Yoko Ono je svestrana japansko-američka konceptualna umjetnica i aktivistica, jedna od pionirki suvremenog perfomansa, poznata i kao druga i jedina bitna supruga tragično ubijenog Bitlsa Johna Lennona. Ovo jedina bitna su njegove riječi, kao i da je u prvom braku imao sina začetog jedne pijane noći uz bocu lošeg Whiskeya. Yoko je, često se zaboravlja, u umjetničkim krugovima bila poznata i prije Lennona, recimo ja koji sam se za suvremenu umjetnost počeo zanimati jako mlad, znao sam od konceptualnih umjetnica van njemačkog kulturnog područja samo za nju i prilično od nje mlađu Marinu Abramović, znao sam doduše za još jednu, ali sam joj zaboravio ime, toj sam negdje naletio na šator po kojem je povješala sve svoje poznate ljubavnike, šator je bio u krugu jednog muzeja.
To nas već uvodi u drugu od mojih čudnih priča, kojima se začudo protokom godina sve više vjeruje, o tome kako sam se tako rano zainteresirao za suvremenu umjetnost. Mlad sam se osamostalio, moji roditelji su se odselili u Rijeku, a ja sam još išao u četvrti razred gimnazije, kao što priliči okolnostima, upao sam u loše društvo (Bad Company) i mlad sam počeo prvo stopirati na more, a zatim i u inozemstvo, pio sam pivo, jedan od mojih ondašnjih starijih uzora u mjestu je jednom van konteksta na nekoj fešti izvalio da su po Europi najčišći WC-i u metropolama po muzejima suvremene umjetnosti i puzzle su se polako počele slagati. Yoko sam otkrio u muzeju Ludwig u Budimpešti, s tim planiram završiti post.
Ime Yoko potječe od japanskih riječi "yo" (sunce, svjetlo ili ocean, najčešća, uvijek pozitivna značenja) i "ko" dijete. Tu igru imenom kao djeteta sunca nije izbjegavala u intervjuima, zato je i navodim. Naša Yoko inače potječe iz vrlo bogate i obrazovane obitelji, koju je drugi svjetski rat potjerao u progonstvo, sigurno je i to pomoglo u oblikovanju nje kao radikalne pacifistički aktivistice, to ju je između ostalog zbližilo s Lennonom, borba za svjetski mir svim sredstvima, a upotrebom vlastitog tijela u projektima koncepualne umjetnosti proslavila se i prije čuvenog pefomansa njih dvoje.
Spremajući se danas za ovaj post guglao sam, naravno ne na hrvatskom, životopis, našao sam da ima 93 godine i još strahuje i svakih par godina predaje sudski zahtjev protiv puštanja na slobodu luđaka koji je ubio Johna Lennona i na kojem se po svim postupcima vidi dokle doseže ludilo, godinu prije ubojstva je oženio Japanku da ga podsjeća na Yoko, osuđen je na doživotnu robiju, ali svi znamo kako to u demokratskim društvima funkcionira, malo me podsjetilo i na jučerašnji drukčiji post kod Poetike. Svašta sam našao, i kako su još posjetitelji škarama izrezali odjeću na prvom značajnijem perfomansu, isto do golog tijela, samo nisam našao ono što me zanimalo, šahovski projekt se, kao očito u opusu ne baš bitan, se ne spominje, a to me u budimpeštanskom Ludwigu oborilo s nogu, evo jedne fotografije s lica mjesta:
Imao sam sreću pa se uz izloške Yoko Ono našla njemačka grupa s izuzetnom vodičkinjom, to mi se do sad dogodilo samo u podzemlju Krakowa i možda s Bosankom u muzeju suvremene umjetnosti Grazu. Ukratko, ovaj šahovski komplet je jedan iz serije, izrađenih od slonovače, svaki na svoj način poseban, nijedan nema u početnoj poziciji sve pravilno, ovdje se npr. odmah vidi da su bliži kralj i dama zamijenili mjesta, dalje polja nisu crno-bijela, sva su bijela, ima tu i drugih mogućih nepravilnih pozicija, šah, igra strogih pravila, umjetnica naravno inzistira da se igra po pravilima, ali ako su sve figure bijele i bijela dama matira bijelog kralja, tko dobiva partiju?
Tako ja jutros razmišljam čitajući, zašto je stvarno, luđak, kad ga puste po pravilima, jer više puta je potvrđeno da se dobro vlada, ne bi ubio po pravilima i postao još slavniji (priznao je slavu kao glavni motiv ubojstva)? Ona se ionako oduvijek čudno igrala u očima normalnih ljudi, a gle i koliko bezobrazno dugo živi...
Broj komentara: 11:
Baš mi je zabavno kako je web archive org nadigrao photo bucket, uh, zaboravio sam označiti da je post za odrasle, a sad žurim van...
Baš sam sinoć pogledao odličan razgovor "Man on the Run: Paul McCartney and Morgan Neville in Conversation", nastao nedavno nakon Nevilleovog odličnog dokumentarca o McCartneyu i njegovoj Lindi nakon raspada Beatlesa. Ima dosta odličnih fotki u videu:
https://www.youtube.com/watch?v=xCJnykh4BPE
Dragi su mi Beatlesi, a za Yoko Ono jedino znam da je bila Lenonova žena, nisam znala da je bila umjetnica, eto sad znam i to :)
Pogledat ću, još sam par dana u Virovitici pa stalno nešto obavljamo. Nedavno sam prročitao jedan intervju s Paulom, koji mi nije bio toliko drag, obradovao me jer je jasno rekao da Yoko nije krivac za raspad Bitlsa, ali ionako kao i obično rijetko koga su zanimale jednostavne istine i demantiji baš ni nemaju smisla.
