno karnevalsko doba, mada je u društvima poput našeg i onih susjednih država maškarani cirkus konstanta, licemjerje ljudsko granica nema.

Moram barem ovdje opisati vijest, koja me, nećete vjerovati, dobro nasmijala i zabavila. Pjesnik Drago Kuđić je 2025 dobio spomenik, gledam na internetu, čak ni ne izgleda loše, možda zato što ne sliči onom Dragi kojeg sam poznavao za vrijeme studija i života u Sarajevu.

Elem on koji je taj dan napunio veliki klub, u maniri rock zvijezde, na predstavljanju svoje poetske zbirke "Sex ponto" i poslije se zapio s Abdom Sidranom, isto pjesnikom i budućim akademikom, mojim tadašnjim prijateljem Velimirom Remetićem Ljovetom, koji je u kasnijem životu nakon povratka iz Švicarske kupio šahovski klub negdje u Republici Srpskoj, s najboljom omladinskom školom za njegova života, u kojoj je gostovao i Ljovetov prijatelj bivši svjetski prvak u šahu Anatolij Karpov, i sa mnom, koji sam zauvijek ostao nitko i ništa, jedan rubni bloger. 

E taj Drago koji se tu večer nekoliko puta nakon ovacija publike vraćao na čitanje repete i koji eto sad i spomenik ima, nije imao gdje prenoćiti pa je završio u mojoj negrijanoj studentskoj sobi podno Trebevića, Sidran je za jedne od prethodnih tura otišao u WC i nije se vratio, Ljove je naručio taksi i odvezao se svojoj tadašnjoj dragoj u Ilijaš, te smo ostali nas dvojica. U sobi ništa nisam imao osim piva pa je brzo, on koji je redao kratke zaspao, a ja sam ostao bdjeti uz svoj nespokoj. Probudio se oko tri u noći i rekao: "Ne spavaš. Što te mori, ljubav?", ja sam odgovorio :"Ostavila me zbog nekog bogatog Slovenca što ima veliku farmu, uzgaja piliće." Slijedilo je nešto što nikad nisam zaboravio, umio se, obrisao, otpio iz otvorene pive i izrecitirao:"Imaš olovku, napiši joj:

Ne prodaje se ljubav draga,

nisu to pilići,

ja imam farmu ljubavi,

ne možeš joj nikad prići."

Maestro Kuđić, veliki pjesnik, koji eto sad ima svoj spomenik, skončao je u neimaštini, ne zna se ni točan datum smrti, tijelo mu je pronađeno u stanju raspadanja. Kako bismo se nekadašnji on i nekadašnji ja samo zabavljali slikama toliko desetljeća poslije, da smo ih mogli predvidjeti.

Jedna slika iz arhive prethodnih karnevala svjedoči da je bilo ljepše i bolje ili smo samo mi znali prepoznati ljepotu. Slika je iz arhive drugog bloga, koji je trajao 22 godine i kojem su novi vlasnici bloga.hr najavili gašenje prvog ožujka i ponudili velikodušno skidanje tekstova u zip formatu, ja nemam više ni to jer mi je valjda unutrašnji neprijatelj, kojem admini vole tepati Bug, desetkovao blog editor. 

Ukrali su mi nasljedstvo i još puno toga, ali postoji nešto čemu se ti veliki poduzetnici, duhovni bogalji nikad neće moći približiti...