Tri bijenala

 Namjera ovog posta je čitateljima kratko iz osobne perspektive predstaviti vam tri autoru ovog posta  najzanimljivija europska bijenala suvremene umjetnosti. Kao što je blogerima koji me prate barem dva desetljeća poznato, u svim europskim prijestolnicama koje smo obišli obilazili smo muzeje moderne i suvremene umjetnosti, život je prekratak, a umjetnost bezgranično široka da bi se svaštarilo. Naravno klasika je temelj svega, dio opće kultura koji treba savladati, i dokaz, ako povijest tumačimo kao proces stalnog razvoja i napretka, da umjetnost nema povijest, jer sve najkvalitetnije već je stvoreno. Ipak moderna umjetnost počev od dvadesetog stoljeća drznula se pomicati granice i po Europi se afirmiralo više periodičnih manifestacija obično u formi bijenala (Bienalle), koje prikazuju najnovija dostignuća na tom području.

Počet ću naravno od naših i bijenala industrijske umjetnosti u Labinu. S umjetničkim direktorom Damirom Stojnićem, sveučilišnim profesorom, sam u stalnom FB kontaktu, on me pronašao nakon što mu je poznati kustos i moj prijatelj Branko Cerovac skrenuo pozornost na moj post na blogu o posjetu ekipe u dva auta toj manifestaciji. Zanimljivo je da su tamo izložbeni prostori na više lokacija, između ostalog u bivšem rudniku i volonteri ih dolaze otključati na poziv mobitelom, barem tako je bilo u vrijeme mog posjeta. U svijetu je dovoljno reći da imaju i Josepha Beuysa i znalcima je sve jasno. U rudniku koji je isto izložbeni prostor obavezni su šljemovi (kacige) redom za male glave.

Drugi bijenale na koji vam želim skrenuti pozornost je Bienalle Venezia. Na tom bijenalu sam više puta bio, pisao na pokojnom blogu srećom prisutnom na svjetskom internet arhivu, prikazao najzanimljivije izloške i što je najvažnije muving, to mislim nema nigdje, opuštena atmosfera među posjetiteljima iz cijelog svijeta, hoddočasnicima suvremene umjetnosti, prostor je ogroman, raspršen i nije se lako snaći, razmišljao sam o ponudi pomoći ovoj zbunjenoj majci i kćeri, meni ipak nije bilo prvi put.

Treća manifestacija koju želim predstaviti je Documenta Kassel. Te godine kad smo mi bili je bio predstavljen projekt "Kolodvori kao mjesto susreta", odnosno nešto u tom smislu. I Kassel je živio kao mjesto susreta vodećih svjetskih umjetnika, svuda su bile primjetne umjetničke instalacije i skulpture na otvorenom. Mi smo odlučili spavati na kolodvoru u vrećama, ruksake smo nekako utrpali u pretince, uz nas ostavili samo torbu s priborom za osobnu higijenu. Cijelu noć je odjekivala glazba i galama iz kolodvorskog diska, svejedno smo dobro spavali. Mene su pažljivo probudila dva policajca:"Dobro jutro! Jeste li dobro spavali? Kreće novi dan, uskoro će prvi vlakovi, morate dalje." Sjeli smo na kolodvorsku klupu, rutinski razgibavao vrat, pogledao u visinu i imam što vidjeti, instalacija iz ratnog Dubrovnika, potpisan meni do tad slabo poznat Slaven Tolj, kasnije prvi ravnatelj preseljenog muzeja moderne i suvremene umjetnosti u sklopu Art Kvarta Benčić u Rijeci, ravnatelj koji je stvarao čuda u svom mandatu...

Roštilj naš svagdašnji

Prekrasan je sunčan dan jučer bio. Nisam pratio vremensku prognozu pa me iznenadilo kad je drugarica nakon Jinove redovite jutarnje injekcije odmah predložila preseljenje u vrt, pogotovo jer Jin odmah malo odrijema, no od reći nešto pa do akcije zna kod nas potrajati, nikud ne žurimo, pa sam ja čekao da se Jin probudi, dok je drugarica već bila gore. Naime kod nas je sve neuobičajeno pa se tako u vrt penjemo iz hodnika kod glavnog ulaza, koji je isto na katu, brodskim stepenicama.

