Moja web stranica i usput par riječi o dvije blog legende

Zavšio sam rudarski rad i skidanje fotografija s pokojnog neslavno ugašenog bloga, još jednom napominjem da svoje blogove odlično očuvane možete naći na web arhivi, ali samo dok je domena bila blog.hr, ne kad su promijenili na blog.dnevnik.hr, te su očito svjesno oni sami desetkovali i masakrirali.

Puno je kod mene fotografija golotinje s berlinskih javnih mjesta i krčkih stijena, za njih ću otvoriti poseban blog samo za odrasle, s oznakom kakvu ima bloger Bocaccio ili je imala blogerica Poetika, pa me ljutilo da svaki put moram potvrđivati da sam svjestan da je blog samo za odrasle i da želim nastaviti, to posjetiteljima ovog bloga ne želim priuštiti. Inače čak i linkovi na blog.hr arhivi su aktivni pa sam tako otkrio da moja zaboravljena web stranica još postoji, nažalost ne mogu se ulogirati, jer sam stranicu postavio na stranicama domene dok je još bila besplatna, a više nema đžabe ni kod stare babe, obradovalo me, posebno zbog berlinskih slika koje nemam nigdje drugdje, još kad bih znao slike koje teku (to mi je onda bila fora) zaustaviti i skinuti u jpg formatu gdje bi mi bio kraj.

Moja Web stranica

Vjetar mi je dao ideju na jedan blog ovdje prebaciti postove naših pokojnih kolegica ili kolega, no došlo je vrijeme da su ljudi prokleti, a preživjeli nasljednici bi često samo da nešto ušićare ako se može, pa ću uraditi samo ono što mi je sigurno zakonski dopustivo, imam puno neobjavljenih fotografija npr. iz e-mail prepiske između Bergaza i mene, njegovih obrada mojih fotografija, kao fotografija "u mom stilu" s dozvolom objabve na mom blogu koju nisam konzumirao. Ni on kao ni ja nismo imali ni najmanje povjerenja, pokazalo se s pravom, u odgovorne na blog haeru pa je i on za života prebacio i sistematizirao fotografije na drugu platformu, nekolicina smo imali pristup, a ponekad i komentirali bloger Napoznati Zagreb i ja, budući da je blog javno vidljiv ništa me ne preći da javnosti ostavim link na blog najboljeg blog fotografa svog imenjaka.

Bergazov blog

Vjetar je spomenuo i blog velikog književnika Pere Kvesića, našeg Babla, jučer sam ciljano tražio jedan njegov stari post pa vam usput ostavljam link na početno razdoblje njegovog bloga, napominjem da linkovi s bloga rade i vode dalje :D Inače Pero je isto pak za života izdao knjigu s tekstovima sa svog bloga istog naslova kao što se i blog zvao.

Bablov blog do 2007.

Toliko za danas od rekapitulacije, a zašto, i ja sam se ne osjećam najbolje, a i navikao sam, tko će nešto napraviti, ako nećeš ti sam...

Dekadencija

 Meni osobno kad se spomene riječ dekadencija dolaze pozitivne konotacije, Berlin tridesetih, Cabaret, Fassbinderova Lola, cvjetovi zla, ratni tulumi i tulumi u podzemlju islamske republike...

Primijetio sam zanimljivu pojavu u dekadentnim vremenima, širi se tobožnja zaštita privatnog prostora na uštrb javnog, dok umjetnost cvjeta sve skandaloznija, kao što je u široko kontroliranom i zaštićenom DDR-u bujala golotinja i FKK pokret, ventil slobode se mora naći.

Prva ilustracija je S-Bahn u Berlinu, jedna od špica, dobro popunjeni vlakovi, tražim mjesto za sjesti, jer do Halensee-a je dug put po Ringu (kružna vožnja gradske željeznice u obliku prstena), odjednom gotovo prazan vagon. Crnkinja spava visoko podignutih nogu, očito izbjeglica, po podu razbacane torbe i stvari. Udobno se zavaljujem u dijagonali, zašto se ljudi boje, ona zbilja spava mada izgleda teško moguće u tom položaju, stvari se malo "čuju", ona baš i ne, osim povremenog izdaha. Uvijek se sjetim Diogena, koji je i nuždu obavljao u grmlju javnih trgova, istih onih danas gusto prekrivenih kamerama radi naše sigurnosti.

