Institucija slobodnog blogera (ogled o Böllu)-2019.

Postoje tako postovi koji prođu tako nezapaženo kao ovaj moj ne tako davan, 1.9.2019. napisan, uoči početka nove "reformske" školske godine, s jedne strane je to razumljivo, jer se naizgled radi  o inozemnim političkim izborima, a to razumljivo ne zanima previše moje blogersko čitateljstvo, trudio sam se što manje zalaziti na to područje, samo mi je još falilo da mi se na blog prikrpaju, konzervativni ultranacionalisti, društvo bivših admina.

S ovim postom sam bio zadovoljan, imajte u vidu da je pisan 2019., nitko pa ni ja nije mogao pretpostaviti koje horror godine će nam uslijediti, godine koje su za mene bile i godine odluke, kad sam na rubu provalije, već bio blizu napraviti odlučan korak naprijed (jedan sjajan aforizam tad i za društvo aktualiziran), nije da me se nije i guralo, uspio sam zadnjim zamahom promijeniti smjer, zato ću zbog sebe samog reprizirati post, jako je osoban, neka stoji i kao znak priznanja najbližem mi piscu. 

p.s.

Nije mi bila namjera postati ilustracije uz post, loše su, kao i godina koja je slijedila, ali se eto "samo" pejstalo...

Zadnje dane slobode, prije ponovnog ulaska u žrvanj sad, da bude stvar gora, reformskog rada, provodim čitajući, a koga bih kad pokušavam razumjeti svijet, nego vječnog Heinricha Bölla, njega kao i Camusa uvijek mogu čitati, ljudi su svojevremeno detektirali probleme, koji su duboko suvremeni, živjeli u skladu s tim uvjerenjima i još danas su, iako navodno mrtvi, izuzetno aktualni. Jučer sam kao kukao kako se u preko 20 posto stvari slažem s njemačkim fašistima, koji eto, po prvi put nakon onog apokaliptičnog rata, prijete osvajanjem najvećeg pojedinačnog broja glasova u nekoj njemačkoj pokrajini, glasa se u Brandenburgu i Saskoj. Išao sam ponukan Böllom, svatko mora preispitivati sebe, išao provjeriti, u čemu se ja to s bandom slažem, i zbilja su to stvarno banalne stvari. Protiv sam ograničenja brzine na auto cestama, protiv sam posebnog kuhanja prema religioznom opredjeljenju u javnim školama, protiv sam oslobađanja od satova plivanja iz religioznog opredjeljenja i eto mene malo pomalo do skoro 30 posto slaganja. Stoga me utješilo čitanje Böllovog, meni do sad nepoznatog govora, prilikom primanja nagrade grada Wuppertala. Najprije otklanja ono po čemu ga se veliča, on sebe ne smatra skromnom osobom i priznanje ga ne samo raduje nego i ohrabruje, te doživljava ga kao priznanje instituciji slobodnog pisca, koja je obavezana nepisanim zakonom, nad sobom ne priznaje nikakvog zemaljskog gospodara i rječju brani i čuva ljudsko dostojanstvo. Tako i meni ostaje kod ovog svakodnevnog sizifovskog bloganja utjeha, da se na mene masovnim ispiranjem mozga, čemu su na ovim prostorima skloni, ne može ni najmanje utjecati, a eto, uvijek ću ostati i nepopularan nekim svojim stavovima i među sebi bliskim ljudima. Nadam se ipak da će danas, socijaldemokrati, koje kao ni kod nas ne podnosim, ostati većinska stranka u Brandenburgu. Lastavica Vjerojatno hoće... ipak, imati svoj stav je vrlina. 01.09.2019. (11:39)    -   -   -   -   TEATRALNI Dijelim tvoje mišljenje apsolutno sam protiv svega što se nameće iz religijskih razloga, posebno u državnim institucijama kao što su škole i vrtići. 01.09.2019. (11:43)    -   -   -   -   Annaboni kažu, sa desni pobjedjuju u istočnom dijelu........( a ja ne znam koji je to "istočni" dio ) 01.09.2019. (12:39)    -   -   -   -   Pozitivka Znaš kako kažu... ako te ne vole, nisi na dobrom putu (pod uvjetom da im ništa ne radiš). Pozdrav sa godišnjeg, izvještaj slijedi uskoro, ma još malo... :)) 01.09.2019. (13:20)    -   -   -   -   Dinaja volim razmišljnja jednog clowna... eto... :) 01.09.2019. (16:11)    -   -   -   -   robyn Ne mogu baš u dubinu, ali čini mi se da je dovoljno nekoliko ili tek jedna križna točka, da bi se s nekim složio. Tada ovisi o ulaganju ili dodavanju i oduzimanju obje strane. Možemo tako i na dugo i na kratko. Bilo je tako ljudi i ima ih, koji su čitljivi od kada su se pojavili. Zrelost se, čini mi se, ipak mjeri kompromisom i težnjom prema uspjehu. Inače, jaki kontrasti su mi odbojni, možda ne u fotografiji. Ljudi bi se više trebali baviti prirodom i nadrealizmom... Zanimaju me aure.