Kad smo stigli sve sam shvatio, inače otkako sam u mirovini ljenije razmišljam i sporije kopčam, drugarica je već čistila roštilj i primijetila usput da je to kao i samo pečenje uostalom, uobičajeno muški posao, naravno odmah sam se ponudio, ali znalo se tko kod nas bolje peče, naravno samo kad se radi o roštilju, a i da će s prvim dimom moj prijatelj Jin krenuti u bijeg, a ni on ni ja ne volimo sami bježati.

Obavili smo sadržajnu šetnju, prestalo se dimiti i nazirali su se obzori budućeg ručka. Kad sam sjeo prva asocijacija mi je bila:"Qu'ils mangent de la brioche", odnosno "Ako nemaju za kruh, neka jedu kolače.", rečenica koja se pogrešno pripisuje Mariji Antoaneti i bila je dio, kako je objasnio Jean-Jacques Rousseau, dio ratne propagande. Usput već se opet naljutilo na mene par prijatelja, jer sam konstatirao da ipak treba sačekati vidjeti tko je razorio tu djevojačku školu u Iranu, jer u ratovima neprijatelj uvijek ubija djecu, siluje žene i uništava vjerske objekte. Nije fer, kao što nije fer npr. kad domaći dirigirani mediji pripisuju Katarini Peović da su joj draži ajatolasi od ubijene djece, a ona se čujem iz prve ruke, još nije ni oglasila o tom ratnom zločinu, nego je njena stranka ograđujući se od iranskog režima pružila punu podršku iranskom narodu od američko izraelske agresije. 

Lako za to, na mene se ljute i drage poznanice kad ne osjećam sažaljenje za njihovu sudbu kletu, to me više boli, u govnarskim sustavima je sva raja u govnima. Nismo svi mi za baš sve krivi, unutar EU se prije nešto više od deset godina vodila kampanja za "universal basic income" iliti "bezuvjetni temeljni dohodak" i Hrvatska je bila jedna od prvih država koja je skupila dovoljan broj (postotak) potpisa odraslog stanovništva za uvođenje istog u EU, zakazale su neke veće i bogatije zemlje, znam jer sam s Piratskom strankom sudjelovao u kampanji. Naša mikrozajednica koja sad ima dvije mirovine ipak pokušava svakodnevno kolače, prkoseći milijarderskoj bandi koja je preuzela kontrolu nad svijetom i nesmetano divlja, odabrana od većinske rulje ispranih mozgova.

 Jin je ipak s distance, dovoljno udaljen od vatre, čekao da sve bude gotovo, sve češće učimo od njega.

Trebam li naglasiti da je okus bio perfektan, nije bilo ni preslano ni prezačinjeno kao što zna biti kad se kupuje u mesnici.

Sunce je maksimalno iskorišteno, povlači se, a mi se sad spuštamo na rezervne položaje, nakon što se i ohladio i kad smo spremili roštilj. Naravno dolje nas čeka prekjučer ispečen čokoladni kolač, s narančom u receptu je ovaj put još dobio na sočnosti.

Za dva dana valjda mirovina, predosjećam tko će u svijetu biti prve ekonomske žrve ovog rata..

Moć fotografije

Puno je primjera u povijesti kad su fotografije, koje se obično promatraju kao sredstvo za stvaranje uspomena i proizvođenje nostalgije za friziranim i boljim vremenima, jer prošlo je uvijek bilo bolje, te ulični grafiti, izuzetno uspješno uticali na promjenu svijesti širokih slojeva stanovništva. 

Tako je u Berlinu, odmah nakon pada berlinskog zida, simbola podjele Istoka i Zapada, na istočnoj, bivšoj socijalističkoj strani zida, uz rijeku Spree, već godinu nakon ujedinjenja Njemačke, otvorena 1990 East Side Gallery, jedan od simbola novog vremena. Naime dok je Berlin bio podijeljen zidom zapadni dio je bio sav išaran grafitima, dok se istočnoj strani nije moglo priči od bodljikave žice i naoružanih vojnika koji su nadzirali tampon zonu. Netko se dobro dosjetio i pozvani su kao simbol novog "slobodnog" grada umjetnici odslikati istočnu još očuvanu stranu zida, nakon prvog naleta "rušitelja".