  Ipak razumljiva mi je nelagoda radnog svijeta, remeti im se komocija uhodanog robovskog radnog tjedna. S druge strane nije mi potpuno jasan sličaj osjećaj kad ulazimo pozvani u privatan prostor na zabavu koja se već razbuktala i zatičemo prizor sličan ovom dolje (generalije poznate blogeru), da je postojala skrivena kamera svi bi se mogli naknadno zabavljati promatrajući svoje zastajkivanje, tko nam je usadio neugodu od nečeg za dobru privatnu žurku sasvim prirodnog?

E ova fotografija niže spada u one nedopuštene, nastala iz želje za provokacijom ciljane bapske publike, no autor je brzo shvatio nedopustivost spontanog čina snimanja i još gore objave, mada nitko od onih koji su je vidjeli nije prepoznao "model", te je autor već pola sata nakon objave fotografiju pobrisao, ali sad nakon toliko godina vidim na web arhivu je ostalo. Fotografija demonstrira moje shvaćanje omiljenog mi školskog modela, izvornog Summerhill-a, te razliku između slobode i razuzdanosti.

U radno vrijeme se svi ponašaju prema izglasanim, prethodno dogovaranim i objašnjenim pravilima, na odmorima svi imaju izbor izaći ili ostati u učionici, brbljati i ponašati se kako žele, sankcionira se prčkanje pod tuđim stvarima, kao i na nastavi nepridržavanje dogovorenog. Zašto je snimanje nedopustivo, zato što se radni prostor, kao npr. i svima razumljivo svlačionice, smatra zaštićenim prostorom. Danas sam se ipak usudio objaviti sliku, jer ni ta učionica više ne postoji, a ni osobe na slici se vjerojatno ne bi prepoznale, kao što ne bih ni ja da slučajno, neuobičajeno za mene, fotografiju nisam naslovio imenom.

Zanimljivo da će se ipak najspornijim pokazati po meni ni po čemu sporna zadnja fotografija snimljena na neosporno po svim mjerilima javnom prostoru, zašto, pojma, slijedeći svoje definicije, nemam. Možete mi po želji objasniti u komentarima, kao što ja vama u komentarima mogu pokušati objasniti zašto naslov posta ne smatram potpuno promašenim :P

Moje pjesme ili moji snovi

Smatram da dobar dio ljudi unutar jednog proživi više različitih života, ne mora biti podijeljena osoba poput Dr. Jekylla i Mr. Hyde-a

Boravili smo 1999. u glavnom gragu Italije pod motom "Vidi Rim pa umri", definitivno sam se osjećao loše i izgubljeno, par dana prije puta umro je prvi hrvatski predsjednik, kojem je isto jedno od zadnjih putovanja bilo u vječni grad, ništa se svejedno naročito u društvu nije mijenjalo. Ja sam na internetu tražio podatke o grobljima za strance u Rimu i Berlinu, toliko o atmosferi. Učvrstio sam u sebi umjesto odlaska ideju o unutarnjem egzilu, odnosno pisanju isključivo, a upotrebi na nastavi uglavnom njemačkog jezika i toga sam se pridržavao, postao sam vrlo aktivan član jedne njemačke zajednice i stvarao uglavnom poeziju, najbolja pjesnikinja tamo me pratila, jako cijenila i podsticala, nažalost zajednicu si mogao za razliku od bloga pratiti samo ako si ulogiran, tako da kad je preko noći ugašena, ugašeno je i svo to stvaralaštvo.

Igrom slučaja našao sam tri stvari isprintane, tako da se ne može reći da je to jedna od stvari koje sam si umislio, a nikad nije postojala.

Ovdje vidite moje ondašnje predstavljanje, moto "Ili čovjek ili svinja", bilo je to vrijeme kad su se ljudi razgolićavali kao svinje ili kafkijanska gamad, antiautoritaran, tolerantan, pouzdan, baš onoliko tolerantan nisam nakon protoka svog tog vremena ostao, volim umjetnost, književnost, filozofiju, Berlin, Hamburg (skraćenica ha,ha, zadnje ljeto prije virtualne zajednice sam proveo na seminaru u toj luci), prijateljice...

Tipovi ljudi kakve ne podnosim nisu dostojni ni mog prijevoda.

Rijetko kad sam se toliko obradovao kao kad sam našao isprintanu prašnjavu pjesmu o Barbari, naime većinu pjesama sam isprintao, namjeravao samo objaviti samoizdat u negdje pedesetak primjeraka i  onda mi se dogodio veliki financijski gubitak, seljenje i gubitak tih papira, navikao sam na gubitke u životu, jedino za ovu pjesmu mi je bilo jako žao, jer sam se potrudio, jedna od rijetkih mojih pjesama pravilne forme, istinita, odsjećana, besmisleni Barbarin nestanak je učvrstio u meni sad potpuno definirani antimilitarizam. U trenu mi se stvorila izvrsna rima "tragische Sentenz" (tragična sentenca) s Barbarinim prezimenom. Inače s Barbarom je poginuo i moj srednjoškolski Vareš, koji ionako nakon rata nije bio ni nalik onom ranijem multikuluralnom gradu.

