ponedjeljak, 20. travnja 2026.

Camp nou

 Još od meni dragih George Best vremena nogomet pratim samo povremeno i to svoju Rijeku ili reprezentaciju te međusobne susrete Njemačke i Brazila. Evo ne ide mi ni s drugim za redom "nogometnim" postom, koji naravno kao ni prošli to nije, ja pišem samo o stvarima koje bar djelomično osjećam ili razumijem (sigurno sam npr. mnogo jači na području ženskog umjetničkog klizanja nego nogometa ;)), nadam se da se objava neće otegnuti i na treći dan.

Dakle jedno od ponajboljih maturalnih putovanja kao razrednika mi je bilo u Španjolsku s meni kao razredniku najneuspješnije vođenim razredom, u stvari to mi je bilo i jedino takvo razredništvo, iako je i tu bilo izuzetnih učeniika, ali ostali su u drugom planu.

Putovanje je bilo brodom Genova-Barcelona, pa onda neuobičajeno Calella, dvije stvari na kojima sam ja inzistirao, brod, a ne avion i nikako Lloret de Mar. Sve ostalo je bilo siva zona. Kolega razrednik razreda koji je putovao s nama i ja smo putovali bez blagoslova, odnosno čak i uz negodovanje bivšeg ravnatelja uz podršku, potpise i borbu roditelja koji su jedinstveno stali iza nas. Sporan je bio brod na kojem sam ja inzistirao, jer ne podnosim avion, a autobusom u oba smjera nema smisla, cijelo putovanje je bilo rezultat čudnih nesporazuma i kompromisa i ispalo je dobro, svi ostali su čoporativno po želji šefa putovali zajedno u Prag, koštalo je otprilike isto, što je malo čudno, ali mladosti je sve dobro.

Program u Barceloni mi je bio osim Gaudija bez veze, kao i noćenje u centru uz smrad ulične kanalizacije, a bilo je toplo i nije se moglo spavati zatvorenih prozora. Na brodu je bilo izuzetno, mada sam od pratilaca uglavnom samo ja probdio noć, ali to je bio dio mog ondašnjeg bioritma, zato po Barceloni nisam brinuo ni za što, a i ostao sam vani dok su svi razgledali čuveni stadion Camp nou, a par cura koje su ostale pod mojom odgovornošću vani su ionako zaronile u veliki shopping centar u kojem sam si nabavio samo osnovne rekvizite uz meditaciju i samovanje vani. I tad je nastao i zanimljiv blogpost iz 2008., to je bila jedna od godina kad su zauvijek nestale sve Imagr shack fotografije, a, pazi čuda, ova meni najdraža, ostala spašena na web.archive.org., kao i priča oko nje, samo nažalost komentari iz tog posta nisu sačuvani (19), ispod svih ostalih jesu, pa prenosim komentare iz prethodnog u kojem najavljujem put Genova-Barcelona i uz put navodim tad zanimljiv podatak da su baš tog dana gradske vlasti zabranile u cijelom Amsterdamu pušenje na javnim mjestima, osim marihuane na za to označenim područjima ;).


Još u shopping centru razmijenili su se osmijesi sa simpatičnim Južnokoreankama, koje su prisluškivale konverzaciju trgovkinja s mojim učenicama, mogle su čuti mišljenje domaće žene da Hrvati igraju skoro isto tako lijepi nogomet kao i Španjolci. Prepoznali smo se kad su naletile dok sam ja sjedio vani i meditirao između spomenika na slici i starog spomen autobusa, ispunjenog s figurama nogometaša neke očito uspješne generacije, odlična ideja tko se sjetio.

Jedna, viša i simpatičnija mi se javila, što sam ja naravno iskoristio i pitao je želi li pozirati za moj blog, ja sam naime poznati hrvatski bloger, pristala je uz stalni osmijeh s tim da joj na papir napišem adresu bloga, što sam s radošću napravio. Druga se kao sve oprezne, pristojne i podozrive cure, držala ozbiljno i preplašeno na distanci, samo se nasmijala kad sam na molbu mog modela ptistao njih dvije snimiti s njihovim mobitelima uz spomenik.

Završit ću s isto tako zanimljivom pričom. Nakon toliko godina me konačno zainteresiralo koji je to nogometaš na spomeniku sa zamahnutom nogom u zraku, pitao sam AI, naravno da postoji taj spomenik, jedan od dva ispred stadiona, predstavlja čuvenog Mađara za kojeg ja nisam čuo i bio je miljenik navijača Barcelone, drugi spomenik, ali u drukčijoj pozi predstavlja najboljeg nizozemskog igrača svih vremena, za kojeg sam i ja čuo i igrao je i za Barcelonu, a AI me informira da će uskoro tamo spomenik dobiti i aktualni nogometni velikan Argentinac Messi.

Na tome bi sve završilo i svi sretni i zadovoljni, da me nešto nije kopkalo pa nisam postavio pitanje kad je postavljen stariji spomenik, tom Mađaru. Dobio sam momentalni odgovor 2009. godine. Lagao sam da imam fotografiju datiranu uz spomenik 2008. godine (u stvari imam blogpost iz 2008.), kaže AI da je to nemoguće jer je spomenik svečano otvoren rujna 2009., a prije toga nije bila izložena nikakva maketa, vjerojatno je kod mene krivo datirano, nikad nije postojao sličan spomenik, uostalom ovo je prvi postavljeni, spomenik Nizozemcu je došao znatno kasnije, ispred čuvenog Camp nou stadiona, pa sad ti budi pametan, ni on ne može naći racionalno objašnjenje :D

at Broj komentara: 29:
Location: Barcelona, Provinz Barcelona, Spanien

subota, 18. travnja 2026.