Slavu najpopularnijeg i najpoučnijeg grafita ponio je čuveni grafit sa strasnim poljupcem nekadašnjih moćnih šefova država Brežnjeva i Honeckera. Izvorna fotografija je bezazlena, bratski poljubac dviju šefova država nakon potpisivanja ugovora o dodatnom naoružavanju DDR-a, tada socijalističke države i članice istočnog saveza. Umjetnik je temeljnu fotografiju promijenio, drugarski poljubac pretvorio u strasni dvojice starih odraslih muškaraca i u prvom nazivu grafita pisanom na ćirilici, spominje se i smrtonosni poljubac s opisom što je umjetnik želio reći, to svijet je posvojio taj grafit, ostao je u nazivu samo "kiss", a grafit je dobio značenja o kojima umjetnik vjerojatno nije mogao ni sanjati. Grafit je osim mirotvoraca posvojila između ostalih čak i LGBT zajednica, a postao je između ostalog simbol inkluzivnosti grada Berlina.

Bratski poljubac na berlinskom zidu

Druga mnogo moćnija i slavnija fotografija, za koju mnogi tvrde da je čak značajno uticala na brži završetak američkog bombardiranja i kraj vijetnamskog rata pokazuje djevojčicu koja gola panično bježi  od sijanja napalm bombi koje šire smrt, ideju snimatelju je najvjerojatnije dao Munchov "Krik" barem negdje iz podsvijesti, kao što je ova fotografija inspirirala najpoznatijeg svjetskog grafitera nadimkom Banksy, da intervencijom u originalnu fotografiju, doda dodatne konotacije i stvori potpuno novo umjetničko djelo. Mickey i clown su ovdje majstorski (zlo)upotrebljeni za kritiku zapadne civilizacije.

Ništa, od do sad u ovom tekstu predstavljene umjetnosti, u današnje licemjerno, puritansko i patrijahalno vrijeme više praktično moguće,  kršilo bi se mnoštvo zakona i umjetnici opet završavali, ne kao nekad vizionari na lomačama, nego samo u prenapučenim zatvorima. Kršio bi se silan broj zakona, od zakona o autorskim pravima, zaštiti privatnosti, zaštiti djece i maloljetnika do zaštite prava pokojnika i vječnog mira. Mogao bih navesti još niz kaznenih postupanja pri stvaranju umjetničkih djela, koga zanima sjetit će se, sloboda nam je temeljito propisana.

Opet odlazim u za blog neubičajene epske širine, evo kratim, dvije već odabrane fotografije idu ća, završit ću s fotografijom s riječkog prosvjeda krajem prošle godine, samo da se ne stekne dojam da se sve događa u svijetu, ništa kod nas. Prije nego što krenemo na razmišljanje o ovom ipak najuspjelijem i najviše fotografiranom transparentu s prosvjeda, pokušat ću teoretski nabaciti što je bloger ovim postom htio reći.

Umjetnost (posebno grafiti i plakati) mora biti subverzivna, pokušati raditi na promjeni svijesti pojedinca, navesti ga na promišljanje o patologiji i klišeiziranoj, medijski manipuliranoj, slici svakodnevnog života, te potaknuti da uzme stvar u svoje ruke :P

Kod nas je kao samo od sebe razumljivo, propagandno unisono, predstavljeno, uvođenje obaveznog vojnog roka. Čak je s oduševljenjem prihvaćeno i stajalište smrtnih neprijatelja režima, nekih feralovaca, o onima koji se pozivaju na prigovor savjesti kao pičkicama, neki titoisti još uvijek žale za moćnom doktrinom naoružanog naroda.

Ipak i glasovi mirotvornog tabora su postali vidljivi, Igor Bezinović, redatelj jednog od najuspješnijih hrvatskih filmova ikad "Fiume O Morte!" je u govorima na dodjelama brojnih domaćih i stranih priznanja uvijek isticao antimilitarističku poruku svog filma i nagrade posvećivao hrvatskim prigovaračima savjesti. Zadnje je novčanu nagradu grada Rijeke u cjelini donirao za mirovne edukacije. To što je to jedva zabilježeno u kontroliranim medijima i nije toliko važno, i kršćani su počinjali u katakombama. Nije važno ni ono što je trijumfalno zabilježeno da je postotak ročnika prve generacije, koji su odabrali prigovor savjesti jednocifren, to samo znači da su komisije, koje su birale, tko će prvi biti pozvan, traljavo odradile svoj posao, jer očekivao se sjevernokorejski odaziv odlasku u oružane snage i služenja domovini.