Barbara koja je poput mene prezirala sve države i nacije jepoginula u Sarajevu sjedeći na klupi uz svog dečka, čekajući na znak da uđu za zadnji autobus za izvlačenje iz opkoljenog grada Slovenaca i Židova, nisam siguran, vjerojatno ni ona nije bila, nikom do tada to nije bilo važno, mislim da je bila oboje. Kažu da granata i nije eksplodirala toliko blizu, samo jedan nesretni geler je doletio i usmrtio je, zaprepaštenom dečku nije bilo ništa, barem sam takvu priču ja čuo.

Druga pjesma nije u rimi, i ona je "autentična", o njoj neću ništa, samo ću je nehajno prevesti :D

Taštine

sretnem starog prijatelja

on je pjesnik i živi od toga

smije se, je li istina da tvoje pjesme

čitaju djeca na internetu?

jednom mi je njegova žena rekla,

imala je tad 17 godina

pišeš 1000 puta bolje od njega

on je pokvarena svinja

i piše kao pokvarene svinje

ali postoji toliko glupih guski

svuda po svijetu.

kažem mu:

ti si najbolji...

uvijek si bio najbolji...

ja se samo igram na mreži...

smije se ponosno, plaća mi

pivicu i govori:

ajmo pričati

o dobrim starim vremenima!

Goodbye pirati!

Užasava koliko su ljudi podložni manipulacijama. Najvažnije je ponosno istaknuti, imati svoj vlastiti stav, pogotovo o stvarima za koje su "zdravorazumski" potpuno sigurni da je ispravan, tu teško trpe pogovor, ne pitajući se jesu li možda perfidno izmanipulirani, kao npr. s aktualnom kulturnom aferom.

Najbolje sam to osjetio za vrijeme jedinog aktivnog bavljenja politikom, kratkim eksperimentom s Piratskom strankom, strankom mladih ljudi, koja je bila daleko ispred svog vremena i predvidjela katastrofu kojoj kao društvo srljamo i upozorilo na mogućnosti masovne manipulacije razvojem tehnologije.

Javnost, a i vladajuće elite je šokirao nagli uspon mlade stranke koja je postavljala do tad nepoznata pitanja i ukazivala na moguće probleme, kako svima osigurati istu brzinu interneta i spriječiti moguće manipulacije skupog naplaćivanja iste kao luksuza, zašto ne "roaming", kad je to tehnički tako lako moguće napraviti, kako osigurati tehnološki tako lako moguću dostupnost informacija za sve, kako spriječiti zadiranje države u privatne podatke pojedinaca, zdravstvene podatke, kontrolu privatnog dopisivanja npr. preko lako ubacivih virusa na kanale kojima se mladi masovno služe...

Berlinski pirati su postigli nevjerojatan uspjeh na prvim lokalnim izborima na kojima su se pojavili, nisu imali dovoljno članova za popuniti mjesta u svim odborima koje su osvojili, na malom ali važnom Islandu su pobijedili na izborima, i u Pragu su kratko vrijeme imali gradonačelnika, s kojim je moj prijatelj znao predvečer popiti pivo ispred uličnog kioska, šefica piratske internacionale Ruskinja Lola Voronina preselila je u Prag i danas ima češko državljanstvo...

Ipak Imperija se brzo snašla i uzvratila udarac. Kontrolirajući medije sve naše ideje je izokrenula u svoje suprotnosti, prividno ih prihvaćajući, što im nije bilo previše teško, jer je masovnošću mnoštvo lako potkupljivih likova, a i prirodnih budala ušlo u pokret. Od samog početka postojala je i jedna stvarna podjela u pokretu, nju je trebalo samo produbiti, između techno freakova, programera i kompjutorskih zanesenjaka, koje je društveni angažman samo marginalno zanimao i zalagali su se za što je moguće veću neutralnost oko svih pitanja osim internetskih sloboda i nas drugih koji smo smišljali modele usavršene, neki su to zvali likvidne demokracije, izravno internetsko glasovanje s tim da za neka područja, kao npr. gospodarstvo možeš dati punomoć nekome u koga vjeruješ da slično razmišlja poput tebe, a stručniji je u toj problematici.