Starost (napisano 14.4.)

  Živčan zbog predstojećeg puta te onoga što slijedi nakon povratka u Rijeku teško pišem, nije da nemam ideja, dapače, i znatno veću potrebu za samocenzurom nego u mlađim danima. To me jako ljuti, jer barem sad, npr. ne mogu biti ucijenjivan od sitnih duša zbog načina na koji "postam".

Jutros u tom kontekstu ponovo analiziram u sebi knjigu Simone de Beauvoir "Starost", odnosno način na koji sam je ja shvatio, marginaliziranje starih ljudi kao društveno neproduktivnih i u skladu s tim uglavnom ekonomski ponižavanim osobama, koje jedino priznanje mogu dobiti kao volonteri čuvari unuka. S druge strane stare milijarderske prdonje nastavljaju, u duhu čitanja s razumijevanjem, Marxove teorije produktivan seksualni život uglavnom s mladim mesom koje mu se na tržištu nudi, zakon razmjene dobara.

Odlična joj je metodologija pristupa problemu odnosa društva prema ženama kao i prema starijim osobama te moguća rješenja koja se nameću. I ja sam sam dosta griješio i griješim u odnosu prema ženama, a i prema starijima. Nameće mi se sjećanje na davni blogerski susret i čitanje blogerskih uradaka kod hotela Continental u Rijeci prvog desetljeća ovog stoljeća. Nezadovoljan dodjeljenim terminom drugog ionako neplaniranog dana druženja, odbio sam čitati, a bahato sam okružen pažnjom bliskih mi blogerica kritizirao neke koji su nastupali. Najviše me iritirao nastup jednog od najstarijih, kasnije mog dobrog druga, blogera Miška, iako je bio mlađi nego što sam ja sad, on se je, zamislite drskosti, starac jadan, usudio čitati svoju vruću erotsku priču u kojoj strastveno obljubljuje mlađu djevu. Dobro da je tako nešto čitao netko u naponu snage poput mene, ili netko od tada još mlađih nazočnih blogera, ili ludi bloger Wall koji je sebi svašta neobuzdan i neukroćen dopuštao, ali taj starac koji nije pokušao ni afektirati, čitao je kao da govori o pripremi nekog dosadnog jela. Sa mnom su bile u društvu i tad mi najdraža blogerica Halterica, buduća Poni, te buduća književnica Manistra, koje je to zabavljalo i relativizirale su starost kao problem, još je blogerica s blogera.hr J-zlo koja je naletjela podbola, piše kao što ćeš ti u starim danima.

Ja sam u onoj vojsci "kao svaki prosječan grandoman" dva mjeseca pred kraj zaposlen u kino sali počeo pisati erotski roman, usput bih vojacima pisao ljubavna pisma u trampu za pive, imao sam jasnu inspiraciju i ideju, mislim na toman, početni fitilj mi je upaljen u prvom mjestu službovanja Jablancu uz Zavratnicu, iz kojeg sam otišao u odvratni muški vojni internatski smještaj. Čim sam izašao iz mostarske kasarne tu sam bilježnicu s napisanim spalio, mada uopće nije bilo loše, jedino što je materijal bio idealan za zbirku kratkih priča, koje bih, da sam to imao spremljeno u računalo, u ovim zrelim godinama perfektno zaokružio.