I to uglavnom zanimljiva pozitivka ;)
Yoko se mi je uvijek sviđala više nego John Lennon, ona fotka gde su goli je famozna.
Bravo, i meni, čim sam više toga saznao o njoj, a Lennon mi je imao pozitivne stavove, a jedno vrijeme je surađivao i s Claptonom, koji mi se u mladosti sviđao kao gitarist. Je, fotka je baš dobra, ja sam je objavio na onom blogu, te godine su nestajale sve fotke, ova je eto ovakva ostala na web.archive.org, jedina koja se vidi na postu :D
jučer sam pročitala lijepi prilog o P.McCartneyu i njegovoj silnoj brizi za ostavljenom Lennonovom sinu nakon prekida braka. Nije mi čak ni simpatična Yoko , ali to nema veze s tvojim postom nego sa mnom. Mene više brine Melani Trump i njen govor pred Kongresom u kojem se "pere" od onog famoznog Epsteina i njihovih susreta prije udaje za Trumpa. A žalosti me kad čujem, da ona spava u istočnom a on u zapadnom dijelu Bijele kuće i da su kilometrima udaljeni...Je li tebi tužno ovo ? Najmoćniji čovjek, nemoćan ljubavnik
Ma strašno je sve oko tog starca, a ni ona mi nikad nije bila simpatična. Najgore što svi ovisimo o njegovim gluparijama. Yoko mi je uvijek bila simpatična iako su mediji uvijek bili kontra nje, mada mi je radikalnija Abramovićka bila draža i žao mi je što sam propustio njenu izložbu u Ljubljani, čini mi se da je moja nekadašnja ekipa bila, vidio nešto slučajno na FB ;)
Davno je to bilo, ali čini mi se da smo mi 88 uletjeli u Budimpešti baš u onu rupu prije nego se muzej otvarao pa je tek dio Muzeja suvremene umjetnosti bio otvoren... uglavnom, poslije sam u Budimpešti bio još triput, ali nijednom da bih imao dovoljno vremena za to....
Što se tiče Yoko i Beatlesa, moram priznati da sam od onih koji je u dvojbi sa Stonesima birao potonje, iz očitih razloga, ali ako ništa drugo ova čitava frtutma oko Paula što se sada digla natjerala me da zadnjih mjeseci malo guglam i čitam razne stvari, pa ako ništa drugo omekšao sam prema Bubama i prihvatio ponovno neke Paulove stvari u širi krug nečega što bih morao svakako proučiti prije nego me nestane.
Naime, kužite već, kad smo mladi onda jednostavno moramo birati; moramo pronaći nešto i nekoga gdje ćemo se ukotviti i identificirati; ostajući u tim kalupima bez veće potrebe još dugo, mi u stvari gubimo vrijeme trateći ga na samo jean dio priče, i pri tom nam trebaju godine da bismo onda obuhvatili ono što smo propustili i propuštamo i dalje....
I da, taj narativ o Yoko kao nekome tko se prikrpao na Johna također nikako ne stoji; zapravo bi čovjek nakon svega mogao reći da je bitno utjecala na njega svojom konzistentnošću i integritetom...
Ovo je zaista vrijedan post; jedan od onih koji navode čovjeka na samoispitivanje; koliko stignem uspijem pročitati tvoje ili Marianove ili Anine postove; ostalo je još nešto od onog duha bloga kao mjesta gdje čovjek dođe pa nešto nauči i sazna...
„Lovac u raži“, samo još toliko ću dodati; to je očito knjiga koja je uz pitanje slave na neki način dovela do svega toga; nekako mi se čini da mi nije bilo mrsko kada su oboje mojih klinaca u srednjoj, pročitavši je, kazali kako ne kuže što je to dobro.
A ja sam si mislio, da prostite, jebiga djeco, ne govoreći ništa na glas nego se samo u potaji smješkajući; netko je morao krvavo izboriti stvari koje vi smatrate već posve prirodnim i dobivenim.
Sigurno da su Bube i Yoko na tom putu bili važne i visoke stepenice. (živcira me ovo da u komentarima ne mogu lupiti enter nego moram ili na mobu, ili pišem u Wordu pa kopiram u editor :)))))...
Pozdrav :)
Hvala na ponovno iscrpnom, ali nikako iscrpljujućem komentaru, moje tadašnje društvo je pokušavalo ignorirati Bube i Kamenje, ali eto moguće da je kod mene presudila jedna cura kojoj se sviđala "radikalnost" Johnovih stavova i to je presudilo u nabavi nekoliko ploča Johna i ekipe, mada su mi tamo bili dragi Keith i bubnjar, imao sam znatno preko 100 LP ploča uz bezbrojne singlice, ali Stonese ne, do "Hey Jude", pogađaš nakon jednog stiskavca. Johna smo svi voljeli, Yoko kad se pojavila u igri mrzili, jer su i Đuboks i Rolling Stone, pa čak i nevini Bravo pisali gluposti. Raduje me tvoja ocjena posta, vidim da je tu ispalo slova, ali nebitno, ako budem imao kojim čudom vremena napravim možda par korektura ujutro. Negdje sam već napisao, jako me obradovalo da se oglasila i važna karika koja je nedostajala, Paul, koji je otklonio toliko ukorijenjenu neistinu o isključivoj krivici Yoko za raspad Buba, to je naravno bilo bitno nama koji smo u međuvremenu upoznali njen lik i djelo. Ludwiga, tog čokoladera što je otvorio niz izuzetno vrijednih muzeja suvremene umjetnosti toliko bliskih, usudio bih se napisati, našem senzibilitetu svako preporučujem, ma gdje bio, od Budimpešte do Kölna ;)
Objavi komentar