Kako su mediji sve izokrenuli? Zahtjev za zaštitu privatnosti (osobnih podataka pojedinaca) su preokrenuli u dvostruku kampanju, kampanju protiv zabrane privatnog fotografiranja javnih prostora na kojima se kreću ljudi, te istovremeno masovno uvođenje kamera na javne prostore i prometala, pod kontrolom za to ovlaštenih ljudi. Kad su vidjeli kako je to lako prošlo, trebalo je smisliti na početku samo takve stupidarije, kao da one služe većoj sigurnosti djece i zaštiti mladih od dealera droge, i "javnost" je sve popušila.

Začudo jedina piratska zastupnica u europskom parlamentu je uspjela amandmanom spriječiti zabranu svakog pa i obiteljskog fotografiranja u širem krugu oko turističkih znamenitosti i povijesnih građevina (ionako se mogu kupiti kvalitetne fotografije koje rade ovlašteni profesionalci, tako su pokušali prodati priču), a da bi se pokazala tolerancija vladajućih garnitura, prihvaćeni su neki prijedlozi lokalnih pirata, za koje se s pravom pretpostavljalo da mogu dobro poslužiti za podsmijeh "javnosti" prema tim čudacima i otkačenjacima (u Berlinu i dan danas u zgradi gradskog parlamenta imate i unisex toalete).

p.s.

Eto, da ona blog platforma nije tako jadno i besramno propala, ne bi bile preko druge https://webarchive.org spašene neke uništene fotografije (otkako je onaj blog ugašen nema više dosadnog ometanja pregledanja arhive od strane Nove TV), a ne bih vam ni ja bio naporan s ovim atipičnim za mene, politučkim postom.

Smrdljive bosanske djevojke

Smrdljivi kapitalizam, kako vele još od Thomasa Manna, najmanje moguće zlo, svaki dan na svakoj razini proizvodi nove užase. Na našoj blogerskoj mikro razini prvi veliki potres se dogodio u razdoblju uglavnom od 2008-2011, kad su globalni igrači, sve redom su ih reklamirali do samog kraja admini s blog.hr, image shack (imiđ drek), tiny pick i još jedno veće i ponajveće govno, ne mogu se sjetiti kako se zovu, su  ucijenili korisnike svojih "besplatnih" usluga, ili platite ili ćemo uništiti sav vaš trud prethodnih godina i to su napravili, banda s blog.hr nije ni trepnula, reklama ta ove globalne zločince krasila je njihov blog editor do zadnjih dana. E sinoć sam shvatio da nije gotovo kad banda kaže da je gotovo, sinoć sam posrednim putem preko web arhiva kao početka izvukao dosta fotografija iz tog razdoblja, danas ću objaviti par iz tad meni omiljene berlinske galerije, ukrao sam od image dreck lopova svoje fotografije, u skladu sa svojom piratskom prošlošću i čašću.

Bosna se na svojoj koži uvjerila kako zapadna kršćanska solidarnost funkcionira, srećšom Zapad ima i veliku umjetničku tradiciju koja razotkriva svo to licemjerstvo, nije dovpljno žrtvu praktično zbrisati s lica zemlje, treba je i poniziti.

Uzalud je taj umjetnički vrisak, javnost se ne oblikuje u muzejima, muzeje pohodi osvještena manjina, koja je i sama u bliskim kontaktima osjetila da se njuška njen smrad.

Svijet koji ućiva u peikazu svoje destrukcije.

Nastavlja se, kao što Toma piva:

Priznanje, Auschwitz i prosvjedi 2012.

Poznat je moj stav prema državama i realiziranim društvenim sustavima, niti jedan posebno ne poštujem, kao ni priznanja organizacija i države, naravno radujem se kad ih dobije netko tko mi je blizak i misli da je to zaslužio.

Fotografija je iz 2012, ja sam razrednik, ravnatelj predaje nagradu mojoj učenici kao najboljoj, fotografiju nisam kvario obradom, jer ju je snimila djevojkina mama, vrsna fotografkinja, iako su je ometali zvanični fotografi, preko kojih se morala dovijati, a naravno, bolja je.

Sinoć kasno nakon Jinove injekcije, sasvim slučajno sam otkrio način kako najefikasnije češljati fotografije, posebno iz onih godina kad su blogovi poharani, najviše su me razveselile neke koje sam zauvijek otpisao. 

Destinacije za maturalac su bila Aušvic (Auschwitz) i Krakow (Krakau), rezultat kompromisa, jer razrednik nije želio Prag, grad inače jako mu drag, no ne za opijanja sa zlatnom mladeži, da ne bi djeca bila zakinuta za željenu Češku, prvo noćenje je bilo u Brnu.