Inače u prilog tezama Simone de Beauvoir, piše i naša nekadašnja blogerica, sad ugledna seksologinja, koja živi i radi u SAD-u Neurotic https://publichealth.indiana.edu/about/directory/Ivanka-Simic%20Stanojevic-isimics.html

Ako se površno pogleda popis njenih radova vidi se da joj ciljane grupe čine maloljetne osobe 14-17, te punoljetne 18-94, s posebnim istraživanjem seksualnog zdravlja  svih podcijenjenih i stigmatiziranih osoba, ja sam baš naletio na informaciju kad je istraživala starije muškarce s invaliditetom po nalogu čuvenog Kinsey instituta, kojem naravno sad prijeti zatvaranje, ako u međuvremenu nije i zatvoren, prije sam sve pratio, danas skoro ništa.

To su ti problemi s vidom, i ja sve češće fotografiram rastinje i prirodu...

U Rijeci smo!

 

To je bio pakao. Pakirali se jesmo, ništa novo, kad smo negdje, kao što smo mi bili u Virovitici, čim se otpakiramo praktično počne novo pakiranje. Od početka je bio nesporazum o danu povratka, ovaj put još malo žešči, ali što je tu je, bit će nesporazuma sve više što god budemo slabije čuli i vidjelo, što stvarno, što dodatno, recimo to u polu namjeri. Uglavnom drugarica je jučer popodne, ja sam se upravo obrijao i završavao za jučer planirani post, počeo sam gomilati skice, kad je drugarica onako usput napomenula da bih mogao spakirati neseser. Ja se putovanjima odavno ne radujem, ali sam za put uvijek spreman. Završno pakiranje i nošenje stvari do auta, krenuli smo oko 17.30, biramo put preko Kutine, lakše zaobilaziti kamione na cesti, istina dodatno plaćanje jednog cestovnog harača. Prvi šou pred Zagrebom, kartice je negdje odletjela, mi se toplo nadamo, po autu, bilo je srećom tako. Sljedeći šou, oboje ionako slabije vidimo, naplatne kućice, mi bismo naravno najradije platili čovjeku, treba rasitniti 20 eura, svi jure, nigdje znaka s tom fucking rukom, zbunjuju svugdje natpisi cash, ulijećemo s cashom, super, samo neki automat, srećom dojurio čovjek shvativši našu ludu namjeru švercanja s autom u rikverc, ubacuje papirnatu u govnerski automat, koji nešto više od 14 eura valjda, vraća sve u kovanicama, valja meni ispipati deset i nešto sitno, jer te oznake 1,2,0,50 ne vidim za naplatne do Rijeka, ajde i to sam nekako organizirao, ovaj put ja i karticu i kovanice za platiti u jedan zakopčani džep.

Pratili smo vremensku prognozu, u unutrašnjosti mogućnost kiše, ništa zato, prilagodit ćemo te dvije tri pauze nebeskom st(r)anju. Maglu nitko ne spominje, a pred Delnicama je bila tolika, sa smo, kad nas je tutnjeći prešišao jedan ludi kamiondžija tik uz nas, čiji smo dolazak jedva primijetili u zadnji tren, počeli razmišljati o skretanju i noćenju u Delnicama, mada bi nam to izuzetno zakompliciralo sve, naročito Jinov inzulin. Jin je inače herojski podnio vožnju, ali zato noć nije bila laka, ali ni to nije sve. Ja sam stigavši pohitao otvoriti vodu, ništa od toga. Kad smo već napustili Rijeku sjetili smo se da nismo zatvorili vodu, točnije ono što mi nazivamo glavnim ventilom u stanu. Drugarica je javila susjedi, koja nas je odmah umirila da su oni zatvorili. Nadamo se da jesu, ali očito glavni ventil koji se nalazi na stubama, a mi majstori ne znamo od dva koji je naš, poruka susjedu je poslana, još smo bez vode, eto jedino ispala sretna okolnost da ne pijemo vodu iz pipe, pa nismo bez.

Nujnost i nemarinkovićevske ruke

 

Danas sam cijeli dan nešto, reklo bi se nujan, kako se to hrvatski kaže ne znam, u trenucima naravno kad ne spavam, a spavam puno, sad sam nakon serije kihanja popio i jednog Bayera. U skladu i nevezano stim bili smo i do groblja, Jin i ja smo ovaj put i na ovom mjestu ostali vani.