Ja osobno, što god mislio o pacifistima, nemojte uobražavati da na osnovu ovog posta znate moj stav, čestitam curama i dečkima na angažmanu i hrabrosti u sudjelovanju na ovakvim marševima, hrabrosti za to u ovakvoj državi itekako treba.

O odlascima i ljubaznosti

 Uspio sam, našao sam način kako zaobići dosadne kolačiće u arhivi ugašenog bloga, nema većeg zadovoljstva nego nadmudriti bandu. Sad sam i zadovoljan jer da nije gašenja bloga bio bih siguran da je jedan od predivnih dizajna mog bloga moje Kristine Bilote Kike nepovratno izgubljen.

https://web.archive.org/web/20231206044028/https://blog.dnevnik.hr/nachtfresser/2016/06/1632026130/poezija-koja-to-nije-s-teletinom-na-pratecoj-slici.html

Jučer sam dugo bio pod dojmom vijesti za koju sam saznao čisto slučajno kako je napustio ovaj svijet veliki riječki profesor i humanist, čiji sam odlazak spomenuo na onom blogu, o tome je na svom FB profilu pisao njegov prijatelj i  kolega umjetnik Damir Stojnić.

Prčkajući po arhivi jučer nestajućeg bloga našao sam i svoj samoslik iz 2022. kad sam i ja bio uvjeren da odlazim. Tad sam pokušao vratiti svoj hakirani i očito za mene zauvijek izgubljen FB profil, tražili su mi selfie, ja sam poslušno poslao tad svježi ovaj i oni su usvrdili da to nisam ja. Sad nešto mislim da su možda i bili u pravu, ne može očito čovjek ništa protiv sigurnosnih službi velikih korporacija, koje činovnički, personalne probleme ostavljaju da se njima bakće AI tehnologija.

Sad mi pada na pamet da osim već spomenute drage mi dizajnerice Kike o gašenju jadne blog platforme vjerojatno nnitko nije obavijestio ni našu možda najproduktivniji književnicu Silviju Šesto, koja ima bogata iskustva sudskih borbi za autorska prava, a i mene je nagovarala da sudski izborim svoje za prijevod "Janka Raščupanka"(Struwwelpeter), bez obzira na izrabljivački sadržaj potpisanog ugovora.  Ona je prije nego što je postala poznata, ušla u lektira i osnovala svoju izdavačku kuću pisala kao blogerica Lajava kuja- Skaska. Opet digresija od nevesele teme kojom sam počeo, ali to sam ja. Volio bi da ih netko tuži i uzme lovu, jedino taj jezik razumiju.

Jučer sam i na drugi način diskutirao o temi kojom sam započeo ovaj post, o temi za koje je Camus napisao da je jedino pravo filozofsko pitanje. Usput sam upitan, da li bih pristao biti jedan od troje svjedoka, koji su nužni u slučaju odabira eutanazije u Nizozemskoj, kao u poznatom slučaju književnice Dubravke Ugrešić, odgovorio sam, zašto ne, ako mi se dobro obrazloži.  Ja sam, iako sebe smatram anarhistom, pristao biti na listi Radničke fronte za neke izbore, jer nam se nezvanična šefica lijepo obratila.

Uvijek se sjećam čuvenog dijaloga u policijskoj postavi iz kultnog filma "Konje ubijaju, zar ne?"i to ne u originalu kojeg sam zaboravio nego u prijevodu koji mi se baš sviđa:

"Zašto ste je ubili?" "Zamolila me." "Kako uslužno kopile!" :D

Inače pri pregledavanju arhive nađeš i davno zaboravljene fotografije, koje u današnje vrijeme apsolutno više nisu moguće. Opasno je samo mobitel držati u ruci, da ne spominjem fotić u blizini atraktivnih djevojaka, apsolutno svi u apsolutno u svakom trenutku polaze od toga da svi nepoznati prema tebi nastupaju sa zadnjim namjerama i zakonodavstvo ih u tome potiče, iako ove fotke nije bilo u zadnjoj verziji onog bloga, kao i mnogih drugih, zbog tankoćutnih blog kuji i njihovog voljenog klipana zaštitnika, upozoravam i ovdje, i samo za nju naglašavam, ova fotka je kao autorsko djelo zaštićena copyrightom, rečenica ima pravnu valjanost. 