Retro muškost i nova ženskost

 Dva su mi događaja u Njemačkoj proteklog tjedna privukla pozornost, kao nekom koji voli analizirati stvari iz različitih perspektiva. Kad političar najavi da se povlači iz zdravstvenih razloga, to odmah na prvu djeluje jako sumnjivo, evidentno bolesnim osobama kao što su trenutno šefovi najmoćnijih svjetskih sila to ne pada na pamet, jer pravi muškarci ne pokazuju znakove slabosti.


Po svim objektivnim pokazateljima Jan van Aken je jedan od uspješnijih svjetskih političara. U samo jednom mandatu koji završava u lipnju ove godine on je kao supredsjednik s Ines Schwerdtner propadajuću stranku "die Linke" (Ljevica) doveo s 2% do stabilnih 12% glasova na nivou Njemačke, iako daleko najstariji u užem vodstvu te stranke u velikom usponu(64), smatra ga se mladim za vrhunsku politiku. Zato je senzacionalno odjeknulo da se povlači s čelnih pozicija i neće se u lipnju kandidirati na izborima u stranci.

Veliko iznenađenje u svijetu kojim ponovo dominiraju snažni retro muškarci, koji uglavnom puše, piju , preziru zdrav život i svejedno traže tajnu dugovječnosti. Najpoznatiji primjer je bivši njemački kancelar Helmut Schmidt koji je pušio cigaretu za cigaretom, kao kancelar moćne države u kabinetu desetak puta padao u nesvijest, što se naravno skrivalo u javnosti, imao puno ugrađenih srčanih premosnica, nastavio neurednim životom do kraja i proživio punih 96 godina. Jan van Aken to ne želi, mora se čuvati kako kaže i želi što više uživati s obitelji, mora stati jer tempo života mu je bio prebrz i ne žreli biti pravi muškarac i sagorjeti. Iako su u stranci smatrali njih dvoje kao idealan par, on aktivist (dugogodišnji član Greenpeaca i poslije je sam priznao, kad ga se više nije moglo kazneno goniti, zviždač koji je otkrio javnosti pojedinosti vrlo štetnog po stanovništvio, tajnog euroatlanskog trgovinskog ugovora, te doveo do velikih demonstracija koje su taj ugovor spriječile i time prodor između ostalog genetski modificirane neoznačene hrane na europska tržišta), i nju Ines Schwerdtner kao ideologicu, ona je izrazila iskreno žaljenje, ali i razumijevanje za njegovu odluku, zdravlje ipak treba biti na prvom mjestu, ona će se pak ponovo kandidirati.

https://taz.de/Abtritt-des-Linkspartei-Chefs/!6171551/

Drugi slučaj isto na neki način povijesni i svakako zanimljiv za analizu, link dolje, žena, i to mlada, postaje prva profesionalna nogometna glavna trenerica seniorskog prvoligaškog (Bundesliga) nogometnog kluba Union Berlin  u povijesti ne samo njemačkog nogometa, ugovor je zasad potpisan do kraja ove sezone i s ciljem održanja trenutno ugroženog prvoligaškog statusa. Iako je bila jedna od najuspješnijih nogometašica, završila trenersku akademiju, uspješno vodila žensku i mušku juniorsku ekipu do 19 godina, te bila zamjenica trenera glavne muške momčadi, čak bi i vodila momčad u prvoligaškim utakmicama, kad bi za vrijeme utakmice glavni trener bio isključen, kao npr. Nenad Bjelica, koji je i u Njemačkoj znao upražnjavati hrvatski nacionalni običaj psovanja sudaca, pa je Eta, kako se naša junakinja zove, morala spašavati utakmice. Klub je bezrezervno stao u njenu obranu, kad su po portalima zaredali seksistički  ispadi nakon njenog imenovanja za glavnu trenericu. Meni se ipak osobno nije svidjela izjava jedne od odgovornih osoba iz kluba:" Svejedno vanzemaljac ili žena, najvažnije je ispuniti zadatak. A ako u muške svlačionice smiju ulaziti šefice država, zašto ne bi kvalificirane trenerice.

https://taz.de/Trainerinnendebuet-im-Maennerfussball/!6168216/

Tu je trebao završiti post, no nisam ga uspio postati prije odlaska na izlet s društvom u Gorski kotar. Kad sam se vratio prije objave posta išao sam pogledati današnje nogometne rezultate, Union Berlin je u Berlinu izgubio od najlošijeg kluba ove godine Wolfsburga 2-1, Eta je doživjela hladan tuš, nisam stigao provjeriti je li još glavna trenerica, kao što bi rekao onaj kineski predsjednik, mačka je tu za loviti miševe, držim pačeve ipak da joj daju i drugu šansu.

Fotografija skinuta s neta:


at 21 komentar:
Location: Rijeka, Kroatien
Pretplati se na: Postovi (Atom)

Ovdje je sve kobajagi normalno

Ništa ni na ovom blog servisu nije normalno, ma koliko mi šutjeli o tome i uživajmo dok besplatni party traje, darovanom konju se ne gleda u...

  • Otkup zlata
      Na svojoj zadnjoj školi na kojoj sam radio imao sam izvrsnu voditeljicu nastave, " Katicu za sve ", koja se brinula baš za sve, ...
  • Zabranjena prirodnost
    Živimo u nevjerojatno licemjernom puritanskom društvu u kojem se vodi križarski rat protiv prirodnosti , odnosno prirodne ljepote nagog lju...