Inače planirao sam i počeo jutros drugi post, ali on bi bio "kontroverzan", a to uz današnji dan ne ide, možda sutra uz trinesti datum. Prilažem pjesmu kojuu raznim verzijama vrtim, postoji i češka verzija, tek toliko da se vidi kako se osjećam, tek sam danas shvatio da je u pjesmi standardno tip ubio ženu, bio sam uvjeren da Olivia i prije nje Joan kokaju.

Malo sam za razonodu petljao po komentarima s onog bloga, usput prilažem fotku iz tog posta o Wagnerovom psu, nisam post ponovo čitao, a ja kako sam površan čim sam objavio, zaboravio sam zašto sam uopće snimio tu glupu fotografiju, sad me jedan komentar podsjetio, ah ruke :D

• U zvijezdama piše

  Jin je pravi pesiji komad

  

  21.08.2016. (11:31)    -   -   -   -  

• O-da životu!

  Pročitah o Hitleru i Wagneru, nemam što reći na tu temu, osim da knjige zdravo upražnjavaju naše slobodno vrijeme. Zadnjih godina, više no ikad,iz knjiga puno učim i što je najbitnije, služi mi u praksi.
  Drago mi je da uživate, a poduzetni muškarci....hahahaha,dobra!

  

  21.08.2016. (11:31)    -   -   -   -  

• Kunigunda

  O Hitlerovom putu znam, za Wagnea nisam znala, ali ne svidja mi se taj bijeg psa .....žao mi nekako.
  
  Slike su ti uobičajno dobre..i, zavidim malo na Krku

  

  21.08.2016. (11:41)    -   -   -   -  

• lion queen

  imam tu wagnerovu knjigu.. imam i malo drukčijeg jina.. čini se kao da imam sve potrebno za dobar go :)))

  

  21.08.2016. (11:59)    -   -   -   -  

• Dinaja

  dugo te nije bilo... ali eto, odlične knjige čitaš... :)

  

  21.08.2016. (12:00)    -   -   -   -  

• crna svjetlost

  Zanimljivi tekst...potaknuo me da i ja pročitam o tim ljudima...a fotke su predivne...

  

  21.08.2016. (12:19)    -   -   -   -  

• Mela

  Ovaj zadnji mi se pari tužan. Srića da to nisi ti.

  

  21.08.2016. (12:55)    -   -   -   -  

• modrinaneba

  hehe vidi njega sakrit pod klobučkom:)))

  

  21.08.2016. (16:14)    -   -   -   -  

• tita

  a došla sam vidjeti ove, malojesumalonisutange kad si ih već spomenuo na fejsu :D dugo me nije bilo, vidim, promijenjen dizajn :) sad još samo da pogodim username i password da prođe komentar :D :D :D

  

  21.08.2016. (20:55)    -   -   -   -  

• Mekon

  Ha.. nakon Berlina i onih mufova prešel si malo na badekostime.. I zdaj namjesto da čitaš H. Millera ti se zamaraš z Wagnerovim cuckom.. A Dolfi.. ma pusti ga.. kaj je da je.. ipak je zdigel na noge 80 miljona Švaba.. ha.. Bi ja rekel da danes sve više zmišljavaju i pišu o njemu.. samo da se penezi zaradiju..
  A ovaj Tvoj cucak.. baš je simpa.. ima moja kćer nekaj sličnog..maltezera.. al taj neče u more ni za živu glavu..

  

  22.08.2016. (07:55)    -   -   -   -  

• ...

  Jin je zaslužio da ga odvedeš na sladoled, čips ili pivo u Monty’s Dog Beach Bar ;)
  P.S. I meni se dešava da sve pogađam u naprijed, pogotovo filmove.
  Na kraju se desi da sam zaboravio da sam taj film već gledao.
  Da, slabo sjećanje može izgledati kao dobro predviđanje,
  jer što ako se sve već desilo, a mi se tek prisjećamo.
  Znam da djeluje frazerski, ali u tome i je pitkost.
  Iz ove priče isključujem spavaće, a njih ima
  i vrlo su aktivni u objašnjavanju snova.