Greta Thunberg- revolucija djece

 Za današnji dan je najavljeno gašenje domene blog.hr pa sam slobodno vrijeme proteklih nekoliko dana osim za bloganje ovdje koristio i za spremanje "važnijih" slika iz dvadesetdvogodišnje arhive bloga, koji je vođen na način bilježenja svakodnevnih banalnosti iz vlastitog života i komentiranja svjetskih događanja koja su ostavila dojam na mene, te ulične fotografije. Na to spašavanje me potaklo hakiranje isto tako dugogodišnjeg FB računa, kojem već više godina ne mogu pristupiti, a na kojem su bile objavljivane samo slike bez suvišnih priča, slike koje su uglavnom nestajale s potrošenim računalima poharanih virusima ili ih je jednostavno izgrizao zub vremena.

Na blogu je naravno dokumentirana i svakodnevica života u Berlinu, gdje već tri desetljeća provodimo barem tri tjedna ljeta, zadnjih godina gotovo isključivo u stanu naših već, usuđujem se reći, prijatelja na Prenzlaer Bergu. Istina berlinski dani su nam ispunjeniji, tako da su neki dani, čak i cijela ljetovanja ostali nedokumentirani.

Ipak prosvjed jednog petka u srpnju 2019, prvi put za vrijeme školskih praznika, pred više tisuća ljudi sam pohodio i zabilježio, te ću se s obzirom na zanimljivost teme, nositelja akcije, te različitosti prioriteta onda, što nije bilo toliko davno, i danas, i ovdje osvrnuti svjedočenjem iz, kako će se vidjeti, najbliže blizine :P.

Iako sam došao ranije zauzeti mjesto što bliže pozornici, već je bila velika gužva, ali se uspostavilo da žurba nije bila potrebna, ionako se činilo da zbog ozbiljne djece s redarskim trakama oko ruku i FFF majicama neću moći ući u još prilično široku tampon zonu. Muvao sam se tamo kad su počele dolaziti prve TV ekipe koje su s radošću prihvaćali i razmišljao kako se prošvercati, kad mi je prišao autoritaran momčić i na engleskom pitao jesam li novinar, ja sam odmah važno odgovorio, bloger, hrvatski bloger, bloger Nachtfresser, on je hitro ukucao u svoj smartphone i pokazao mi rukom da uđem s TV ekipom, bila je neka svjetski poznata televizija.

Na neskriveno oduševljenje organizatora i prvih govornika počeli su ulaziti u prostor brojni pravi novinari, foto reporteri s moćnom opremom, te sve više televizija, jedna organizatorima poznata influencerica, s kojom su komunicirali na engleskom jeziku je sve prenosila u živo, uglavnom svi su došli zbog Grete i bili živčani, jer im nitko nije znao ili želio reći, iza kojeg od brojnih mikrofona će zvijezda dana stajati. Ispostavilo se da sam odabrao ponajbolje mjesto.

Uvodni govornici su štreberski ozbiljno iznosili kako vele nepobitne statističke činjenice i znanstveno nepobitne podatke. Jedan nas je upoznao da je jučer i zvanično izumrla jedna vrsta, koja je od davnina bivstvovala na zemlji i naveo nam izvor, gdje to objavljeno, u stilu, danas izumiru širokom pučanstvu nepoznata bića, nećemo se valjda probuditi tek kad mi kao vrsta dođemo na red. Sve je meni to bilo simpatično, kao i početka taj revolucionarni dječji otpor, koji je 2018 potakla Greta markiranjem s nastave petkom, dok nije izrečeno nešto ključno, što je, čini mi se, i Greta u glavnom govoru dana ponovila, odrasli nam nisu neprijatelji, očekujemo pomoć odraslih, navedeni su i stariji pojedinci koji su im bili na usluzi u organizaciji ovog veličanstvenog skupa. Očekivati od odraslih, koji su stvorili svijet po načelu "homo homini lupus" nije samo naivno nego i suludo.

Kad se Greta s pratnjom probila do pozornice nastalo je oduševljenje. Pratio sam dogovore iz neposredne blizine prije nego što je heroina pristupila mikrofonu, svi su bili impresionirani koliko je televizijskih kuća i poznatih novinara došlo, i Greta je potvrdila da ni na jednom skupu nije imala toliku medijsku nazočnost, upoznali su je vrlo kratko s onim, što su prethodnici govorili, nije bila impresionirana, netko je rekao da je oko 5000 ljudi u publici i da još dolaze, i to joj se svidjelo. Nitko nije primijetio niti osjetio poput mene, da su jako velik postotak onih koji su došli, a  pokret Fridays For Future (FFF) voli postotke, roditelji s malom djecom, kojima su lijep sunčan dan i prosvjed, bili idealna prilika za obiteljski izlazak s poukom.

Nebitno što je Greta onda govorila, kult njene ličnosti, kao masovnost i uspješnost pokreta bili su na vrhuncu, povjerenje u dobronamjernost odraslih koji su onda bili uz njih došla je pokret glave. Par fanatičnih vjernika pokreta je još onda najavila moguće radikalne akcije, koje se "možda neće moći kontrolirati", koja zabluda, u ovom globalnom selu sve je lako kontrolirati, došlo je do besmislenih uličnih blokada, koje su samo iritirale roblje koje je jurilo na jadno plaćene poslove ne bi li prehranilo obitelji, i kojima su mogući otkazi bili stalna prijetnja nad glavom. Djeca koja su se bacala po cestama su im postajala životni problem uz strane jadnike koji će nam oteti poslove, koje ionako nitko od nas nije lud raditi.

Bila je jedna dobra stvar, Zeleni su učvrsti svoju vlast u četvrti Friedrichshain-Kreuzberg gdje im se karizmatični vođa spremao u političku mirovinu, te su se odvažili na zatvaranje jednog traka popularne i prometne ulice i pretvaranje u pješačku zonu, i ja sam bio oduševljen novim izgledom drage mi Bergmannice, naravno zabilježio to na danas ugašenom blogu.

Uzgred skratit ću priču, odraslima su dosadila djeca koja se igraju avangarde i probuđenih revolucionara, uništili su ih s par algoritama po dirigiranim portalima i popularnim društvenim mrežama. Intervjuirali su ih i nametali im pitanja, o kojima su uglavnom ovi malo znali ili su prirodno bili van njihovog izvornog interesa, natjerali ih da bistre svjetsku politiku kojom upravljaju sijedi muškarci na zalasku svojih života. Zavadile su se ikone pokreta Greta Thunberg i Luisa Neubauer oko izraelsko- palestinskog sukoba s nepomirljivim stavovima, te odnosom prema lijevim skretanjima u pokretu i desnim u stranci Zelenih, koja je postala stranka koja bi sve moguće i nemoguće zabranjivala, Jin i ja smo morali zaobići omiljenu šetnicu uz jezero, jer su u kvartu vlast osvojili Zeleni i zabranili pristup području šetačima s psima, zabranjeni su koferi s kotačima, jer stvaraju buku, neću nabrajati daljne gluposti, koji su stranku normalnom čovjeku učinile odurnom. Nije ni čudo da je stranka die Linke s karizmatičnom relativno mladom Heidi Reichinnek postala prihvatljiva alternativa, naravno ni tu nema jedinstva oko nesretnih svjetskih sukoba. Zaštita okoliša je opet zadnja rupa na svirali, jedan od prvih koraka demokršćanske stranke, koja je preuzela Berlin, je bila uklanjanje velikih tegli sa zelenilom i otvaranje Bergmannstraße za sav promet.

Svijet opet postaje mjesto za nehumano životarenje, robovi svojevoljno biraju robovlasnike na slobodnim izborima, tako vele, i sve ide svojim tokom.

Blog.hr je ugašen voljom poduzetnika koji znaju što je profitabilno, ostalo treba nestati:

Spremio sam za današnji post još jednu fotografiju s tog prosvjeda kad je još tu stanovala nada u moguće promjene, zaboravio sam je objaviti gore gdje pripada, pa ću sad za kraj, ionako, kako pjesma kaže, ništa više nije važno...