U Krakowu smo noćili u židovskoj četvrti zgodnoj za učenički provod, sve smješteno na jednom trgu, a Auschwitz bi zaslužio poseban post, no ne vjerujem da postoji preveliko zanimanje, posebno sad kad Izrael vodi zločinačka vlada, a njihove protivnike islamski zločinci, a obje strane podržavaju moćni nasilnici.

U Zagrebu sam jedan od predvodnika prosvjeda, sve dokumentira fotografijama bloger Alexxl, na sindikalnim izborima nakon prosvjeda sam na opće iznenađenje izabran s glasom prednosti za jednu od čelnih funkcija, nekoliko puta se brojalo, navečer je zbog proceduralne greške izbor poništen, preko noći je kako se saznalo cijela jedna županija promijenila mišljenje, a i ja sam izvukao pouke.

Produžili smo i čim smo stigli u Virovitici, mladi te godine rođeni revolucionar je u prvoj šetnji demonstrirao što misli o proteklim događanjima.

Zaslužio je na kraju godine usprkos neslaganju vodstva sindikata odlazak na sindikalni skup u Vodice na kraju te burne godine.

Čemu služi zmijica?

 Važno pitanje koje sam odmah postavio na vrlo uspješnoj obrani svog diplomskog rada jedne davne godine kad je Sarajevo bilo olimpijsko selo, a Kirk Douglas orgijao po unajmljenoj gradskoj vjećnici, jer sve svoju cijenu ima, hir je hir, a đir je đir, bilo je:"Čemu Nietzsche u ova i ovakva vremena?", isti bi i danas bio odgovor kao i onda, filozof volje za moći je opet izuzetno aktualan. Naravno to neće biti tema ovog posta, niti vječna ponavljanja istih povijesnih gluposti, ti ratovi i prozirna opravdanja za njih su toliko prožvakani, samo su žrtve i budale koje ginu za ideale novi, tema će biti nešto nama čudacima koji vrijeme ulupavamo na blogovima originalnije i zanimljivije, jedna baš originalna zeleno ljubičasta zmijica.

I na blogu kao u životu postoje osobe s kojima se vremenom više zbližiš nego s ostalima, dok s drugima ostaješ na trajnoj hladnoj distanci, a prednost je bloga što one treće, kakve nikad ni u realnom svijetu najradije nikad ne bi sretao, a to je nemoguće, jer su se toliko namnožili da ih po teoriji vjerojatnoće ne možeš izbjeći osuđen na socijalne kontakte na radnom mjestu. Njih možeš na blogu ignorirati, a svoje afirmativne postove posvetiti prvospomenutima s kojima ponekad skreneš s paralelnih blogersko životnih puteva i sretnete se.

I blogeri se ponekad kao i ljudi u realnom životu darivaju, ne mislim na ona toliko uobičajena darivanja kao bon ton standard, pa te onda blogerica, ako za prvi susret ne doneseš cvijeće ili barem bombonjeru, kao da ćete se odmah igrati doktora, blokira za vijeke vjekova, mislim na ono kad te se pažljivo čita i tvoje filozofiranje o Daliju i Picassu i vezano uz njih, ide li bolje uz ljubičastu žuta ili zelena, a ti se istovremeno prvi put počneš diviti nečemu do tad tebi toliko dosadnom, strpljivom ručnom radu novopečene prijateljice, koja svoju kreativnost opisuje i u postovima, ispada naknadno ništa normalnije, da za dar dobiješ potvrdu podrške tvojoj obojanoj radosti, u vremenom posvećenim izradi ljubičasto zelene zmijice.

E sad dolazimo do za dio čitatelja ključnog pitanja, čemu služi zmijica?

Idem možda lakšim pitanjem meni često postavljanim, čemu služi njemačka književnost na germanistici, koja korist od nje, nećeš se s njom snalaziti u nepoznazom gradu u Njemačkoj, a i u školi, ako se djeca znaju točno predstaviti i reći odakle dolaze i gdje žive, te reći što trebaju i gdje ih boli puna kapa brade, ako će raditi bauštela je isto, cement se svugdje isto kaže i isto je težak, danke, bitte, nema tu filozofije, a kamo li literature, ni većina Nijemaca nije čitala ništa ni od Goethea, a kamo li Thomasa Manna, Brechta nećemo ni spominjati, osim što su neki po blogeru Eurosmijehu upamtili da je rođen u Augsburgu, a po NF-u da u Berlinu ima spomenik uz koji su se Jin i NF naslikavali pored kazališta u kojem je živio i radio.

Gramatiku i pravopis amo, koga briga za Fausta i prodaju duše vragu.

Jedino što ponekad imamo istinski na raspolaganju je vrijeme, kad to shvatimo shvatii ćemo i koliko treba cijeniti vrijeme što drugi potroše samo za vas, ovdje te druge odavno više nema, ali eto, zmijica se svako malo pojavi u nekom novom blogerskom kontekstu, i sve je zamršenije objasniti, što je ona sve trebala simbolizirati, ona što ju je stvorila samo je kratko predajući je izustila, ako ne znaš što ćeš s njom, zahvalna je za popuniti rupe, na primjer, ako prozor ili vrata ili nešto treće dobro ne dihta... 

MIKI_LIKI I NEPOZNATA (posudba od D.R.)

 Još jedan post nastao prije dvadeset godina. Motivacija za post je objašnjena ispod priče o Miki- Likiju i vrijedi i danas.

-Miki-Liki? -Da? Vi ste Miki-Liki? -Da. -Pođite sa mnom. Ovaj razgovor vođen je u avionu, sred nepreglednih prostranstava neba. Ispod je bilo more. Prvo nepoznata žena a zatim i Miki-Liki provukoše se kroz uski prozor i nađoše na glatkom krilu aviona. -Imate li padobran Miki-Liki? -Nema potrebe, dole je voda. -Skačite! Miki-Liki je lako skočio. Nad njim se otvorila kupola padobrana nepoznate žene. Ponovo su se našli u moru. -Plivate li Miki-Liki? -Radije ronim. -Ronite za mnom! Nepoznata žena je plivala a Miki-Liki ronio za njom , kroz meku plavu vodu. Na dalekoj obali čekala su ih dva osedlana konja. -Jašete li Miki-Liki? -Radije trčim. -Trčite za mnom! Nepoznata je jahala a Miki-Liki trčao kroz nisku travu, punu ptica i jaja. U sumrak stigoše na široku visoravan, osvetljenu mjesečinom. Nepoznata se uspravi u sedlu i viknu: -Stigao je Miki-Liki!...Miki-Liki je stigao! Nitko se nije odazivao. Stigao je Miki-Liki! Visoravan je ćutala pod zvjezdanom kupolom neba. Bili su sami na kraju sveta. -Miki-Liki- prošapta nepoznata na mesečini-volite li nebo, tihi kutak, oazu sreće? -Da. -Samo cvrkut ptica, zrikavci i žubor zvezda? -Da. Samo zlatno oko Meseca na plavom licu neba? -Da. -To sam htela!-grcala je nepoznata-Zato sam vas dovela! To je bio moj san! -I moj!-reče Miki-Liki i probudi se. p.s. U Srbiji, bivšoj Jugoslaviji, živio je veliki pjesnik i pisac Dušan Radović. Na blogu sam saznao da je ipak negdje tamo dobio svoju aleju, netko od beogradskih prijatelja je to spomenuo, da se nakon neke fešte, vraćao njegovom alejom. Nikad ne ostajem ljudima dužan, nekad davno mi je napisao poduže pismo s jako pozitivnim osvrtom na par mojih pjesama, pa evo, i ja bih skrenuo pozornost mojim prijateljima ako na bilo koji način mogu nabaviti njegov "Plavi žaket", izdalo Znanje ZG 1983.,da to svakako naprave, tu su i priče o Miki-Likiju, jednu sam sad predstavio, do dolaska našeg blogera Ponija taj tip nije imao u tom žanru nikakvu konkurenciju, nisam nikakav nostalgičar, al Miroslav Antić i on, za razliku od npr.đubreta Đorđevića, ostaju "moja ekipa"(Đorđevića sam svojevremeno kao upoznao, Antića nikad, život je nepravedan) Još spašavam svoje stare fotografije, živjeli!

Susreti s književnicima

 Za vrijeme bloganja sam se upoznao i družio s više značajnih književnika, koji su isto kratko vrijeme proveli objavljujući na onoj jadno uređivanoj blog platformi. Drugi bi objavili knjigu, o čemu bi se razvlačilo po naslovnici dok ne bi pali u zaborav, dok za ove nisam bio siguran da li su zavrijedili biti cool, a već su bili u školskim lektirama, naravno za taj podatak iz životopisa Lajave kuje i Heideggera nitko ovdje dugo nije znao.

S njom sam se konačno našao u Zagrebu, kad je bila na naslovnicama svih portala, izložena linču javnosti. Istovremeno su na naslovnici blog portala divljali favorizirani primitivci pored desnog intelektukca Vedrana Mudana, kojemu sam ja bio stalnom tapetu, onda nitkom pametnom nije bilo jasno, što je bio pravi razlog.

To je bio povod da se izdavačica i valjda najproduktivnija hrvatska književnica, ujedno tad i aktualna relativno anonimna blogerica, Silvija Šesto i ja konačno nađemo u Zagrebu, kako reče red je bio da i ona dođe na red. Pripadala je uz sad nažalost pokojnu Levant, s kojom sam se nekoliko puta našao i nekoliko pismenih redom bivših blogerica, neformalnoj udruzi blogerica "Pljoskica" i na svojim sastancima rugale su se svakom primitivizmu.

Odmah smo se kliknuli nas dvoje, nije bilo nikakve ukočenosti uobičajene za prvi susret s nekim nepoznatim.

Teme za razgovor su se nametale, naime neka izuzerno glasna katolička udruga (iako jadna nije joj bilo teško uzurpirati javni prostor) tražila je uz podršku nekih roditeljskih molitvenih udruga, ozbiljno i urudžbirano, izbacivanje romana Silvije Šesto "Bum Tomica" iz lektire za osnovne škole zbog pornografskog sadržaja, obrazloženje je s današnje distance bilo za popišati se od smijeha, tražio sinoć, nažalost nisam našao, no onda to nije bilo smiješno, kako su se raspalili rvatski mužeki, nije bilo lako zvati se Silvija.

Nije to bila jedina knjiga Silvije Šesto u dječjoj lektiri, učenici viših razreda su čitali i njeno drugo remek djelo "Debela", ali se vrlim ultrakatolicima činilo da ovdje imaju više argumenata za popljuvati našu časnu autoricu. Naime osim što su, ako se dobro sjećam, spomenute cice, spomenute su i još gore, ženske gaćice.

Ha, ha, govorio sam ja, ja sam skandilizirao blogerice i mnogo više čestite blogere, koji naglašavaju kako redovito idu u crkvu, kad sam u pjesmi spomenuo ženu bez gaćicama, a kod Tomice eto ne valjaju ni ženske gaćice.

Našao sam sinoć tražeći postove sa Silvijom i Majetićem i taj jedan od prvih postova kojima sam skandalizirao cool blogersku scenu iako sam bio nebitan, iz današnje perspektive zbilja ni najmanje posebna pjesmica (ali prije 20 godina je to bilo nešto drugo)

Berlinska priča U Berlinu sam pratio Ženu u minici bez gaćica Dva do tri sata Bilo je zabavno Npr. na pokretnim stepenicama Izlazeći iz podzemne Nisam imao pametnija posla Vjerojatno ni ona Razmišljao sam Wagner je rođen u Leipzigu Njegova glazba mi je bila u glavi Morala je osjetiti da je pratim Za mene je namještala sandale Kad sam osjetio Da me zbilja osjetila Skrenuo sam Nisam joj prišao U Berlinu sam živio Punim plućima U Berlinu sam se smijao

- 19:15 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ceo post mi je tako leg'o danas. prfekt. e, a ta knjiga o lou i rilkeu, kako se zove? i ko je pisac? i izdanje... probam da nadjem kod mene... (kid_a 06.04.2006. 19:37)

bas lijepo. kako ste se samo oboje nasli bez pametnijeg posla.. sudbina. (huriyet 06.04.2006. 19:42)

sjajno sjajno... a jel uklanjala dlačice? (random zen 06.04.2006. 19:43)

i tnx za ispravak :))) (random zen 06.04.2006. 19:43)

e to je zovem dobrim danom :) (MP 06.04.2006. 20:28)

aj dosta s tom pornografijom:) (hedwig 06.04.2006. 22:01)

schön, sehr schön... vratila se ja :) (copypaste 07.04.2006. 00:23)

gdje je sad berlin, hm? (lutak 07.04.2006. 09:22)

već vidim kako vas fasbinder režira :D (heroine 07.04.2006. 10:35)

ah, berlin (tramtincica 07.04.2006. 11:52)

tako se osecao u amsterdamu. u berlin idem do kraja godine :) (alje 07.04.2006. 14:01)

hahaha, zanimljivo (sarchy 07.04.2006. 15:24)

Kakva je ovo neka kontorzija, hmmmm??? (xiola bleu 07.04.2006. 17:15)

vidim da se zabavljas ;)) samo uzivaj...oprosti za adresu da nisam obavijetila ... kissa (lotosica.blog.hr 07.04.2006. 19:04)

:D:D.... odlicno:) (pseudo 07.04.2006. 21:16)

strašno..kakve ideje imaš..valjda nije skužila da hodaš non stop za njom...:D jojoj...respect (unuka 07.04.2006. 21:49)

mica maca me skrivečki gleda.. (Grady daughter 07.04.2006. 23:11)

hehe...dobro je tako ponekad zalutati za nekim :)))) (just4me.blog 08.04.2006. 16:43)

hahaha, smijal bih se i ja s tobom, jo,kada ces doci do berlina?? hm????uf (vio 10.04.2006. 12:06)

Obrisao sam nehotice neke komentare, pokušavajući se riješiti te iritantne točkice na početku reda.

Drugi veliki književnik kojeg sam upoznao zahvaljujući našoj blogerici Uranovoj pikulici Danieli je Alojz Majetić, začetnik tkz. šproze u trapericama i autor jednog od najznačajnijih hrvatskih romana dvadesetog stoljeća "Čangi". Daniela je Alojzova suradnica i muza i koatorica prvog hrvatskog blog romana "Glasovi ispod površine". S njima je na nekadašnji riječki književni sajam "Kičma" došao i Branislav Glumac, autor čuvenog romana "Zagrepčanka" i poslije predstavljanja knjiga, pred prepunom dvoranom, družili smo se na ručku, opisano na blogu, nisam nažalost post našao. Završavamo s portretom Alojza Majetića, fotkao bloger NF.

Mene baš briga

 Uvijek sam se trudio što je moguće opuštenije šetati svakodnevnicom i rado dokumentirao slično ponašanje mladih dama.

Stav "jebe mi se" uvijek me je zabavljao.

Svijet je moj i ja to znam.

Sportski do kraja:

Uh malo se rakopčati...

Jutros sam skinuo dosta svojih fotografija, pogodio sam, lijeni lopovi koji ne dopuštaju pristup tuđem nedjeljom ujutro spavaju.

p.s.

Došlo je do svojevrsnog zasićenja ovdje, statistika govori da vidljivost dosta pada, jebe mi se, važno je imati svoje ljude, kojima svaka dlaka ne smeta.

Ludost kao dio imagea

Dio moje generacije, barem nas koji smo se pobunili protiv Sanremo kulture naših roditelja, a sad kad priznajemo starost, i nije nam više toliko mrska, karakterizirala je pomaknutost, neka vrsta nepredvidivosti. Nismo vjerovali ni samima sebi, a kamoli nekome drugom, Cane iz "Partibrejkersa" je u jednoj pjesmi to lijepo formulirao: "Da li veruješ meni ili misliš svojom glavom?", nismo mogli slušati lijepe pjesme i harmonične melodije osjećaji da nam život i nije baš tako lijep i idiličan.

S druge strane nismo tako lako pristajali kao nešto stariji od nas na "Polaganu predaju", kao junak kultnog romana Gorana Tribusona, roman nam je doduše bio fora, jer se spominju bitne odrednice naše subkulture, ali još veća fora nam je bio drugi pripadnik generacije prethodnika Tom Gotovac ili po novom Antonio Lauer, s prkosnim stavom, e baš ću vam nastaviti smetati, je prkosno jedan cijeli dan proveo u krevetu na jednom od najprometnijih zagrebačkih trgova, u perfomansu koji je ušao u udžbenike, kako iziritirati normalne ljude koji žure svojim poslom. 

Jučer sam imao priliku slušati mlade ljude koji dobro znaju što je normalno, a što poremećeno, koji ne mogu doći sebi, kako netko može biti tako blesav, te smatrati koncert na kojem se slave svima normalnima svete vrijednosti, obitelj, vjera, ljubav, domovina, nisam se našali i glasno rekao što sam prvo pomislio "Izbaci uljeza!", znači, kako netko može smatrati Tomsonov koncert opasnim. Oni koji se s njima ne slažu trebaju se liječiti, pa konačno živimo svoj na svome, samo da institucije još počnu raditi svoj posao, naravno nikako kao priprema za to uvođenje građanskog odgoja, i malom djetetu je jasno što nam se s tim pokušava podvaliti, a ekologija, pa eto, imate Zelene na vlasti u Zagrebu pagrad nikad nije bio prljaviji.

Nastavljamo se smješkati i misliti svoje, drugarica koja donkihotski u takvim situacijama smatra nužnim povremeno reagirati, već je dio folklora, smiješne usporedbe, čuj, "Ne možeš biti poput puža, koji promatra kako tenk ide prema njemu i veli, baš me briga, odoh ja u svoju kućicu.", intelektualna samodopadnost, kao što je pisao top bloger crknutog servisa, odmah ukinuti ze filozofske fakultete, toliko zla su nam nanijeli.

Jedan mi je homoseksualac u Berlinu mi je rekao, da s velikom sigurnošću može prepoznati homoseksualca na ulici, ma kako se neupadljivo odijevao, ja pak na javnim manifestacijama, nepogrešivo prepoznajem "luđake", ma koliko "pristojno" odjeveni bili 😜.