  

  22.08.2016. (09:36)    -   -   -   -  

• trill

  I meni se učinilo da vidim ženu bez gaća! Na fotki doduše, al svejedno sam raširila oči :)

  

  22.08.2016. (14:46)    -   -   -   -  

Slikovnica Janko Raščupanko

A što reći, nemam sreće s priznanjem za taj svoj najveći prevodilački uspjeh, potkradaju me od samog početka. Kad mi se pružila prilika prevoditi, točnije rečeno prepjevati tu slikovnicu, tih nesretnih devedesetih godina prošlog stoljeća, objeručke sam je prihvatio. Bio sam mlad nearfirmiran autor, izdavačke kuće su propadale i prodavane u bescijenje, kao i nekad slavni Otokar Keršovani, nastajale su nove koje su kupovale njihova prava, pa je tako i mlada izdavačka kuća Andromeda otkupila pravo na čuvenu dječju slikovnicu "Struwwelpeter", vlasnik poduzetnik H.M. se hvalio svojim vizionarskim ulaganjem, jer sa slikovnicama i kuharicama nikad ne možeš propasti.

Bio je zbilja pravi hrvatski poduzetnik, blogerica pa kasnija istaknuta književnica i predsjednica društva hrvatskih književnika za djecu se nije mogla načuditi kako sam loš lihvarski ugovor ja potpisao i predlagala mi je tužbu uz pomoć njenog udruženja. Zaboravljala je kojih godina je taj prepjev nastajao, ja sam privatno započinjao novi život, uselio se u potkrovlje i trebala mi lova. Shvatio sam to kao što je obećavano kao uvod u nove meni zanimljivije prijevode, a i sam sam se zabavljao prevodeći slikovnicu, nisam ni loše jednokratno zaradio, naglašavam jednokratno, jer sam se ugovorom odrekao svih daljnih financijskih prava u korist izdavača. Nije bilo novih obećanih književnih prijevoda i tad sam prvi put prevaren.

Slikovnica je postigla veliki uspjeh, u organizaciji župnika iz grada prijatelja Rijeke Neussa predvodio sam ratnu uskrsnu razmjenu učenika s tim gradom, tamo sam predstavio svoje djelo, župnik iz Neussa se odmah povezao s ljudima iz "Struwwelpeter" muzeja u Frankfurtu, oni su bili oduševljeni primjerkom koji je poklonjen gradu Neussu, željeli su izložiti knjigu kao reprezentativnu u svom muzeju, hitno sam nazvao izdavača H.M., i on je čini se bio oduševljen i odmah rekao da će se osobno pobrinuti da primjerak stigne u Frankfurt i ja sam mislio da je stvar riješena.

Prošle su godine i mailom mi se javio renomirani slovenski umjetnik Janko Jezovšek-Jizou, on je na slovenskom i nastupao svirajući i pjevajući svoj prijevod "Struwwelpetera", piše upravo je intervenirao u muzeju u Frankfurtu, kao hrvatska prevoditeljica je navedena kći ili žena izdavača, koja je inače u slikovnici potpisana "za izdavača", on je intervenirao za to ispraviti i misli da je riješeno. Tu sam bio drugi put prevaren.

To ljeto smo posjetili muzej, primio me je i tadašnji kustos, najavio skoro preseljenje muzeja u centar Frankfurta, rekao da piše knjigu o muzeju pa sam ispričao jednu anegdotu koja mu se jako svidjela, posjet smo obilato propratili fotografijama uz post na blogu, vrlo brzo se post počeo pokazivati na tražilicama i mislio sam da je gotovo s krađama.

E da ne bi! Jutros sam ukucao u tražilicu, kao da ja nikad nisam to prevodio...Jedna poduzetna žena na svom youtube kanalu lista slikovnicu i izražajno čita, pristiglo već i posjetitelja, na Bloggeru izvjesna gospođa piše o prijevodu "Janka Raščupanka", očito nekom drugom, u PDF formatu je dostupan treći nepotpisani, postovi s blog.hr su nestali kao da ih nikad nije ni bilo. Ipak upozoravam svu poduzetnu raju da su postovi i fotografije, te dokumenti sačuvani na stranici web archive, ma neću se ja baviti njima, nemam vremena za kokošare, samo nek se zna, uvijek me se za upotrebu može lijepo pitati.

I zadnja slika, obje su iz muzeja sad u centru Frankfurta, ovo kroatisch na karti se odnosi na moj prijevod: