Čekajući lijek

 

Jučer je Jin 45 minuta ranije dobio svoju prijepodnevnu injekciju, drugarica je morala birati, hoće li pokušati sama mu dati, jednom joj je uspjelo, ili ovo, što je izabrala, Jin je prilično čangrizav u zadnje vrijeme. Ispostavilo se da to uopće nije bilo potrebno, no nikad se ništa, barem kod nas, ne može znati unaprijed.

Bio sam čak uvjeren da će zahvat biti opet odgođen, ujutro dok sam nakon šetnje s Jinom zalijevao vrt počeo sam kihati i oči jako svrbjeti i onda sam uradio klasičnu grešku, nehotice počešao oko, kojeg se spašava. Stoički sam odšetao do KBC-a, svježe otuširan, u potkošulji bez rupa ispod crvene majice s hrpe kvalitetnijih i u najboljim ljetnim cipelama. Jedino bokserice ko bokserice, uostalom samo njih i nosim, skoro zaboravih i nove svježe crvene stopalice.

Došao sam pola sata prije termina, petnaest minuta čekao pred vratima da mi prime papire, onako usput čuo svađu jedne sestre s glavnom i zalupljivanje vratima. Čekaonica puna, nervoza se može rezati, pauza se produžila, dečko s priručnim frižiderom se probija, čujem stižu injekcije. Termin je davno prošao, navikao sam čekati, meni se ne žuri, Jin je podmiren, ne valja trčati za operacijama i autobusima, ženama ponekad.

I ispraznila se čekaonica, ostalo nas samo troje, njih dvije se već dobro skompale, čuo sam iz priče da su naručene bile točno u podne, ja pola sata ranije, prozvana je jedna od njih dvije, ni najmanje me ne ljuti, ja u sebi vježbam mantre, koja je najbolja da ponavljam ležeći u sebi, ono za isključiti mozak dok se leži na OP stolu da oko ne trepne. Pada mi na pamet i hare hrishna, ali brzo odustajem, ni s jednim bogom se nije zezati.

I onda duga pauza. Medicinski asistent odlazi nekamo, vrti glavom, dugo se ne vraća. Dolazi nazad, ispričava se, nije do njih, moramo čekati lijekove, glavna sestra kaže da su naručeni, ona je adresa za pritužbe i objašnjenja. Mi ostajemo sjediti, nema izbora. Izlazi i doktor, skida masku u prolazu, djeluje umorno i odlazi bez objašnjenja. Objašnjavam gospođi da nas je upravo i doktor napustio. Tek sad postaje nervozna, iz malog mjesta je u Gorskom kotaru, za to mjesto sam čuo prije dosta desetljeća, kad još nije bilo ni autoceste, kad sam s poznatim filozofom jurio prema Zagrebu, ja sam taj dan iz nekog razloga kupio oglasnik "Burzu", u gradu se zapio s filozofom, on se morao vratiti tu večer u Zagreb, ja krenuo s njim da završimo priču, mlado se bilo, snaći ću se za povratak u Rijeku, ima vlak, bus i cijelo vrijeme držim tu Burzu u rukama. Stajemo na piće gdje vidimo da se toči. I tako negdje na piš pauzi ja čekam i listam Burzu i vidim reklamu za pivnicu "Kod debelog Jure" baš u tom gospođinom mjestu, za koje sam tad prvi put čuo, eto, već zaboravio, i velim filozofu, on oduševljen, odlično zvuči, a misli da bi nam to trebalo biti neko skretanje uz put. Pita konobaricu, ispada da do tamo i nije baš jednostavno doći pa odustajemo. 

Gospođi nije problem to kašnjenje, snaći će se ona i za dolazak na drugi termin, samo nek nam kažu, čovjek joj obećao voziti je natrag, završio sa svojim poslom i čeka. Meni pogotovo ne bi bio problem ponovo doći. Rijetko imamo problem s nama samima ako smo vezani uz nekog drugog. Inače uvijek su mi zanimljivi životi tih ljudi koji život provedu daleko od svih središta, mada bolje razumijem pojedince poput japanskog umjetnika koji živi u NY i veli da ne bi mogao zamisliti život u mjestu s manje od milijun stanovnika.

Smislili mi tako strategiju kad se sljedeći put pojavi netko od odgovornih, međutim odmah nas je medicinski asistent/tehničar razoružao, javljeno mu je da se lijek miješa, mora se danas potrošiti, kad će stići, nitko ne zna, nije do njih. U prolazu čujemo nepoznatu sestru, nova ravnateljica bolnice svugdje uvodi red.

Dočekali smo i to nakon novih pola sata, oboje smo pozvani unutra, pustio sam naravno damu prvu u salu i nastavio psihološke vježbe, te se povremeno čudio što se iz sale ništa ne čuje, obično ide glasno "Dolje gledati!". Tek kad je dojurio unutra uspuhan, shvatio sam da jedna karika nedostaje, doktor. Da sam bio unutra tih petnaest minuta, tek onda nakon svega bih izgubio živce. Ovako sam se koliko toliko skulirao, svejedno poslije nisam bio siguran kako je sve to prošlo, djelovalo je dobro, ali je rečeno ne skidati povez do ujutro.

Skinuo sam i kucam o drvo, vidim detalj koji dugo nisam primjećivao na kompu. Na priloženoj fotografiji sam također prvi put primijetio "što je umjetnik možda želio reći", a taj "umjetnik" sam bio ja sam.